TAMARA NIKČEVIĆ: Abazović bio glasan advokat „ugroženog srpstva“ u Crnoj Gori

Postoji realna opasnost od "bosnizacije" Crne Gore

21. dec 2020

Mali je broj ljudi koji se s toliko hrabrosti i upornosti, i tako dugo i istrajno, suprotstavljao velkosrpskoj ideologiji i politici njenih realizatora kao ugledna jugoslovenska novinarka Tamara Nikčević. Devedestih godina prošlog stoljeća aktivno je kritički pisala o politici koju je provodio Slobodan Miliošević i bila je jedan od rijetkih novinara i javnih radnika koji je uvijek stvari imenovao pravim imenom.

Nije voljela eufemizme pa je zločine počinjene u julu 1995. godine uvijek ispravno imenovala kao genocid, velikosrpsku politiku atribuirala je kao fašizam, a djelovanje Srpske pravoslavne crkve opisivala je kao instrumentalizirano od strane Srbije.

Zbivanja u Crnoj Gori prati intenzivno, a mnoga dešavanja povezana sa uspostavom vlade Zdravka Krivokapića jednostavno komentariše kao „skandalozna“. Jasno joj je da Crna Gora „klizi“ u prostor u kome će biti pobrisane granice između sekularnog i vjerskog.

„Velikosrpska Vlada i njeni ministri pokušavaju da promijene „krvnu sliku“ crnogorskog društva, da unište njegov građanski karakter, da ga silom srbizuju, što nailazi na otpor. Za sada pasivni. Ako bismo sudili po objavama na društvenim mrežama i pojedinim crnogorskim portalima, mogli bismo zaključiti da postoji realna opasnost od „bosnizacije“ Crne Gore”, kaže Nikčević svjesna da se nad Crnom Gorom nadvijaju zlokobni oblaci.

Tamara Nikčević piše za najuglednije regionalne novine i internet portale od 1997. godine, autorica je televizijske emisije “Teleskopija” koja se emitira na TVCG. Autorica je knjige Goli otoci Jova Kapičića koja je doživjela više izdanja i koja je u zemljama bivše Jugoslavije prodata u gotovo 50.000 primjeraka.

Tri imenovanja uzburkala su strasti u Crnoj Gori. Nova vlast je na mjesto v. d. direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost imenovala Dejana Vukšića, Milana Kneževića za predsjednika Odbora za bezbjednost i odbranu, a na čelo Odbora za ljudska prava i slobode Jovana Vučurevića. Ko su ti ljudi?

–Novi šef ANB-a bio je advokat i kavačkog kriminalnog klana i SPC-a, kao i nosilac izborne liste Demokratskog fronta u Kotoru. Predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu, po automatizmu i član državnog Vijeća za nacionalnu bezbjednost, čovjek je koji je prvostepeno osuđen na pet godina robije za terorizam u pokušaju na dan izbora 16. oktobra 2016. Skupštinskim Odborom za ljudska i manjinska prava predsjedava lice koje negira genocid u Srebrenici, koje slavi ratne zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića i koje Paradu ponosa naziva – paradom srama.
Važno je reći da je sva navedena rešenja bespogovorno podržao pokret URA.

Zašto je to važno?

-Zato što je uoči formiranja Vlade stvarni šef URA i bivši predsjednik SDP-a Žarko Rakčević i crnogorskim građanima i zapadnim partnerima obećao da taj pokret neće dozvoliti upliv ruske agenture u crnogorski bezbjednosni sistem, niti dovođenje u pitanje opstanak države Crne Gore. Nažalost, umjesto čuvanja države Crne Gore, URA je postala jedan od ključnih faktora destabilizacije zemlje i njenog utapanja u tzv. srpski svet.

Žalosno je da su velikosrpskoj Vladi u Crnoj Gori svoju nesebičnu podršku dali kratkovida briselska administracija i njeni predstavnici u Podgorici, kao i ambasadorka predsjednika Trampa u Crnoj Gori. Vjerujem da ćemo jednoga dana saznati zašto su neki zapadni partneri, slijedeći politiku Beograda i Moskve, učestvovali u razvaljivanju države koja je, uprkos svim slabostima i manama bivše vlasti, bila najstabilnije društvo, najlojalniji i najodlučniji partner na evroatlanskom putu i rijedak primjer multietničkog sklada na Zapadnom Balkanu.

Predsjednik DSS-a Miloš Jovanović uzburkao je javnost Crne Gore svojim gostovanjem kod kolege Darka Šukovića u emisiji “Drugačija radio veza”, a dijapazon tvrdnji koje je iznio u emisiji, a koje analitičari čak kvalificiraju kao uvredljive, poprilično je širok. On je rekao, parafrazirat ću, da nezavisnost Crne Gore za Srbiju nije ista kao npr. nezavisnost Francuske ili Kine. Šta znači takva tvrdnja, posebno kada je iznese politički nasljednik Vojislava Koštunice?

–U jednom od svojih briljantnih političkih eseja Mirko Kovač kaže da je tokom poslednjih tridesetak godina bilo posve svejedno ko je na čelu Srbije – Dobrica Ćosić, patrijarh Pavle ili Arkan; svi su dosljedno sprovodili istu velikosrpsku politiku. Kada je riječ o Crnoj Gori, manji dio srpske građanske elite (Sonja Biserko, Žarko Korać, Milivoj Bešlin, Teofil Pančić, Basara, Slaviša Lekić, Dinko Gruhonjić, Nikola Samardžić, Toma Marković…), rijetke partije poput SPO-a Vuka Draškovića, Čankove Lige i Čedinih liberala, kao i vlade Zorana Đinđića i njegovog političkog naslednika Zorana Živkovića, bili su i ostali izuzetak.

Vojislav Koštunica je „Šešelj u fraku“; njegov nasljednik na mjestu predsjednika stranke zauvijek kompromitovane ne samo velikosrpskom politikom prema Crnoj Gori, nego i satanizacijom i kriminalizacijom premijera Zorana Đinđića, otarasio se fraka. On govori u ime Srbije, iako strančica čiji je predsjednik sama ne prelazi cenzus. Slavski nacionalisti, čiji uticaj u srpskim intelektualnim i akademskim krugovima nije zanemariv. Pitate što znači njegova izjava. Kod ovako očitih slučajeva izliva velikosrpstva u mozak nije, vjerujem, neophodno detaljnije obrazlagati dijagnozu.

Zanimljivo, i on je koristio sintagmu „srpski svet“, uvrštavajući Crnu Goru u taj politički teritorij. Koliko je djelovanje SPC-a i Demokratskog fronta u Crnoj Gori rukovođeno idejama stvaranja jednog takvog političko – ideološkog entiteta?

–Sitni provokator srpske udbe, koji se predstavlja kao istoričar, kaže da je Vlada Zdravka Krivokapića treća srpska vlada u regionu. Time je, nada se, zaokružen fašistički projekat „velika Srbija“, ljupko nazivan – srpski svet. Njegov kolega, potpredsjednik SPS-a Predrag Marković, u nedeljniku koji u kontinuitetu promoviše šovinizam i nacionalnu netrpeljivost i koji ima običaj da raspisuje potjernice za „sumnjivim Srbima“, u odgovoru briljantnom Borisu Dežuloviću kaže: „Majušni Kotor je naš najstariji grad…“

Pomenuti Darko Šuković je ovom majušnom šovinističkom umu u svojoj emisiji na RTCG dva sata držao besplatno predavanja iz crnogorske istorije. Uzalud! Crnogorci bi rekli – zlo goveče june dovijeka!
Već sam kazala da će nova crkvena Vlada koju podržava proruski Demokratski front pokušati da uz pomoć Žarka Rakčevića i proruskog koncerna Vijesti – tog epicentra velikosrpske progagande – crnogorsku državu prisajedini „srpskom svetu“. Od Rakčevića zavisi hoće li se Crnoj Gori ponoviti 1918-ta.

Politička previranja u zemlji na površinu su izbacila i neka druga pitanja, ponajviše ona identitetska. Zašto ideolozi velikosrpstva uporno negiraju postojanje crnogorske nacije?

–Zato što je „velika Srbija“ fašistički projekat. Čudno je da se ideolozi velikosrpstva nikada nisu zapitali zašto su sve postjugoslovenske države već tri decenije u sukobu manjeg ili većeg intenziteta sa zvaničnom Srbijom. Može li biti da je nešto i do Srbije?

Problematizira se i autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, a posebno se takvom statusu protivi SPC. Koji je najvažniji motiv SPC u procesu negiranja postojanja CPC?

–SPC je jedina preostala prekogranična institucija u Crnoj Gori i kao takva nosilac je i najvažniji instrument velikosrpske politike. Eparhije SPC u zemljama regiona, uključujući tri u Crnoj Gori, manje-više prate zamišljene granice „velike Srbije“. Uoči parlamentarnih izbora 30. avgusta, sveštenici SPC išli su od kuće do kuće, agitovali za Demokratski front, dijelili novac, „otkupljivali“ kredite građana, obećavali zaposlenja… Crkva danas s pravom insistira na tome da se kroz učešće u Vladi i ostalim institucijama valorizuje njen doprinos izbornoj pobjedi.

Spominjete, koliko razumijem, neku vrstu „kupovine glasova“. Odakle crkvi novac?

–Tokom proteklih decenija, stotine miliona eura prošle su kroz ruke sveštenika SPC-a u Crnoj Gori. Crkva Srbije vlasnik je ogromnog zemljišta, velikog broja nekretnina, zgrada, kuća, hotela u Crnoj Gori… Novac je njihova svetinja, a ne crnogorske crkve i manastiri, koje pokušavaju da otmu građanima Crne Gore.

Zašto se tako ponaša?

–Zato što bi na taj način postala ravnopravna sa ostalim vjerskim zajednicama. Srpski nacionalisti svaku ravnopravnost doživljavaju kao – diskriminaciju.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio je okidač masovnim protestima u organizaciji SPC-a, mobilizacirao je birače na vjersko – nacionalnom sentimentu i doprinio padu Đukanovićevog DPS-a. Da li je taj Zakon bila „historijska“ politička greška Mila Đukanovića?

–DPS je izgubila vlast, ali je ostala pojedinačno najjača stranka u crnogorskom parlamentu. Građanima je očito bilo dosta korupcije, nepotizma, nepravde, pogrešnog kadrovanja, negativne selekcije; zato je DPS kažnjena. Ako tome dodate otvoreno i brutalno miješanje Srbije u unutrašnja pitanja Crne Gore, kao i činjenicu do sada nezabilježenu u demokratijama – direktno učešće na izborima crkve i proruskog medijskog koncerna Vijesti – dobićete rezultat od 30. avgusta 2020. Čudno da EK to nije primjetila.

Uprkos svemu, ne mislim da je donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti bila grešaka; naprotiv: taj Zakon je tačka na crnogorski 21. maj 2006. Otuda toliki otpori. Prije svega SPC, političke organizacije čije je sjedište u Srbiji i čiji su politički ciljevi odavno jasni. O njima najbolje svjedoče žrtve ratova devedesetih na jugoslovenskim prostorima.

Nova crnogorska vlast se već titulira kao „apostolska“. Koliko je taj očigledni upliv vjerskog poguban za sekularnost i multietničnost Crne Gore?

–Nekrunisani kralj banalnosti, premijer Zdravko Krivokapić je, kao mandatar, izjavio da će njegova Vlada, nimalo slučajno, imati dvanaest ministarstava. Taj broj za njega ima posebnu simboliku. “To je simbolika 12 apostola o kojima nas je podučavao naš mitropolit Amfilohije”, objasnio je Krivokapić, profesor univerziteta, koji, tvrdi, ima dokaze o tome da vjera pomjera planine.

Vlada premijera Krivokapića dominantno je jednonacionalna i jednovjerska. Takođe, kadrovi kojima je premijer, uz blagoslov EU, već popunio crnogorske institucije dolaze iz istog crkvenog, velikosrpskog miljea. Ni među najvišim tijelima Skupštine Crne Gore – predsjednik i potpredsjednici – prvi put nema predstavnika manjina. O kakvoj onda sekularnoj i multietničkoj Crnoj Gori govorimo?

Vidimo da su nedavno predstavnici nove vlasti i velikodostojnici SPC-a ignorisali epidemiološke mjere masovno se okupljajući na sahrani Vladike Irineja, a prije toga na sahrani mitropolita Amfilohija Radovića. Koliko će taj ignorantski stav prema nauci i autoritetu države obilježiti djelovanje Vlade i SPC-a u narednom periodu?

–Bivši ministar u Vladi kamiondžije Božidara Vučurovića, bogougodni Miodrag Daka Davidović, nedavno je svjedočio da mu je, dok se u bolnici liječio od kovida, nova ministarka zdravlja, još jedna „progonjena“ Srpkinja i dojučerašnja načelnica pulmologije u KBCCG, više puta omogućila da kroz prozor uskoči u bolničku sobu mitropolita Amfilohija. Pomenuta gospođa bila je potpisnica sramne peticije kojom je 470 zdravstvenih radnika podržalo litije uprkos epidemiji korona virusa i upozorenjima nadležnih da masovna javna okupljanja predstavljaju zdravstveni rizik.

Riječ je o doktorki koja je liječila mitroplita Amfilohija, na čijoj se sahrani u podgoričkom Hramu pojavila bez maske. Ta osoba danas od građana Crne Gore licemjerno traži da poštuju epidemiološke mjere. Uprkos svemu, iskreno se nadam da će je poslušati.

Kada govorimo o mogućem ponašanju, prisjetimo se da su u slavljeničkom piru pristalice novoizabrane vlasti skrnavili džamije u Pljevljima, verbalno i fizički napadali Bošnjake, uz veoma prepoznatljive nacionalističke poruke „selite se Turci“. Šta Bošnjaci i Albanci, vjernici muslimani, mogu očekivati od vlade koja sebe doživljava kao „apostolsku“ i u kojoj su skoro svi članovi deklarirani vjernici SPC-a?

–Bojim se da Crnogorci, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, građanski Srbi i ostali od ovakve Vlade ne mogu očekivati ništa dobro. Podsjećam da je nesrećni Sejdo Bajramović crnogorske Vlade, u to vrijeme nominalni predsjednik stranke, odmah optužio DPS da napada i zastrašuje pljevaljske Bošnjake, da im prijeti „novom Srebrenicom“ i protjeruje ih sa svojih vjekovnih ognjišta. Sjetićete se da je Mladićeva i Karadžićeva ratna propaganda optuživala Sarajlije da se sami granatirali i tako izazvali masakr na Markalama ili „režirali“ genocid u Srebrenici.

Da li će Abazović i njegova URA imati snage sprovesti reforme u zemlji i istovremeno biti brana srpskom nacionalizmu, koji nastoji dovršiti negiranje crnogorske suverenosti?

-Neće. Dritan Abazović uporno dokazuje da mu ne smeta srpski nacionalizam. Uostalom, kada ste ga čuli da je jasno i bez zadrške stao u odbranu bilo kog Crnogorca, Bošnjaka, Albanca, Hrvata; bilo koje institucije crnogorskog predznaka?

„Nemam ništa protiv Crnogorske pravoslavne crkve“, pravda se ovih dana. Čudno, niko mu ne vjeruje. Možda i zato što se veoma dobro sjećaju da je potpredsjednik Abazović bio izuzuetno glasan advokat „ugroženog srpstva“ u Crnoj Gori. Abazović „nema kompleks da prizna“ da je krajem septembra ove godine prisustvovao sastanku u manastiru Ostrog, tokom kojeg su pobjednici parlamentarnih izbora, zajedno sa mitropolitom SPC u Crnoj Gori Amfilohijem, sastavljali novu Vladu Crne Gore.

Koliko je suverenistički crnogorski blok uopšte jak i da li je on sveden samo na Mila Đukanovića i njegov DPS?

–DPS je itekako zaslužila da izgubi vlast; tragično je da su ih naslijedili velikosrpski nacionalisti. Suverenistički blok ne čini samo DPS; čine ga SDP, SD, stranke manjinskih naroda, crnogorske institucije, slobodni mediji, slobodni intelektualci i građani… Nova vlast konstantno gura prst u oko Crnogorcima „svih vjera i nacija“. Velikosrpska Vlada i njeni ministri pokušavaju da promijene „krvnu sliku“ crnogorskog društva, da unište njegov građanski karakter, da ga silom srbizuju, što nailazi na otpor. Za sada pasivni. Ako bismo sudili po objavama na društvenim mrežama i pojedinim crnogorskim portalima, mogli bismo zaključiti da postoji realna opasnost od „bosnizacije“ Crne Gore.

Velikosrpski teror koji sprovodi Vlada premijera Zdravka Krivokapića i potpredsjednika Dritana Abazovića mogla bi izazvati (ne)organizovani otpor građana, što bi bilo pogubno. Ako se taj opravdani bijes politički ne artikuliše, odosmo dođavola. Zadatak DPS-a je da, kao najjača stranka suverenističkog bloka, zajedno sa svojim prirodnim partnerima nađe adekvatan odgovor na pošast koja se sručila na građansku, multietničku, evropsku Crnu Goru. Istovremeno, ogromna odgovornost je na Žarku Rakčeviću, nekadašnjem antiratnom aktivisti, predsjedniku SDP-a i izvornom crnogorskom suverenisti, koji mora učiniti sve što je u njegovoj moći da spriječi „bosanski scenario“ u Crnoj Gori.

Po Vašem mišljenju, kakve će nova crnogorska Vlada graditi odnose sa zemljama u regiji, posebice sa Srbijom i BiH?

–Sudeći po prvim potezima i izjavama, nisam sigurna da novi ministar vanjskih poslova ima dovoljno znanja i kapaciteta da vodi Ministarstvo. Riječ je o još jednom u nizu „progonjenih Srba“, koji se prethodnih godina namučio službujući u „zarobljenim institucijama DPS-a“. Aktuelni ministar bio je niskorangirani činovnik, na šta, tvrde ozbiljne crnogorske diplomate, ni najmanje nije uticala njegova nacionalna pripadnost. Drugi su problemi.

U svakom slučaju, nije isključeno da će ono što je bila najznačajnija tekovina politike predsjednika Mila Đukanovića – zapadni spoljnopolitički kurs Crne Gore – ovakvo MVP i ovakav ministar dovesti u pitanje. Uostalom, kako nastaviti dobre odnose sa BiH ako u Vladi imate „ženu-četnika“, koja pokriva čak četiri veoma važna resora? Ili ministre koji ne priznaju srebrenički genocid i karakter rata u BiH?

Kada je riječ o odnosima sa Srbijom, oni svakako ne mogu biti gori nego što su bili poslednjih nekoliko godina.

(Jasmin Agić, Al Jazeera / Foto: Pobjeda)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Lovely Jubbly
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga