VLADO VURUŠIĆ: Kako je Boris Milošević izbio Vučiću titulu „vožda svih Srba“ i zabezeknuo hrvatsku tvrdu desnicu

Panika je zavladala u radikalnim rovovima. Reakcije Vučića i njegovih medija istovjetne su istupima Vidović Krišto i Pauletića

05. avg 2020

Priča o odlasku Borisa Miloševića u Knin na obilježavanje Oluje, a Tome Medveda na odavanje počasti ubijenim nevinim žrtvama u Gruborima je priča kako su maske pale te kako su jednim dugo očekivanim potezom razotkrivene dvije stvari – Domovinski pokret i hrvatski suverenisti na istoj su valnoj dužinama s Aleksandrom Vučićem i imenjakom mu Vulinom te kako je srbijanski predsjednik Vučić izgubio titulu „vožda svih Srba“. Jednim potezom ultradesničari s obje strane Dunava ostali su u zrakopraznom prostoru, bez važnih aduta i populističkih parola, potvrđujući da su dvije strane iste medalje. Vrijedilo je? Svakako! Prestali su biti „čuvari državne čistoće“ i lažni zaštitnici nacionale časti, za svoje političke potrebe i pune novčanike. Isti su.

Konačno je isplivalo, ono što se znalo – naši suverenosti i Vučić imaju istovjetno mišljenje o Miloševićevom odlasku u Knin. Zgroženi su podjednako. Ne paše im to. To se ne uklapa u njihove smjernice i njihovo viđenje svoje pozicije u Hrvatskoj, odnosno Srbiji te odnosa između dva naroda. Ostaju na čistini jer nemaju više „municije“, ni Hrvati nisu više samo ustaše, niti su svi Srbi kao takvi remetilački faktor i tumor na „zdravom tijelu“ Hrvatske.

Panika je zavladala u radikalnim rovovima. Reakcije Aleksandra Vučića i njegovih medijskih trabanata istovjetne su istupima Karoline Vidović Krišto, Roberta Pauletića ili Ivana Penave, svjesni da im tema i mantra na kojoj su gradili svoju politički uspon izmiče pod nogama. A tako je lijepo bilo imati najdraže neprijatelje stalno na nišanu i za sve okrivljavati one druge. I Škori i Vučiću sužava se prostor manipulacija.

Naime, podsjetimo se kako je u veljači 2018. godine Vučić u dvorani Lisinski, prilikom svog posjeta Hrvatskoj, sebe predstavio kao vođu svih Srba, udijelivši pored cijelom javnošću packu Miloradu Pupovcu i u svom patetičnom stilu ga pitao u vezi tadašnjeg Zakona o braniteljima: „Mislite li da smo mi u Srbiji bili oduševljeni tim zakonom? Pa što, Milorade, nisi glasao protiv?“. Time se Vučić želio predstaviti da je zapravo on adresa i središnje mjesto za sva pitanja Srba iz Hrvatske. Vučić se, poput Slobodana Miloševića (a znamo kamo i kako je to završilo) okuplja sve Srbe iz regije i želi im biti lider, kojeg će se sve što je u vezi s njima pitati.

Kritike Borisu Miloševiću

„Očito je da Boris Milošević ne shvaća da on ne predstavlja samo sebe, nego cijeli srpski narod i da Oluja za Srbe nije njegovo traumatično iskustvo, već težak zločin etničkog čišćenja“, očajnički je vapaj režimskih beogradskih komentara. U Beogradu su česta okupljanja Srba iz regije i kada se radio o napetostima u Crnoj Gori oko Zakona o vjeroispovijesti koji je poslužio da se srpska manjina u toj zemlji iskoristi za destabilizaciju Crne Gore, ili kada je u pitanju problem izgubljenog Kosova ili „ugroženost“ Republike Srpske. Vučić je čak s Dodikom pisao „nacionalni projekt svih Srba“, a stalno napominje da su se svi Srbi iz regije dogovorili s njim da „ne idu Srbi jedni protiv drugih“ jer mu je kako kaže važno „srpsko jedinstvo gdje god oni živjeli“.

Aleksandar Vučić tako je zadnjih godina okupljao „sve Srbe“ i na parastosima za srpske žrtve Oluje, potencirajući samo srpsku stranu priče i to na način da su Srbi bili žrtva, kao da je tih par dana vrelog kolovoza 1995. godine bio „početak i kraj“ rata u Hrvatskoj. Vučić je time zapravo opravdavao i žalio za Miloševićevom politikom. Bo je to parastos za Miloševićem, više nego li za nastradalim Srbima. Kao da ničega nije bilo prije, a kolone traktora očajnih Srba iz „krajina“ na prilazima Beograda zapravo su slika tog rata i politike Slobodana Miloševića, na koju su Srbi iz Hrvatske nasjeli i o čemu je danas u Srbiji „omerta“. Zakon šutnje je narušen, a Milošević je demisionirao Vučića s pozicije samookrunjenog svesrpskog vođe.

Prošle godina pred Miloradom Pupovcem je usporedio današnju Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom. I sada će on u Rači, na srpsko-bosanskohercegovačkoj granici, održati spomen na „srpske žrtve Oluje“ sa svim Srbima iz regije, ali ovog puta tamo neće biti Srba iz Hrvatske. Lažni Vučićev nacionalni monolit je napukao. Vučić je ponovno želio demonstrirati da iza njegove politike stoje svi Srbi u regiji te da je njihovo ishodište Srbija a ne sredine u kojima žive. Stoga je negativna reakcija na Miloševićeve odlazak u Knin bila tako žestoka. Izgubio je važan adut, jer je njegova politika da „zatalasa“ Srbe u regiji ako mu treba. Srbi na žeton. Ovako kako ih koristi u BiH, na Kosovu i Crnoj Gori. On je zabio klin u to kompromitantno i sumnjivo Vučićevo srpsko jedinstvo te iskočio iz tog vlaka. Srbi u Hrvatskoj već su jednom platili cijenu beogradske monete za potkusurivanje. I njihovi problemi se rješavaju u Zagrebu, a ne Beogradu, a Srbi kao zajednica trebaju Hrvatskoj kao potencijal i dio ovog društva. Možda bi oni mogli biti putokaz za ponašanje i Hrvata u BiH. Vučić je ozbiljno nagrizen, zato je i reakcija njegovih medija bila ljutita i bijesan, a njegovi glavni megafoni Aleksandar Vulin i Ivica Dačić još viču „ne vjerujem“ ili „tek kad vidim“. Po Miloševiću se puca iz svih kalibara, a postaje novovjeki Vuk Branković, i to s takvim prezimenom.

Ratnohuškačke potjernice

Naslovnice Vučićevih tabloida napominju ratnohuškačke potjernice – „Ovo je Srbin koji ide na Oluju“, „Ništa mu nije sveto“, „Slavi zločin nad Srbima“. Slična reakcija bila je na strani hrvatske desnice. I oni su „očitali bukvicu SDSS-u“, a nije im dosta odlazak Miloševića u Knin nego sada „zgroženi“ traže još dodatnu ispriku na ispriku. Robert Pauletić, kvizaška nada Domovinskog pokreta, kaže da su hrvatski mediji „pod kontrolom onih koji ne vole Hrvatsku“ i tvrdi da mediji „stvaraju lažni dojam da je ovdje bio građanski rat, agresor se ne imenuje, a ako je tko činio zločine, tko bi ih drugi činio nego – Hrvati?“, mada to nikada nitko nije rekao ni tvrdio jer stvari se znaju, samo ih treba prihvatiti, a ne lažirati i s njima manipulirati. I tko je agresor se zna. I tko je i što je RSK se zna. I to da su počinjeni mnogi zločini sa srpske, ali na žalost i s hrvatske strane. Da je čak po Haagu – Domovinski rat čist, jer nitko od Hrvata tamo nije osuđen, a 14 ili tu negdje, Srba jest za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Rogoborit će i Hrvoje Hitrec kojem također ova gesta nije dobro sjela jer po njemu, kako posprdno kaže – „Oluja nam je oproštena makar formalno“. I u srbijanskim tabloidima provlači se ista teza da je Milošević svojom nazočnošću „oprostio Hrvatima genocid i egzodus“. Dakle, po njima nije dobro nikako. Podsjetimo se da je Hitrec u vrijeme zalaska komunizma u Jugoslavije napravio film SPUK koji propagira radne akcije i samoupravni socijalizam. Film počinje s velikom partijskom zastavom u prvom planu. (Često se pokazuje na Klasiku).

Radikalna desnica koja stalno ište srpsko izvinjenje i oprost, sada je najednom ostala, poput Vučića, zabezeknuta i ne zna što bi. Ništa joj nije pravo, jer gubi jednog asa iz rukava kojim je mogla mahati i ucjenjivati, pritiskati i plašiti Hrvate Srbima do beskraja. Što će oni sada ako Oluja i Domovinski rat više ne budu dio samo antisrpskog resantimana te više neće biti samo desničarsko leno za svoje potrebe i prilike, nego dio hrvatske povijesti, a to smeta i Vučiću i Vidović Krišto jer im se odjednom suzio manevarski prostor, a jedina od njihovih rijetkih političkih platformi „udri po Srbima“, „Srbi su krivi za sve“ – gubi na značaju i efektu. Gube teme na kojima su iscrpljivali ovu zemlju već četvrt stoljeća iz vlastitih lukrativnih potreba.

Ovo je neki novi, ali ipak – tek početak. Na početku puta, nakon 25 godina, ali neke su stvari dakle istjerane na čistac – Vučić i Škoro sviraju u iste diple i izgubili su pozicije voždova.

(Jutarnji list, Foto: HRT)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Razbibriga
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga