VIKTOR IVANČIĆ: Povijest pamćenja

Neki narodi, poput Srba i Hrvata, kompletan historiografski asortiman koji služi kao ispomoć njihovim državotvornim ideologijama utemeljili su na rupama u sjećanju, puneći faktografske praznine obilnim slojevima mitova i legendi

05. maja 2019

Uz nadnaslov „Stratište Židova bez statusa memorijala“, jedan je hrvatski dnevni list apsolvirao vijest iz komšiluka sljedećim naslovom: „Srbija na mjestu bivšeg logora smrti odlučila sagraditi dječji vrtić?!“

Unatoč značajnoj zalihi dobrosusjedske zlobe, potenciranoj upitnikom i uskličnikom, vijest ispričana naslovom u osnovi je istinita, premda je odluku da se dječji vrtić otvori na mjestu nekadašnjega nacističkog logora Sajmište kod Beograda – gdje su pogubljene tisuće ljudi, među njima najviše Židova, i to inovativnim korištenjem kamiona s plinskom komorom – formalno donio privatni poduzetnik, stanoviti Miodrag Krsmanović, koji je prostor kupio prije desetak godina, a sada tvrdi da za njegovo privođenje budućoj namjeni ima suglasnost države, odnosno „dozvolu nadležnih“.

Krsmanovićeva predškolska ustanova, uzgred budi rečeno, zove se „Savsko obdanište“, a potencijalnim klijentima predstavljena je sugestivnom parolom na reklamnom panou: „Mesto gde će se vaše dete osećati sigurno i voljeno“.

Kao loše odgojenome primaocu informacija, mene je u toj tipično balkanskoj povijesno-simboličkoj i odgojno-obrazovnoj farsi, međutim, najviše privukla dirljiva jednodušnost moralnoga zgražanja što su ga iskazali praktički svi mediji u Srbiji, bez obzira na njihove (vrlo) različite političke i ideološke afinitete. Evo tek nekoliko nasumično izabranih naslova:

Telegraf: „Kad stratište postane obdanište: otvorili vrtić u zgradi nacističkog logora na Starom sajmištu“.

Nedeljnik: „Nikada nijedan logor u Evropi nije dobio prenamenu… Sve dok nekome nije palo na pamet da otvori vrtić na Starom sajmištu“.

Blic: „SKANDALOZNO! Vrtić otvaraju na Sajmištu u ZGRADI NACISTIČKOG LOGORA“.

Kurir: „BIZARNO! STARO SAJMIŠTE PRETVORILI U IGRALIŠTE: Obdanište u bivšem nacističkom logoru“.

Večernje novosti: „BURA OKO OTVARANJA PRIVATNOG OBDANIŠTA NA STAROM SAJMIŠTU: Vrtić na mestu bivšeg logora“.

Politika (staloženo, analitički): „Da li je obdaništu mesto u bivšem logoru smrti?“

Uniformirani nastup građanske konsternacije, kada se „šok i nevjerica“ artikuliraju kroz zajednički krik, kod oprezna čovjeka mora buditi sumnju. Jer njemu je iz iskustva poznato da postoji druga strana jednoglasnosti, ona šutljiva, ona od koje ne možeš iskamčiti ni slova, ona što se referira na sadržaje koji nisu podobni za medijsko moraliziranje i proizvodnju nacionalnog stresa, pa čak ni vrijedni običnoga spomena.

Tako u pričuvi stoji oceanski bogato nalazište uzbunjujućih medijskih poruka koje su nezamislive u ovdašnjemu medijskom polju. Valja tek imati na umu da nezamislivo nije i izmišljeno, pa s tog polazišta slijediti notorni smjer svekolikog razvoja novinstva u ovim zemljama: nesagledivo je ono što u novinama ne vidimo.

Mogao bih do mile volje nizati naslove, sročene prema svim uzusima raspojasane tabloidne poetike, koji se pouzdano ne mogu pojaviti u vodećim medijima, a ni onima iz drugog ešalona, iako bi pojave na koje oni upućuju – da su okolnosti u smislu uobičajeno shvaćene normalnosti nešto drugačije – trebale predstavljati sličan materijal za brušenje moralnih kriterija i laštenje kolektivne savjesti kao u gore navedenim primjerima. Recimo:

Blic: „SKANDALOZNO! Na mestu nekadašnjeg Doma kulture u Čelopeku, gde su BRUTALNO MUČENI I UBIJANI CIVILI BOŠNJAČKE NACIONALNOSTI, podignuta je STAMBENA ZGRADA u čijem se prizemlju nalaze APOTEKA, KAFIĆ I KLADIONICA“.

Ili:

Kurir: „BIZARNO! Ispred nekadašnjeg koncentracionog logora u Trnopolju, u kojem je bilo zatočeno NAJMANJE 23.000 LJUDI, podignut je MONUMENTALNI SPOMENIK u slavu onih koji su logoraše SILOVALI, PREMLAĆIVALI I ODVODILI NA STRELJANJE“.

Mogao bih, istini za volju, i smiriti tenziju, opredijeliti se za serioznost umjesto tabloidne bombastičnosti, i navoditi naslove pod kojima se razmatra krvna veza između masakra i krupnog kapitala, na primjer, s predloškom u vidu tri tisuće ubijenih prijedorskih civila i rudničkoga kompleksa u Omarskoj koji je dospio u vlasništvo multinacionalne kompanije Arcelor Mittal (a da investicija nije uključivala i vidljivo obilježavanje činjenice kako je isti teren ranije bio u funkciji stratišta), znajući u kolikoj je mjeri neprispodobivo da se takvi pojave u novinama. Recimo:

Politika (staloženo, analitički): „Da li je rudniku mesto u bivšem logoru smrti?“

Ili:

Politika (staloženo, analitički, četvrt stoljeća ranije): „Da li je logoru smrti mesto u bivšem rudniku?“

Zaista: zašto na Starom sajmištu ne bi bio dječji vrtić ako je u Čelopeku kladionica? Odnosno: zašto kladionica u Čelopeku ne provocira ni približno sličnu javnu sablazan kao dječji vrtić na Starom sajmištu? Odnosno: zašto se kladionica u Čelopeku uopće javno ne spominje? Odnosno: zbog čega Sajmište izaziva, a Omarska i Keraterm ne izazivaju uznemirenje i potrebu za moralnim angažmanom?

Očito, sjećanja na nacističke zločine teturaju po znatno manje skliskom terenu nego sjećanja na gubilišta koja nemaju nacistički pedigre. Privilegija što je u kolektivnim memorijskim karticama uživa holokaust u odnosu na druga programska zvjerstva, osim što služi obrednome demonstriranju lažne građanske uljuđenosti, licemjerna je kompenzacija za kontingent „drugorazrednih“ krvoprolića koji će – utoliko što je „naših ruku djelo“ – biti bez milosti potisnut i poreknut.

Revan i nepotkupljiv historičar koji bi se odao istraživanju nečega poput povijesti pamćenja lako bi ustvrdio da su ovdašnji prostori kolektivne memorije strukturirani poput švicarskoga sira, gdje rupe u sjećanju predstavljaju osobito poželjan, a često i pretežan dio oficijelnog odnosa prema prošlosti. Neki narodi, poput Srba i Hrvata, kompletan historiografski asortiman koji služi kao ispomoć njihovim državotvornim ideologijama utemeljili su na rupama u sjećanju, puneći faktografske praznine obilnim slojevima mitova i legendi.

Pristojniji dio hrvatske medijske i intelektualne scene, primjerice, doista je skočio na zadnje noge kada je u Jasenovcu (na zgradi dječjeg vrtića!) osvanula tabla s ustaškom parolom „Za dom spremni“, što je naposljetku i rezultiralo ciničnim manevrom vlasti koja je spomen-ploču uklonila i postavila je dvadeset kilometara dalje, uz partizansku kosturnicu, no čak ni takva invalidna javna debata nije moguća kada se memorijalna politika, umjesto na pretposljednji, fokusira na posljednji rat. Niz naslova i nadnaslova, nezamislivih u hrvatskim novinama, tada nema kraja. Recimo:

Jutarnji list: „PAKRAČKA POLJANA: Mučilište Srba bez statusa memorijala“.

Ili:

Večernji list: „DRETELJ: Logor za Bošnjake bez statusa memorijala“.

Ili:

Slobodna Dalmacija: „SKANDALOZNO! Pred ulazom u Loru, gdje su bili ZATVARANI, MUČENI I UBIJANI civili srpske nacionalnosti, podignut spomenik vojnoj jedinici koja je dala LOGORSKE ČUVARE“.

Da nije hipokrizije, cijela bi ta mukla problematika odavno bila ozbiljnim medijskim uvidom na regionalnom nivou svedena na svoju bit. Recimo:

Politika (staloženo, analitički): „Da li je našim zločinima mesto u našoj istoriji?“

Nije, naravno. Isti postoje još samo u rezervatima privatnih memorija, a ovi će – po principu pamti pa povrati – biti poništeni od strane službene politike sjećanja čim današnja djeca vrtićke dobi dorastu do ratnika.

Vlasnik obdaništa na Starom sajmištu tome bi još dodao: „Istorija je mesto gde će se vaša nacija osećati sigurno i voljeno.“

(Danas)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Dijalog
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga