BORIS DEŽULOVIĆ: Suci & sudbaši

Točno dvadeset pet godina nakon Tuđmanovog i Pašalićevog ustrojavanja partijskog sudbenog vijeća, punih dakle četvrt stoljeća otkako su iz hrvatskih sudova otjerani pamet, struka i iskustvo, a instalirani mladi HDZ-ovi žbiri i poltroni s pravnih fakulteta, konsternirana je Hrvatska otkrila da joj je pravosuđe ‘nasmrt bolesno’

04. feb 2019

Prije koji tjedan, Hrvatska se sva u šoku i nevjerici grohotom smijala – grohotom smijeh i inače je reakcija organizma na šok – čitajući vijest iz Rijeke: tamošnji je Županijski sud redakciju Indeksa hladnokrvno osudio na plaćanje odštete zbog klevete bivšeg SDP-ovog ministra Slavka Linića, iako je portal samo prenio vijest – državne novinske agencije.

Prije toga, Hrvatska je istim šokom, nevjericom i grohotom dočekala dvije presude Općinskog suda u Zagrebu, koji je odštetu zbog klevete najprije hladnokrvno dodijelio desničarskoj ikoni Velimiru Bujancu – senzacionalno ustvrdivši da je satirički tekst NewsBara o njemu u potpunosti izmišljen – a onda i hadezeovskom komesaru Milijanu Brkiću, zbog tvrdnje novinara Lidera da je ‘prepisivač’. Iako je više puta materijalno dokazano da je Brkić prepisao svoj diplomski rad, i iako ga je zbog toga morao pisati ponovno.

Nije, dakako, bilo prvi put da državotvorna elita prepisuje diplomske radove, niti je prvi put bilo da suci osuđuju novinare koji o tome pišu. Nije stoga bila vijest ni kad je Županijski sud u Splitu onomad, u slučaju uglednog splitskog suca koji je optužbi za plagijat oslobodio Antu Đapića, na koncu zbog klevete osudio mog druga Vladimira Matijanića, koji je o tom sucu pisao. To je bilo šokantno, nevjerojatno i smiješno, ali nije bila vijest: vijest je bila tek kad je isti taj ugledni splitski sudac s ljubavnicom uhvaćen u korupcijskog aferi.

Nešto manje ljubavi i smijeha, a nešto više popularnog narodnog šoka i nevjerice bilo je, međutim, dok je cijela Hrvatska bez daha pratila dramu mladića teško oboljelog od multiple skleroze, jedine bolesti kod koje je učinkovitost kanabisa medicinski dokazana, a kojega je Županijski sud u Osijeku zbog desetak stabljika marihuane ovih dana hladnokrvno osudio na dvije godine zatvora. Malo je tko, recimo, u toj buci uopće i primijetio vijest iz Šibenika, gdje je Općinski sud oduzeo djecu majci i hladnokrvno je dodijelio na skrb ocu, koji je u tom trenutku čekao suđenje za – njihovo seksualno zlostavljanje.

Prije toga, jednako je Hrvatska u šoku i nevjerici pratila dramu one djevojke koju je u jednom zadarskom kafiću gotovo izmasakrirao besprizorni neki lokalni pavijan, što ga je Općinski sud u Zadru potom hladnokrvno pustio da se brani sa slobode. Pa se malo tko u tom šoku i nevjerici uopće i sjetio kako je, jedva koji mjesec ranije, nekog tipa što je seksualno iskoristio dvanaestogodišnju djevojčicu isti taj zadarski sud hladnokrvno pustio na uvjetnu slobodu, s obrazloženjem da je – otac dvoje malodobne djece.

Nema, ukratko, dana da hrvatski mediji ne objave novu zdravom razumu neshvatljivu odluku nekog općinskog ili županijskog suda, ‘skandalozne!’ presude hrvatskih sudova postale su redovna novinska rubrika, bez obzira na to je li kretenska presuda povijesna – poput one zagrebačkog Županijskog suda, što je nedavno za blagu presudu zbog ratnog profiterstva bivšem premijeru Ivi Sanaderu olakotnu okolnost hladnokrvno našao u njegovom učešću u Domovinskom ratu! – ili samo kretenska, poput one splitskog Županijskog suda, koji je prije par mjeseci hladnokrvno potvrdio izvanredni otkaz splitskom pomorcu što se liječio od celijakije, s obrazloženjem kako je srpski tenisač Novak Đoković s istom bolešću osvojio tucet grand slamova.

Stvar odavno više nije smiješna: pitajte, recimo, onog dječaka kojega je silovao neki slavonski mjesni župnik, nedavno zbog toga pred Općinskim sudom u Osijeku osuđen na društveno korisni rad. Već danas – provjerite portale – mediji će objaviti novu ‘skandaloznu!’ presudu, neki provincijski sud osudit će kakvog nesretnika kao narkodilera jer će mu, štajaznam, u kući pronaći hranu za ptice, i opet će cijela Hrvatska ustati na stražnje noge. Zapravo, kad bolje razmislim, varaždinski je sud zaista prije nekoliko mjeseci osudio jednog prirodnjaka i istraživača iz Svetog Đurđa kraj Ludbrega, hladnokrvno ga proglasivši krivim jer je časnom sudu hrana za ptice izgledala kao droga.

Hrvatskoj je tako konačno prekipjelo, i nakon šoka i nevjerice prokuljao je pravedni pučki gnjev. U anketi RTL-a nakon ‘skandalozne!’ presude kojom je klajnburškog kicoša i serijskog ubojicu iz nehata Tomislava Horvatinčića šibenski Općinski sud hladnokrvno oslobodio krivnje za dvostruko ubojstvo, čak 98 posto od jedanaest tisuća građana izjasnilo se kako ‘ni najmanje ne vjeruje hrvatskom sudstvu’, a u istraživanju Novog lista javnost je jednako širokim konsenzusom – s potpuno istih 98 posto glasova! – upravo hrvatsko pravosuđe proglasila ‘najvećim problemom’ i ‘rak-ranom hrvatskog društva’, potvrdivši jednodušnu ocjenu analitičara kako je ‘hrvatsko pravosuđe nasmrt bolesno’.

‘Hrvatsko je pravosuđe nasmrt bolesno. Da se nešto slično događa u nekoj od demokratskih zemalja, svi bi se digli na noge’, baš tim riječima katastrofalno je stanje u sudstvu ocijenio bivši sudac Vrhovnog suda RH, najugledniji hrvatski pravni stručnjak, ali od zaglušujuće buke pobješnjele javnosti zbog ‘skandaloznih!’ presuda nitko ga nije čuo. Ili zbog toga, ili možda zato, nema treće, što je naš ugledni ekspert hrvatsko pravosuđe ‘nasmrt bolesnim’ proglasio zapravo prije točno – dvadeset i četiri godine.

‘Hrvatsko je pravosuđe nasmrt bolesno. Da se nešto slično događa u nekoj od demokratskih zemalja, svi bi se digli na noge, velika rasprava bi se vodila i u parlamentu i izvan njega. A kod nas kao da nitko nije svjestan ovoga što se događa u pravosuđu. Kao da nitko nije svjestan da se radi o tome kakva će zapravo Hrvatska biti’, u intervjuu Feral Tribuneu davne veljače 1995. godine zavapio je Vladimir Primorac, kad je odlukom poslovođa hrvatskog pravosuđa, predsjednika Državnog sudbenog vijeća Ante Potrebice i predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića – da, istog onog što je tvrdio da mu se ukazala Gospa i da se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin – zbog svojih stavova hladnokrvno uklonjen iz Vrhovnog suda.

Malo je tko, međutim, u to vrijeme slušao jednog od najčasnijih sudaca što ih je Hrvatska ikad imala, čestitog čovjeka koji je onomad odbio služiti komunističke komesare – na njegovo odbijanje da olovnih sedamdesetih sudi Vladi Gotovcu, neka se i to zna, odnosila se ona glasovita Titova sentenca o ‘nekim sucima što se drže zakona kao pijani plota’ – jednako kako će olovnih devedesetih odbiti i hadezeovske, zahvalivši na stranačkoj iskaznici i ministarskoj fotelji. I oba puta, tako razumljivo, ostao bez posla na sudu.

Malo tko ga je, rekoh, čuo. Koji tjedan nakon Primorčeva istupa cijela je Hrvatska bučno slavila veličanstvenu pobjedu u operaciji Bljesak, a koji mjesec kasnije već tronuto gledala kako Franjo Tuđman ljubi hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi. Ako se javnost do tada uopće još i sjećala Primorčeva straha za budućnost, za tu stvar – za to, naime, ‘kakva će Hrvatska zapravo biti’ – nije bilo ničega doli primordijalnog oduševljenja.

Sječa u Vrhovnom sudu bila je, uostalom, tek završna operacija u velikoj vojno-redarstvenoj akciji čišćenja pravosuđa, započetoj godinu dana ranije utemeljenjem slavnog Državnog sudbenog vijeća, koje je trebalo očistiti hrvatsko sudstvo od ‘komunističkog’ i nehrvatskog kadra. ‘Sudovi su donosili odluke bez moga znanja!’ najavio ga je u travnju 1994. sam Franjo Tuđman, u jednom od onih glasovitih intervjua državotvornim medijima, ponavljajući na kraju blistavog historijskog lupinga dvadeset godina staru Titovu potjernicu za ‘sucima koji se drže zakona kao pijani plota’.

‘Sudbena vlast je dio državne vlasti, i suci trebaju provoditi državnu politiku!’ u intervjuu državotvornom Vjesniku nekoliko dana kasnije objasnio je pak Ivić Pašalić, čija je čuvena ‘Pašalićeva komisija’ uskoro stala sastavljati listu podobnih sudbaša za Državno sudbeno vijeće. A svaki mogući nesporazum oko toga koja je to ‘državna politika’ u intervjuu Globusu otklonio je tadašnji javni pravobranitelj Petar Šale: ‘Hrvatska sudbena vlast mora biti jasan izraz političke volje HDZ-a!’

Kako je brutalna čistka izgledala na terenu, detaljno je u razgovoru za Documentu prepričala čuvena splitska sutkinja Sovjetka Režić, kojoj je tadašnji mladi pripravnik otvoreno priznao da radi za obavještajnu službu, upozorivši je kako svi mladi pripravnici na sudovima imaju zadatak podrobno izvještavati tajnu policiju o ponašanju svojih mentora: što o kome pričaju, s kim se protiv koga druže i, jasno, čitaju li Feral. Liste sudaca koji će ‘provoditi državnu politiku’, odnosno ‘političku volju HDZ-a’, većina iz Državnog sudbenog vijeća krojila je u zagrebačkom restoranu ‘Boban’: za približnu sliku o tome kako je protokol funkcionirao neka posluži, recimo, isto svjedočanstvo sutkinje Režić, kojoj je onaj mladi pripravnik priznao da je splitske kadrove odobravala – časna sestra klarisa Suzana Muzuković, poglavarica splitskog samostana svete Klare!

U sljedećih nekoliko mjeseci i godina potjerane su tako iz hrvatskog pravosuđa stotine iskusnih i stručnih sudaca i državnih odvjetnika. Prema jednom istraživanju Hrvatskog pravnog centra, samo do kraja 1996. u Narodnim novinama objavljeno je više od dvije hiljade i dvjesto razrješenja i imenovanja – čak tristo šezdeset sudaca razriješeno je pritom bez ikakvog obrazloženja! – a ni ta golema brojka nije konačna: nakon što je posao preuzelo Državno sudbeno vijeće o tome se, naime, nije uvijek redovno izvještavalo. Čine li vam se pak ti brojevi stravični, čekajte da u nastavku rečenice dodam kako je cijelo hrvatsko sudstvo tada pokrivalo tisuću i tri stotine sudaca.

Rezultat je bilo potpuno opustošeno, spaljeno i etnički očišćeno sudstvo: do kraja te 1996., od hiljadu i šest stotina potrebnih sudaca Hrvatska ih je imala jedva malo više od hiljadu, a broj neriješenih predmeta službeno je prešao milijun. Urede iskusnih sudaca zauzeli su njihovi golobradi i goloobrazi pripravnici, ista ona ugužena stranačka mladež s pravnih fakulteta što je svoje mentore špijunirala za Tuđmanovu tajnu službu – provjerena, lojalna, poslušna i, što je najvažnije, čistokrvna: prema nikad objavljenoj statistici Ministarstva pravosuđa iz svibnja 1999., na koju je svojedobno podsjetio profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu dr. Alan Uzelac, čak 94 posto tako obnovljenog sudačkog kadra bili su ‘čisti’ Hrvati.

Tako je prije dvadeset godina dovršen veličanstven Tuđmanov projekt čišćenja i rekonstrukcije hrvatskog pravosuđa.

Pravo na šok i nevjericu ovako sintetiziranom i ilustriranom poviješću hrvatskog pravosuđa imaju samo mlađi od četrdeset, ako takvih u Hrvatskoj još uopće ima: ničega, naime, u ovoj sumornoj priči nema što već nije napisano i objavljeno, jasno, glasno i odavno, u realnom vremenu, dok se događalo. Svi su to znali, pa ipak, ‘kao da nitko nije bio svjestan da se radi o tome kakva će zapravo Hrvatska biti’. ‘Da se nešto slično događalo u nekoj od demokratskih zemalja, svi bi se digli na noge.’ Ne, međutim, i u Hrvatskoj, zaslijepljenoj Bljeskom i zaglušenom Olujom: kad je pola godine nakon Primorčeva intervjua Franjo Tuđman na dočeku Vlaka slobode u Karlovcu zaurlao kako su ‘od dvadeset dva suca u Karlovcu sedmero Srbi!’, Hrvatska je oduševljeno aplaudirala.

Sve je, razumije se, bilo u najboljem redu dok su se tako instalirani, fantastično nestručni, neiskusni i nesposobni, ali uzorno poslušni suci držali ‘političke volje HDZ-a’ kao pijani plota i bespogovorno ‘provodili državnu politiku’, pa osuđivali novinare, a oslobađali ratne zločince. Onda su podobnom sudstvu na stolove počeli dolaziti ponešto manje historijski predmeti, a suci su ‘provodili državnu politiku’ osuđujući novinare, a oslobađajući provincijske hadezeovske šerife što su ženama gurali prste u anus. Onda su podobnom sudstvu na stolove počeli dolaziti posve, hm, nehistorijski predmeti, a suci su ‘provodili državnu politiku’ osuđujući novinare, a oslobađajući obijesnu stranačku zlatnu mladež za upravljačima BMW-a. Onda su sucima konačno na radne stolove počeli dolaziti sasvim obični, civilni predmeti, slobodni od svake velike ‘državne politike’, oni dakle što su umjesto ‘političke volje HDZ-a’ trebali biti tek ‘jasan izraz’ njihova znanja i stručnosti.

I odjednom – šok i nevjerica.

Točno dvadeset pet godina nakon Tuđmanovog i Pašalićevog ustrojavanja partijskog sudbenog vijeća, punih dakle četvrt stoljeća otkako su iz hrvatskih sudova otjerani pamet, struka i iskustvo, a instalirani mladi HDZ-ovi žbiri i poltroni s pravnih fakulteta, konsternirana se Hrvatska iznenada zatekla kako ‘ni najmanje ne vjeruje sudstvu’, otkrivši da joj je pravosuđe, kako ono, ‘nasmrt bolesno’. Isto pravosuđe koje je oslobodilo ubojice Aleksandre Zec, dvadeset pet godina kasnije oslobodilo je pavijana što je djevojčinom glavom demolirao kafić – isto pravosuđe što je Feralovim parama Tomislavu Merčepu sagradilo kuću, četvrt stoljeća kasnije poslalo je oboljelog od multiple skleroze u zatvor – i Hrvatska se, kako ono, ‘digla na noge’.

Teško je napamet, bez dubinske znanstvene analize i kakvog stručnog povjerenstva, dokučiti gdje je zapravo krenulo ukrivo. Ovako odoka, naime, takva je Hrvatska ispala točno onakva kakva je oduvijek i trebala biti, upravo onakva na kakvu je gluho upozoravao Vladimir Primorac: onakva dakle kakva je zamišljena još u dane ponosa i slave, kad ‘nitko nije bio svjestan da se radi o tome kakva će zapravo Hrvatska biti’.

Pravosuđe je u međuvremenu utvrđeno kao banana država u banana državi, čudovišni sustav koji sam sebe iznutra generira i reproducira, oni mediokriteti iz Tuđmanove stranačke mladeži danas su juristički gurui, predsjednici sudova i mentori novim stranačkim poslušnicima, pa se međusobno biraju, imenuju, unaprjeđuju i časte parama od novinara za klevete i uvrede: prije tjedan-dva, recimo – gotovo istog dana kad je pakrački sud jednom Srbinu zarobljenom i brutalno mučenom u ratu dodijelio cijelih deset tisuća eura odštete – sutkinja zadarskog Županijskog suda od kolega u Splitu za svoje je duševne boli od Slobodne Dalmacije s kamatama dobila tri puta više.

A šokirana i nevjeričava porezna javnost onda isplaćuje milijune eura zbog sumanutih presuda hrvatskih sudaca, koje u Strasbourgu obaraju kao konzerve u lunaparku. Prije neki dan, recimo, cijeli se Europski sud za ljudska prava grohotom smijao kad im je došao slučaj zadarskog suca kojemu je splitski kolega dosudio impresivnu odštetu zbog jednog teksta u lokalnim novinama.

U tom međuvremenu, ima tome više od osamnaest godina, umro je časni sudac Vladimir Primorac – ‘treba otvoreno reći da ovo društvo nije cijepljeno od ludila’, tim je riječima u Feralu završio svoju posljednju kolumnu ‘Pravorijek’, pet dana prije smrti – a prije nekoliko dana umrla je i časna sutkinja, divna žena Sovjetka Režić. U ovoj smo priči na koncu tako ostali samo onaj njen pripravnik, moj drug Vladimir Matijanić i ja. I, naravno, Ivić Pašalić.

Pašalić se povukao iz politike i odao biznisu – eno ga gdje zajedno sa suprugom u Gloriji otkriva kako će osvojiti Europu dizajnerskim namještajem – a mladi Sovjetkin pripravnik na koncu je položio pravosudni ispit i na sudu napravio ozbiljnu karijeru: sitni sudbaški konfident što je svoju mentoricu cinkario Pašalićevim komesarima isti je, naime, onaj ugledni splitski sudac s početka teksta, koji je kolegi Matijaniću zbog klevete uzeo pare. Pa na kraju – recite, nije li divna priča? – zbog zloupotrebe sudačkog položaja i pogodovanja ljubavnici prije točno godinu dana pravomoćno osuđen na tri i pol godine zatvora.

Moja pak malenkost, hvala na pitanju, zbog teksta o tom slučaju još na Općinskom sudu u Zadru čeka sljedeće ročište.

Ukratko – ludilo, šok i nevjerica. Ja se, recimo, najozbiljnije bojim da je hrvatsko pravosuđe nasmrt bolesno.

(Novosti)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga