Skip to main content

PAVLE RADIĆ: Srbija posle Vučića

Autonomija 19. сеп 2017.
3 min čitanja

Oni koji se nude kao alternativa beskrupuloznoj Vu?i?evoj svevlasti, kojoj ?e pre ili kasnije do?i kraj, treba da se legitimišu na klju?nim pitanjima na kojima je urušena i osramo?ena Srbija.

O Vu?i?evoj beskrupuloznosti i pritvornosti, o njegovoj želji da pot?ini i ponizi sve oko sebe – razumni gra?ani sa pravom i neprestano upozoravaju. U suspendovanoj javnosti, tamo gde je to bilo mogu?e sve je ve? manje-više re?eno i napisano. Neobuzdanom autokrati i njegovoj korumpiranoj partijskoj mašineriji do razložnih kritika stalo je me?utim koliko do lanjskog snega. Ali zbog gra?anskog samopoštovanja, zbog toga da se vlastodršcima pokaže da se uprkos svakovrsnim šikanama svi gra?ani ne mogu podjarmiti i u?utkati – treba neprestano ukazivati na svu pogubnost i katastrofalne posledice koje ?e Vu?i?eva politika ostaviti na ovo društvo.

Kriti?ka javnost me?utim mora voditi rasprave o celini naših žalosnih prilika – o neobuzdanoj i nekontrolisanoj vlasti koja bi da se cementira za ve?nost, ali i o nesre?nom bauljanju opozicije kojoj nedostaje modernih vizija i želje za suštinskom, programskom, a ne samo personalnom alternativom postoje?em poretku. Jasno je da je opozicija (u koju naravno ne ubrajamo stranke koje samo izgiravaju opoziciju i koje su deo korumpirane piramide) izložena iscrpljuju?em pritisku, ali joj to ne sme biti alibi da ne da odgovor na klju?na politi?ka pitanja.

Verodostojnost politi?kih i kulturoloških alternativa dugotrajnom truljenju društva (u kojem se na vlasti smenjuju korumpirani i nesposobni sa još još korumpiranijim i još nesposobnijim akterima), prepoznaje se na jednostavnoj proveri. Na njoj se razaznaju akteri koji nude suštinski druk?ije programske vizije od aktera koji nude samo personalne alternative aktuelnom autokrati bez dovo?enja u pitanje pogubnih nacionalisti?kih matrica, rodnog mesto neobuzdanih vlastodržaca i ešalona saslužuju?ih parazita. Samo od personalnih promena – što bi se reklo, od samo promene mašinovo?e u srpskoj lokomotivi koja se odavno zagubila na slepom nacionalisti?kom koloseku – nema vajde. Bez radikalnog razaranja nacionalisti?kih niša srpskog društva iz kojih se korumpirano stoluje u politici, kulturi, crkvi – nema sre?e i izlaska iz agonije. Nagledali smo se kako u svevlaš?e ogrezli Kurta sjaši, a uzjaši demokratskim frazama zagrcnut Murta, pa na isti ili sli?an na?in kao i Kurta brani Miloševi?evo nasle?e. Takozvane patriotske crvene linije.

Provera verodostojnosti isceliteljskih alternativa jednostavna je i ne trpi relativizacije tipa da, ali i sli?no. Možda je ?itaocima zamorno, ali valja ponoviti elemente provere. Podrazumeva jasan stav prema:

– pojmu i praksi moderne države (trodeoba vlasti, nezavisnost institucija, nezavisnost regulatornih tela, slobodu javnog informisaja, univerzalno poštovanje zakona, sekularnost društva, tržišna privreda…);

– konstitucionalnosti Srbije, položaju Vojvodine u Srbiji, realno nezavisnom Kosovu;

– susednim narodima i državama, posebno s onima s kojima je srpski narod, instruisan iz beogradskih politi?kih, crkvenih i kulturoloških centrala, bio na ma koji na?in u ratu (vojnom, propagandnom, ekonomskom); iskrenost dobrosusedskih odnosa se kao lakmus papirom nepogrešivo pokazuje kroz odnos prema ratnoj prošlosti i – kad je o BiH re? – kroz odnos prema tamošnjoj paradržavi RS i njezinim do srži korumpiranim vlastodršcima;

– Evropi, evroatlanskim integracijama, SAD, Rusiji, Kini… Ne odnos prema ovom ili onom narodu – na šta se svode primitivna nacionalisti?ka pojednostavljenja i podvale – nego odnos prema demokratskim i nedemokratskim režimima i državama.

Da bi provera verodostojnosti isceliteljskih alternativa uopšte imala smisla, javni akteri pre i iznad svega trebaju da pokažu jasan odnos prema Miloševi?evom zlo?ina?kom nasle?u, njegovim ideolozima i propagandistima, degenerisanoj kulturi artikulisanoj u vremenu zla, prema ratovima, zlo?inima i zlo?incima. Bez radikalnog otklona od tog malignog nasle?a nema niti može biti demokratske Srbije i njezinog moralnog ozdravljenja.

Koliko bi se javnih, ne samo politi?kih aktera u zapuštenoj Srbiji posle takve provere našlo na jednoj (otvorenoj, modernizacijskoj, kosmopolitskoj), a koliko na drugoj (zatvorenoj, ksenofobnoj, mistifikovano ruskopravoslavnoj) strani, nije teško naslutiti.

Za utehu je da, ma koliko konzervativni i ksenobobni, dominiraju?i stavovi gra?ana nisu uro?eni, nego ih formiraju kultura i elite. Nije za utehu da nam sa vladaju?om kulturom i elitama nema brzog izbavljenja, što ne zna?i da treba odustati od borbe za pristojan život.

(Autonomija / foto: Beta)