Tendencije horizontalnog osvajačkog širenja

Bosna i Hercegovina u NATO-u – mir na Balkanu (II)

25. apr 2020

U nastavku teksta “Bosna i Hercegovina u NATO-u – mir na Balkanu (I)”, doktor Silajdžić piše do čega može dovesti zanemarivanje historijskog konteksta, te ukazuje da u BiH “održavanje statusa quo u stvarnosti znači implementaciju rezultata genocida, jer protok vremena cementira silom nametnuto stanje, što odgovara negatorima genocida i u skladu je sa ideologijom koja je proizvela diskriminaciju u prvom redu”; podsjeća da je genocid utvrdio i presudio Haški tribunal, sud Ujedinjenih nacija, te da “negiranje genocida, prema tome, predstavlja teško poniženje za cjelokupnu međunarodnu zajednicu i udar na kredibilitet i legimitet Ujedinjenih nacija”; navodi da su građani BiH bili “žrtve velikosrpske agresije i genocida, a sada su taoci te iste politike koja stoji na putu BiH prema članstvu u NATO i EU”; te kao dobru vijest ističe put BiH ka NATO-u i podršku koju BiH za to ima, a “svako osjetno napredovanje prema članstvu u NATO-u obnavlja vjeru u mogućnost izgradnje savremenog demokratskog društva”.

Kontrast između stanja u BiH i onog dijela Dejtonskog mirovnog sporazuma koji propisuje zaštitu ljudskih prava tim je izrazitiji što živimo u periodu nakon izricanja presuda Haškog tribunala koje ne ostavljaju nikakvu sumnju u karakter rata u BiH. Nije se radilo o građanskom ratu, nego o “međunarodnom sukobu”, dakle o agresiji. Uzrok ratnih dejstava nije “vjekovna mržnja”, kliše koji je često upotrebljavan više kao izgovor i razlog za nedjelovanje, nego obrazloženje.

Etničkih ili vjerskih sukoba u BiH nije bilo poslije Drugog svjetskog rata. BiH baštini suživot, svoju izvornu integracijsku koegzistenciju od pamtivijeka, svoju bosansku paradigmu. Uz Crkvu bosansku u Srednjem vijeku djelovale su i Katolička i Pravoslavna crkva, ali se nikada nisu sukobljavale; problemi su uvijek dolazili izvana.

Upravo to duboko usađeno međusobno uvažavanje Bosanaca i Hercegovaca i njihova sraslost sa svojom zemljom bili su na meti političkog rukovodstva Srbije. Prvo je medijskom propagandom stvorena zla krv među zajednicama u BiH, a zatim se brutalna vojna sila, koristeći resurse bivše Jugoslavenske narodne armije, obrušila na nesrpsko civilno stanovnistvo BiH. Jedino na taj način, divljačkim masakrima, progonom civila i koncentracionim logorima bilo je moguće ostvariti cilj etnički čiste teritorije koju su namjeravali pripojiti Srbiji. Ta teritorija bila je očišćena i od obilježja kulture i vjere Bošnjaka i bosanskih Hrvata katolika u mjeri koja daleko prevazilazi sve što je viđeno u Drugom svjetskom ratu. Vrhunac svega je genocid.

Planirani genocid

Nije se radilo o građanskom ratu nego o “planiranom genocidu” (Joseph Biden). Međunarodna zajednica je u više navrata upozoravana na pripreme za agresiju rukovođene Miloševićem i njegovim režimom, ali nije bilo reakcija. “Upozoravali ste nas, ali nismo vjerovali da se tako nešto može dogoditi”. (Senator Robert Dole, u razgovoru s autorom prilikom posjete Sarajevu).
Protagonisti velikosrpske ideologije pokazali su da im se može vjerovati kada je u pitanju njihova spremnost za likvidaciju nesrpskog stanovništva u BiH.

Evo primjera koji je, nažalost, samo jedan od mnogih. U prvoj polovici februara 1943. godine muslimansko stanovništvo tadašnjeg Pribojskog sreza bilo je izloženo strašnim pokoljima od strane četnika generala Draže Mihailovića. Stradale su hiljade nevinih civila iz Foče, Čajniča i mnogih sela. U izvještaju Pavla Đurišića njemu nadređenom, generalu Draži Mihailoviću, navodi se da je ubijeno 8.000 civila, žena, djece i staraca i 1.300 muškaraca koje Đurišić naziva borcima. Tih dana ubijeno je više ljudi nego u Srebrenici, gdje se sve ponovilo pedesetak godina kasnije.

Srebrenica nije samo simbol genocida, najvećeg zločina u Evropi nakon Holokausta, nego i krhkosti naših vrijednosti: ono za što smo rekli da se “nikada više” neće desiti, ipak se desilo.

Ovaj tekst je pisan 6. aprila, dan kada Sarajevo obilježava oslobođenje na kraju Drugog svjetskog rata 1945, a to je, takođe, dan kada je započela opsada Sarajeva 1992. od strane srpskih agresorskih snaga koja je trajala 1.425 dana. To je najduža opsada jednoga grada u historiji tokom koje je ubijeno više od 11.000 odraslih i više od 1.600 djece. Sve ovo se dešavalo u Evropi u periodu globalnog mira, praćeno velikim brojem internacionalnih medija, često uživo.
Zanemarivanje historijskog konteksta, makar se radilo o državama na evropskoj margini, može voditi u tragedije izazvane djelovanjem dobro poznatih ideologija evropske provenijencije.
Virus fašizma nije nikada daleko od površine, u Evropi pogotovo. Zbog toga je odnos političke Evrope prema manifestacijama ove ideologije na Balkanu zbunjujući i zabrinjavajući.

Veliko pitanje koje se nameće: da li će posljedice ovog posljednjeg nasrtaja na nesrpsko civilno stanovništvo BiH biti ublažene mjerama koje je moguće poduzeti, ili će i pored jasnih presuda Haškog tribunala ovaj zločinački projekat nastaviti da živi kao otvoren poziv za nova genocide, ne samo u BiH?

Za sada osuđeni ratni zločinci služe zatvorske kazne, a njihov projekat, zbog kojeg su osuđeni, nastavlja služiti kao uspješan model kršenja međunarodnog prava i elementarnih civilizacijskih normi!

Štaviše, ohrabreni izostankom sankcija za uspješnu opstrukciju Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma vlasti entiteta Republika Srpska tretiraju malobrojne povratnike kao građane drugog reda i dovode na razne načine njihovu imovinu, pa čak i imovinu države, u pitanje i pored presuda Ustavnog suda BiH.

Ratni zločinci nametnuti kao heroji

Zbog svega navedenog teško je razumjeti izostanak odlučnih reakcija na demonstrativno javno odbacivanje i omalovažavanje presuda Haškog tribunala. Cjelokupno političko i vojno rukovodstvo entiteta RS osuđeno je za ratne zločine na duge kazne zatvora, ili doživotno, i svi su nagrađeni od vlasti tog entiteta. U Banja Luci, i drugim gradovima u tom entitetu, škole i ustanove nose imena tih ratnih zločinaca koji su pretvoreni u heroje i primjere za novi naraštaj. Čak i ranije pomenutom generalu Draži Mihailoviću podignuta je bista, a radi se o nacističkom kolaboracionisti koji je osuđen za masovne pokolje civila i pogubljen poslije Drugog svjetskog rata.

U Srebrenici, simbolu genocida, pored groblja gdje su ukopane žrtve genocida, paradiraju povorke huligana uz muziku i provokativne pjesme bez reakcije lokalnih vlasti. To čine mladi ljudi kojima su ratni zločinci nametnuti kao heroji po ugledu na Republiku Srbiju gdje se već više od trideset godina vrši sistematska društvena rehabilitacija kvislinga kolaboracionista, poput Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Draže Mihailovića u okviru sveobuhvatne revizije utvrđenih činjenica iz Drugog svjetskog rata. Ovi ljudi su odgovorni, ne samo za masovne likvidacije nesrpskih civila, nego i Srba antifašista, komunista i drugih nepoželjnih.

Milan Nedić je našao za shodno da se javno pohvali da je Srbija prva zemlja (nakon Estonije) koja je riješila pitanje Jevreja, uglavnom masovnim likvidacijama. Zločini nad romskom populacijom u okviru nacističke politike rasnog “čišćenja” najmanje su privlačili pažnju, ali to ih ne čini manje strašnim. Muslimani u BiH i Sandžaku masovno su ubijani bez obzira na životnu dob i pol, “bez milosti i sažaljenja”, kako nalaže Stevan Moljević, autor sintagme “homogena Srbija”.

Nakon pauze od pedesetak godina sve se ponavlja: ratni zločinci postaju heroji i primjer za ugled novom naraštaju, a negacionizam i revizionizam aktuelnih politika demonstrira spremnost da se taj naraštaj upotrijebi za nove (samo)ubilačke pohode u ime mitskog velikosrpskog konstrukta bez obzira na žrtve. Američki general Ben Hodgson nedavno se upitao protiv koga se Srbija naoružava ruskim oružjem, ko je ugrožava, očigledno u nemogućnosti da razumije iracionalnost tog čina.

S druge strane, sasvim je moguće da je govor o iracionalnosti na pogrešnom tragu učitavanja nekog višeg cilja gdje ga nema. Moguće je da se radi o racionalnoj, ciničnoj marketinškoj manipulaciji upućenoj plebsu kao najpouzdanijem konzumentu. No, bez obzira da li se radi o grčevitom održavanju na vlasti, političkim sujetama mesijanskih proporcija, ili, čak, uvjerenju, rezultat je isti.

Temelji civilizacije

Sasvim je logično da oni koji odobravaju genocid, koji javno slave ratne zločince, da ti isti negiraju genocid. Taj genocid je utvrdio i presudio Haški tribunal, sud Ujedinjenih nacija: negiranje genocida, prema tome, predstavlja teško poniženje za cjelokupnu međunarodnu zajednicu i udar na kredibilitet i legimitet Ujedinjenih nacija, organizacije osnovane nakon pobjede nad fašizmom. Činjenica da Bosna i Hercegovina još uvijek nema zakon o zabrani negiranja genocida je poražavajuća, bez obzira na otpore podržane stavovima Vlade Ruske Federacije. Naime, poznato je da je na Rezoluciju Velike Britanije o genocidu u Srebrenici (2016. godine) u Vijeću sigurnosti UN-a predstavnik Ruske Federacije stavio veto. Ovdje su u pitanju sami temelji naše civilizacije i naše ljudskosti.

(Pandemija COVID-19 pokazuje da upravo te marginalizirane vrijednosti poput ljudskosti i solidarnosti, te međunarodna saradnja, institucije i konvencije nemaju alternativu.)

Neprihvatljivo je da presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu (slučaj Sejdić-Finci, Pilav i ostali) koja ukida diskriminaciju u BiH čeka na provođenje punih deset godina!
Održavanje statusa quo u stvarnosti znači implementaciju rezultata genocida, jer protok vremena cementira silom nametnuto stanje, što odgovara negatorima genocida i u skladu je sa ideologijom koja je proizvela diskriminaciju u prvom redu.

Slično je i sa insistiranjem na daljnjoj etnizaciji Izbornog zakona što, takođe, predstavlja pokušaj implementacije rezultata agresije i genocida, dok presude Evropskog suda za ljudska prava, koje se provode direktno, još uvijek čekaju na implementaciju.

Drugim riječima, za temeljitu implementaciju rezultata agresije i genocida treba još vremena; implementacija Dejtonskog sporazuma u pogledu ljudskih prava mora čekati, jer je sinhronizacija ova dva procesa očigledna nemogućnost. Obzirom da Dejton eksplicitno utvrđuje primat i prioritet ovog pitanja jasno je da prioritete određuje politika, ili politike koje imaju druge ciljeve. Ovoj politici, ili politikama, diskurs o provođenju Dejtonskog sporazuma služi samo kao paravan za provođenje tih drugih ciljeva.

Geopolitičke kombinacije

Šta se čeka? Da li se čeka da se sve geopolitičke kombinacije realiziraju na štetu BiH prije nego što se priđe suštinskoj realizaciji Dejtonskog sporazuma? Građani BiH pitaju do kada će biti kažnjavani? Bili su žrtve velikosrpske agresije i genocida, a sada su taoci te iste politike koja stoji na putu BiH prema članstvu u NATO-u i EU.

Ovakva kakva je, po diktatu zločinačkog projekta, BiH ne može biti članica EU ili NATO-a, a građani BiH ne žele se odreći svog prirodnog prava da žive u normalnoj, demokratskoj zemlji.
To je situacija u kojoj se nalazi BiH.

S druge strane uzročnik kataklizme, koja je zadesila BiH i ostale zemlje bivše Jugoslavije, ne pokazuje znakove mijenjanja politike agresivnog ekspanzionističkog nacionalizma. Štaviše, i nakon svega što se dogodilo, prisutne su otvorene prijetnje zvaničnika iz Beograda upotrebom vojne sile u BiH i na Kosovu. Rat može izgledati kao jedini izlaz politici koja samu sebe dovodi u bezizlaznu situaciju tokom posljednjih trideset godina i zato te prijetnje treba uzeti ozbiljno bez obzira što djeluju tragikomično.

Tendencije horizontalnog osvajačkog širenja ne jenjavaju; vertikalno uzdizanje kroz nadgradnju vlastitih nacionalnih resursa u drugom je planu. Ta opsesija širenjem, prisutna od polovice 19. vijeka, od Načertanija Ilije Garašanina iz 1844. do ovih dana, održavana je ustrajnošću nacionalističkih i klerikalnih krugova, te raznim aktivnostima, memorandumima Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu koja je davala svoj akademski imprimatur. Ta opsesija guši demokratske promjene i društvenu katarzu u korijenu, a održava na površini mogućnost realizacije cilja, makar i nepotpuno.

Kada ta mogućnost bude otklonjena nestat će i razlog postojanja takve politike. Tada će i one političke snage u Srbiji koje flertuju s nacionalističkom agendom pod pritiskom inercije populizma biti oslobođene te obaveze. Zbog toga bilo kakve nagodbe, pogotovo u vezi mijenjanja međunarodnih granica, daju legitimitet jednoj retrogradnoj političkoj struji koja srbijansku politiku čini taocem od Nikole Pašića (1845-1926) do danas. Ta politika bi se, naravno, ticala samo građana Srbije da nije pogubna i za okolne zemlje.

“Navikavanje na ideju”

Milorad Dodik, aktuelni član Predsjedništva BiH, koristi pandemiju COVID-19 za intenziviranje kampanje protiv BiH, Dejtona i prisustva međunarodne zajednice, dakle, svega što mu stoji na putu izvršavanja zadataka u okviru velikosrpskog projekta. Za ovog člana Predsjedništva BiH zemlja kojom predsjedava je “greška”, nepotrebna tvorevina koja nema “nikakvog suvereniteta”, ona je višak kao što su bili stotine hiljada protjeranih i likvidiranih civila građana BiH. On je, istina, priznavao genocid nad građanima BiH sve dok iz beogradske ideološke centrale nisu stigle instrukcije o postupanju u ovom predmetu.

Genocidom etnički očišćeni entitet RS Dodik nametljivo “pripaja” Srbiji s ciljem “navikavanja na ideju”, po detaljnim instrukcijama velikosrpskog establišmenta u Beogradu. Jasno je da je problem u tom establišmentu i ruskoj politici koja na Balkanu trguje uticajem, imajući u vidu strateške ciljeve na drugim, važnijim područjima. Sve ovo prolazi bez ozbiljnijih reakcija međunarodne zajednice, što je imalo i ima posljedice.

Potaknut izjavom nekadašnjeg generalnog sekretara UN-a, u kojoj žali zbog velikih grešaka učinjenih prema jednoj članici UN-a, potpisnik ovog teksta u svojstu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, govoreći pred Generalnom skupštinom UN-a (2010.) upozorio je učesnike da ponavljanje grešaka u BiH implicira namjeru i odobravanje aktivnosti usmjerenih ka ugrožavanju mira.

Dobra vijest za većinu građana BiH dolazi iz NATO-a. Strukture ove organizacije, te odgovorni za ovaj segment u State departmentu i diplomatskim misijama nekih zapadnih zemalja u Sarajevu, rade uporno na napredovanju BiH prema punom članstvu, uz sve poteškoće na koje nailaze. Ponekad su te poteškoće neočekivane, poput izvjesne rezerviranosti dvije zapadnoevropske članice NATO-a.

Taj proces je spor, ali je od historijske važnosti za BiH, kao i za cijeli Zapadni Balkan. Kao i EU, i NATO je utemeljen na demokratskim vrijednostima koje želi većina građana BiH u svojoj zemlji. Članstvom u NATO-u građani BiH dobili bi neophodnu stabilnost koja im je prijeko potrebna za razvoj istinskih demokratskih odnosa u zemlji, kao i za razvoj privrednih potencijala koji su još uvijek neiskorišteni. Nema sumnje da bi članstvo BiH u NATO-u predstavljalo snažan poticaj demokratskim procesima u zemljama bivše Jugoslavije, te saradnji na principu uzajamnog poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta tih zemalja.

Odatle i otpor NATO-u od strane velikosrpske politike; onemogućavanje realizacije teritorijalnih pretenzija znači nestajanje razloga postojanja te politike koja stoji decenijama na putu napretka zemalja bivše Jugoslavije, uključujući i Srbiju. Zato bi jedna progresivna, na budućnost i saradnju usmjerena politika u Srbiji, bila dobra vijest, posebno za BiH.

Koraci koje je moguće poduzeti u kratkom periodu

Postoji niz koraka koji bi se mogli poduzeti bez odlaganja da bi se povratilo povjerenje građana u cijeli proces. To je, prije svega, donošenje zakona o kažnjavanju negiranja genocida, ili proglašavanje tog zakona od strane visokog predstavnika. Bez tog koraka svaki govor o demokratskim vrijednostima, ljudskim pravima i reformama nema željenog odjeka.

Pominjano “entitetsko glasanje” je nelegitimno, jer se zasniva na sistemskim i sistematskim opstrukcijama vlasti u RS povratku izbjeglih i raseljenih lica. U pitanju nije samo opstrukcija provođenja ključnog Aneksa 7; radi se o potpunom obesmišljavanju Dejtona i njegove svrhe kao odgovora međunarodne zajednice na masovno, otvoreno kršenje svih ljudskih prava agresijom i genocidom, najteže u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. BiH ne može napredovati sve dok politika koja je uzročnik planiranog genocida može nametati svoju volju.

Takvo entitetsko glasanje mora biti anulirano ili reformirano. Rješenja se nalaze u presudi Suda za ljudska prava u slučaju Pilav, rezolucijama Kongresa SAD, mišljenjima Venecijanske komisije, analizama domaćih i međunarodnih eksperata, demokratskoj praksi i zdravoj logici.

Provođenje presuda Suda za ljudska prava (Sejdić-Finci, Pilav i ostali) čeka već deset godina čime se dovodi u pitanje, ne samo funkcija i relevantnost te institucije, nego i sama obaveza provođenja bilo kojih presuda, uključujući i presude domaćih sudova. S tim u vezi neophodno je efikasnim mjerama onemogućiti uplitanje politike u sferu pravosuđa u BiH. Pravosuđe raspolaže stručno obrazovanim kadrovima, ali uticaj politike čini da u očima građana rezultati njihovog rada gube na vjerodostojnosti, što je neprihvatljivo, pogotovo za zemlju koja želi da napreduje prema članstvu u EU. Slično je i sa povjerenjem građana u izborni proces koje je na vrlo niskom nivou zbog manipulacija koje su redovne u svakom izbornom ciklusu.

Ovdje se radi o koracima koje je moguće poduzeti u kratkom periodu nakon smirivanja pandemije uz aktivno učešće institucija BiH, međunarodne zajednice, nevladinih organizacija i medija.

Važno je, međutim, naglasiti da bi svako osjetno napredovanje prema članstvu u NATO otvorilo nove vidike i obnovilo vjeru u mogućnost izgradnje savremenog demokratskog društva. Građani BiH to zaslužuju, ne samo zbog herojskog otpora agresiji kada su kao vojnici i civili pod vrlo teškim okolnostima branili svoju zemlju. Velika većina njih, bez obzira na etničku i konfesionalnu pripadnost, djelima su dokazali u ratu i miru da su civiliziran i dobronamjeran dio evropske i svjetske zajednice; nisu činili ono što su drugi njima činili, nisu dopustili da ih nedjela agresora povuku u bezdan posvemašnje neljudskosti.

(Doktor Silajdžić bio je ratni predsjednik Vlade Republike BiH, kopredsjedavajući Vijeća ministara BiH i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine)

Kraj

(Haris Silajdžić, Avangarda)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Razbibriga
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga