VIKTOR IVANČIĆ: Nakon Ferala se osjećam kao neka vrsta intelektualnog invalida

Narodi na ovim prostorima nisu se poklali zbog nepremostivih međusobnih razlika nego radi toga da bi se te razlike ustanovile, kaže jedan od osnivača Feral Tribunea i autor Robija K.

12. jan 2020

Za splitskog novinara Viktora Ivančića završila je prilično burna godina. Uz redovito pisanje kolumne za zagrebačke Novosti i redovnog Robija K. na beogradskom portalu Peščanik, objavio je sabranog Robija, i to u pet tomova na više od 2.500 stranica, koji je vrlo brzo doštampan u drugom izdanju. Osim toga, Robi K. završio je i u kazalištu na daskama „Kerempuha“ u Zagrebu, a Ivančić je koautor fotomonografije Iza sedam logora. Sasvim dovoljno razloga da popričamo s jednim od osnivača Feral Tribunea.

Teško se sjetiti, ako takvih primjera uopće ima – ne znam kako je stajala stvar s Titovim sabranim djelima – da je razgrabljeno prvo izdanje knjige izdane u čak pet tomova, kao što je slučaj s Robijem K.?

Iskreno rečeno, nisam takvo što očekivao. Štoviše, bojao sam se da će štampanje tih pet tomova odjednom izdavača financijski priklati. Sada je, međutim, „Ex libris“ iz Rijeke objavio i drugo izdanje, tako da to ispada jedna fina priča. No, moram reći da me tzv. tržišni efekt ne impresionira, a zapravo i ne zanima. Bitno mi je da knjige dospiju do čitalaca koji ih žele imati i to je to.

Ne samo da se prodaje k’o halva, nego je po njemu napravljena i predstava u „Kerempuhu“. Jeste li je stigli pogledati? Kako splitski mulac funkcionira u zagrebačkom teatru?

Predstava je, što se mog amaterskog utiska tiče, odlična. Moje kolumne su poslužile tek kao tekstualna baza, a kazališni pogon je to nadogradio i ispričao neku svoju uzbudljivu priču. Zaista sam zahvalan i redateljici Marini Pejnović i dramaturginji Dini Vukelić i upravi „Kerempuha“ i krasnim glumcima, posebno Lindi Begonji, koja je i na pozornici i izvan nje učinila sve da se ta stvar zaista dogodi. Jedini moj uvjet bio je da se ne radi tipična komedija – jer iz stotina tekstova o Robiju K. selekcijom možeš učiniti što god želiš – nego punokrvna satira koja će se baviti aktualnim društvenim ranama, sumanutostima i tabuima. I tu su se, naposljetku, interesi podudarili.

Znače li ovi – kako se to voli reći – tržišni uspjesi da Robi K. prelazi u mainstream i da je došlo vrijeme da konačno završi treći razred? Već mu je 35 godina…

Ne bojim se za mainstream, on se zna štititi od ove vrste zagađenja. Ako te i odluči adoptirati, zbog privremene koketerije ili bilo čega drugog, prethodno će te nastojati krivotvoriti, a protiv toga se pristojan autor, dok je još u živome stanju, bori sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Meni prija marginalna pozicija, s tim da ne smatram kako je margina lišena relevantnosti i utjecaja. Pogotovo kad je riječ o satiri. Ako išta vrijedi, osnovna svrha satire je oslobađanje. A to u konkretnim okolnostima znači dovoditi u pitanje kolekciju društvenih svetinja koje mainstream strpljivim radom nameće i sakralizira. Nema boljeg načina oslobađanja nego da se s nametnutim svetinjama što bezobzirnije za….vaš, tj. da pokažeš kako se o pseudoreligijskim kultovima – kao što su u hrvatskome slučaju tzv. domovinski rat ili sveta mati država ili nacija i njena vjera – može govoriti i izvan žanra pjevane mise, tako da nema straha, mainstream nema suicidalnih primisli. On je, osim svega, još i u stanju posvojiti kritiku koja je usmjerena na popravljanje postojećeg stanja, ali ne i kritiku koja postojeće stanje u cijelosti dovodi u pitanje i izaziva nelagodu.

Nedavno ste kazali da Robi zapravo predstavlja određenu vrstu alternativne povijesti i da je glavni junak tih malih crtica vrijeme?

Toga sam postao svjestan – s vremenom, naime, tek kada sam iza sebe ostavio znatan dio tekstualnog gradiva. Nema sumnje da je u ovom petoknjižju – ako ga je itko u stanju u cijelosti konzumirati – vrijeme glavni junak jer se epohe i vladajući režimi dramatično mijenjaju, a svi drugi likovi i po svojim godinama i po svome rutinskom gubitništvu ostaju isti. Ista, međutim, ostaje i temeljna glupost. Zaista me fascinira što naši narodi u tako različitim historijskim, političkim i ideološkim okolnostima – bilo da je riječ o socijalizmu, kapitalizmu, nacionalizmu, katolicizmu ili nečem petom – demonstriraju svoju kolektivnu glupost na identičan način. Ona žilavo odolijeva i zubu vremena i naravi vladajućih poredaka. U drevnom kapitalističkom svijetu smišljena je ona čuvena parola koja povezuje vrijeme i novce. U ovim bi krajevima ta formula mogla važiti za vrijeme i ovce.

Zanimljivo je da je Robi, napisan na dijelom izmišljenom uličnom splitskom govoru, izvanredno prihvaćen na području cijele Jugoslavije, pa je sjajan primjer da se ovdje vrlo dobro razumijemo. Uostalom, posljednjih godina izlazi na beogradskom portalu Peščanik, Vi ste rođeni u Sarajevu, živite u Splitu. Ispada da je Robi K. neka teška Jugoslavenčina. Bivši splitski gradonačelnik Željko Kerum dodao bi još i „urbana“…

Nekakav jezični princip Robija K. od početka je bio – što lokalnije, to univerzalnije. Nema sumnje da u Beogradu ili Sarajevu taj jezik razumiju jednako lako ili jednako teško kao u Zagrebu ili Varaždinu. Da budem sasvim iskren, meni je sve nacionalno odvratno. U tom sam smislu dosta netalentiran za nijanse, pa, recimo, ne pravim razliku između boljih i lošijih stvari i pojava koje imaju nacionalni predznak. Meni je to sve teško s..nje. Jugoslavenskom prostoru uvijek sam pripadao i uvijek ću mu pripadati, i to ne samo u kulturnom pogledu. Ne znam kako bi me mistične tvorevine poput (jedno)nacionalnih država, sa svojim komičnim insignijama i carinskim kućicama, u tome mogle obeshrabriti. Ako je riječ o Robiju K., nije slučajno što su tu jedina dva istinski stabilna karaktera dida sa Šolte i sam Robi, prvi kao nekadašnji, a drugi kao budući Jugoslaven, odnosno prvi kao nekadašnji, a drugi kao budući komunist. Sve između je bižuterija i plastelinski oportunizam srednje dobi. Što reče jedan moj poznanik: između djetinjstva i starosti događa se kontrarevolucija.

Jezik kojim pišete redovne kolumne u Novostima nazvali ste „zajedničkim“, odnosno „antihrvatskim“. Jezik bi trebao povezivati, a ovdje se napravilo mnogo toga da razdvaja ljude?

Inzistiranje na jezičnom ekskluzivizmu jedan je od vidova kulturnog nasilja, i to ne najmanje važan. Kada smo potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku, u Hrvatskoj nije bilo nijedne državne, političke i vjerske institucije koja nije reagirala, prokazujući to kao nacionalnu izdaju najvišega ranga. Često sam taj primjer spominjao, pa ću opet: kad u Bosni i Hercegovini kupite cigarete, na kutiji ćete vidjeti natpis na „tri ravnopravna jezika“ – „Pušenje ubija / Pušenje ubija / Pušenje ubija“, s tim da je posljednja trećina otisnuta na ćirilici. Zanimljivo je da taj imbecilizam nikoga ne ubija u pojam iako zorno pokazuje kako inzistiranje na jezičnim posebnostima skončava u zasluženoj parodiji. Istini za volju, apsurdi ovdje nisu u koliziji s prolijevanjem krvi. Nacionalistički um ničemu drugom nije ni posvećen nego nasilnoj proizvodnji distance. Narodi na ovim prostorima nisu se poklali zbog nepremostivih međusobnih razlika nego radi toga da bi se te razlike ustanovile.

Završio je prvi krug predsjedničkih izbora. Čovjek, ime mu je Miroslav Škoro, koji se zalaže za pomilovanje ratnog zločinca Tomislava Merčepa dobio je više od 400.000 glasova i zamalo ušao u drugi krug. Splitski gradonačelnik podržao je dizanje spomenika lokalnom ustaši u tom gradu. Koliko smo se kao društvo i jesmo li se uopće maknuli iz 1941., odnosno 1991.?

Nevolja s Hrvatskom je što goli ekstremizam sve vrijeme stanuje ne samo u prostoru nečega što sebe naziva političkim centrom nego i u zoni svakodnevne građanske normalnosti. Veličati ratne zločince, podizati spomenike ustašama – sve je to danas sasvim normalno. Nemaš više motiva ni napisati kritički tekst o tome jer će to biti petsto sedamdeset šesti tekst na istu temu i s istom porukom, a da se ništa ne mijenja. Profašistički ekstremizam ovdje je bio državni projekt, on je konstitutivne prirode i potpuno je pogrešno njegove manifestacije tretirati kao ekscese ili neugodna odstupanja od sistema. One su, naprotiv, sistem u svome punom mračnom sjaju. Doduše, stvari se na širem planu očito razvijaju tako da bi se vladajući modeli u zemljama poput Hrvatske ili Srbije, odnosno Mađarske ili Poljske mogli pokazati svojevrsnim prethodnicama za globalni trend.

Zajedno s pokojnim Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem prošle godine objavili ste sjajnu fotomonografiju Iza sedam logora o javnim prostorima kao mjestima stradanja, koja je u Hrvatskoj gotovo prešućena.

Nisam ni očekivao da će ona biti općeprihvaćena: u tom je slučaju, recimo, mainstream postavio kvalitetnu sanitarnu zaštitu. Nadam se da je knjiga barem dospjela do onih koje zanima. Realizirajući Hrvojevu početnu ideju, bavili smo se upravo onim o čemu smo maloprije pričali, vezom između kulture i nasilja, odnosno nacionalne kulture i nacionalno motiviranog nasilja. Konstrukt nacionalne kulture iznad svega je egzekutivan, realizira se isključivo eliminacijom „tuđega“ kukolja iz „našega“ kulturnog žita, dakle, odstranjivanjem svega onoga što skrnavi i prlja nekakvu zamišljenu „autentičnost“ i „čistoću“. Naša je teza da tek u bivšim socijalističkim domovima kulture – nekoć podizanim sa sasvim drugim, inkluzivnim kulturnim primislima – koji su devedesetih pretvoreni u logore i stratišta, taj projekt dobiva puno ostvarenje. Tako se saldo ideološki nametnute fikcije može izraziti i kroz realno proizvedene leševe. Rašireno uvjerenje da se kultura i nasilje međusobno isključuju posve je pogrešno; naprotiv, ovdje su upravo nacionalkulturni pogoni – sastavljeni od one fine i obrazovane gospode što je vodila brigu o identitetu i „duhovnosti“ svojih naroda – pripremali najokrutnija zlodjela.

U intervjuu za portal Prometej kazali ste da vam Feral nedostaje i u kreativnom i u socijalnom smislu, s obzirom na to da ste postali „samostalni autorski projekt“?

Neke stvari su ti samome nedokučive. Feral je, što se mene tiče, bio fenomenalna kreativna radionica, posvećena inovacijama i blasfemiji, lišena unutrašnjih taština, tako da je svatko od nas kroz taj poseban proces bratskog samoiscrpljivanja davao valjda i više nego što vrijedi. Srećom, to je potrajalo lijepi broj godina. No, nakon Ferala ipak se osjećam kao neka vrsta intelektualnog invalida.

(Goran Borković, Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Mir božji
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga