SREĆKO HORVAT: Fašizam 21. stoljeća je mnogo opasniji

"Upravo je sada onaj trenutak u kojem se odlučuje o smjeru budućnosti i na nama je politička odgovornost da spriječimo svaki fašizam"

14. maja 2019

„Uz novu tehnologiju i njenu internacionalizaciju, čini mi se da je novi fašizam, ili kako god ga nazvali, mnogo opasniji od onog u prošlom stoljeću. Upravo je sada onaj trenutak u kojem se odlučuje o smjeru budućnosti i na nama je politička odgovornost da spriječimo svaki fašizam“, kaže hrvatski filozof Srećko Horvat koji je uz nekadašnjeg grčkog ministra financija Yanisa Varoufakisa osnovao pokret DiEM25, i s kojim obilazeći njemačke gradove vlakom pokušava doprijeti od njemačkih birača.

RSE: Ima li, po Vašem sudu, danas dobrih vijesti iz Evrope gdje je u toku predizborna kampanja za Evropski parlament?

Horvat: Ima dobrih vijesti, iako svjedočimo jačanju desnog populizma, odnosno ujedinjavanju Mattea Salvinija i Viktora Orbana kojima u pomoć priskače jedan Steve Bannon iz SAD-a, premda ni ta suradnja ne ide kako su oni očekivali. S druge strane, Evropski establishment se trudi da održi „status quo“ što je i dovelo do jačanja desnog populizma. „Status quo“ znači daljne „mjere štednje“, jačanje monopola zapadnih korporacija, deindustrijalizaciju i nezaposlenost na periferiji, te masovni egzodus s Balkana i opustošena sela, ne zbog rata, nego zbog ekonomije. A za to su jednako krive tzv. „kompradorske elite“ s naših prostora, kao i centri moći iz EU. Za tango je potrebno dvoje.

Dobra vijest je da postoje nove snage u Evropi koje ne pristaju na onaj moto Margaret Thatcher da „nema alternative“. Stvara se sve snažniji konsenzus oko „Green New Deala“ odnosno potrebe da Evropska unija prednjači, ne samo u ekološkom, već i ekonomskom programu koji bi doveo do ogromnih – održivih – investicija u zelene tehnologije, u solarne panele, vjetroelektrane, ali i transport.

Naime, pogledate li jug Evrope, konkretno Balkan, vidjeti ćete da EU ne ulaže dovoljno u infrastrukturu ili transportne projekte. Taj posao je prepušten Kinezima koji grade Pelješki most u Hrvatskoj, autoput u Crnoj Gori i ulažu u brzu željeznicu u Srbiji.

Naš pokret DiEM25 upravo takve teme pokušava istaknuti u prvi plan, uz punu svijest o tome da “Green New Deal” ne smije biti kooptiran od strane kapitala i koncepta „razvoja“ koji je i doveo do ove neodržive situacije. I neovisno kakve ćemo rezultate postići na ovim izborima, učinili smo jedan veliki korak naprijed jer se politika ne mijenja samo kroz parlamente već i kroz promjenu onoga što se smatra mogućim ili ne.

Uostalom i Corbynovi laburisti (Jeremy) i Zeleni pod vodstvom Caroline Lucas u Velikoj Britaniji sve se više zalažu za „Green New Deal“ čemu doprinose i stalni protesti koje je potaknula djevojčica Greta Thunberg a kojima se upozorava na razarajuće posljedice klimatskih promjena u svijetu. Za mene su to pozitivne vijesti iz Evrope, što naravno ne znači da borba neće biti dugačka i teška.

RSE: Trideset godina je od pada Berlinskog zida. Vjerovalo se da će se demokratske promjene biti brže i djelotvornije, na dobrobit društava koje su prošle kroz okove komunizma, ali kao da se većina post komunističkih društava nije uspjela izboriti za ideju klasne jednakosti?

Horvat: Klasno pitanje je nakon pada Berlinskog zida potpuno zapostavljeno. To što su bivše komunističke zemlje ušle u društva tzv. „liberalne demokracije“ nije bilo dovoljno. Umjesto da svjedočimo rastu demokracije, svjedočimo rastu tzv. „iliberalne demokracije“ koja je zapravo rezultat kontradikcija unutar same liberalne demokracije. Uostalom, klasno pitanje je zanemareno i unutar same EU koja se oštro podijelila na centar i periferiju i gdje su ogromne ekonomske razlike između zapada i istoka, sjevera i juga.

RSE: Rasizam, fašizam, antisemitizam, ksenofobičnost sve su prisutniji u javnom diskursu, ne samo u Evropi, već i širom svijeta. Plašite li se novih oblika fašizma u 21. stoljeću?

Horvat: Nalazimo se u jednom opasnom razdoblju koje je talijanski filozof Antonio Gramsci, kojega su talijanski fašisti u prošlom stoljeću strpali u zatvor, nazvao “interegnumom” ili međurazdobljem u kojem “stari svijet” umire, a novi se još nije rodio. I to je razdoblje, kaže Gramsci, puno „morbidnih simptoma“. Ono što je novo u fašizmu 21. stoljeća je brzi razvoj tehnologija. Da nije bilo Whatsappa, možda Bolsonaro ne bi došao na vlast u Brazilu. Da nije bilo Cambridge Analytica i Facebook, tko zna bi li se dogodio Brexit ili Trump.

Ovih dana čujemo da “Palantir” čiji je osnivač Peter Thiel, jedan od prvih milijardera iz Silicijske doline koji je financijski podržao Trumpa u predizbornoj kampanji, surađuje u registru za smještaj migrantske djece u pritvorske centre u kojima su odvojeni od roditelja. Uz novu tehnologiju i njenu internacionalizaciju čini mi se da je novi fašizam, ili kako god ga odlučili nazvati, mnogo opasniji od onog u prošlom stoljeću, odnosno da je sada onaj trenutak u kojem se odlučuje o smjeru budućnosti i da je nama politička odgovornost da spriječimo te „morbidne simptome“.

RSE: Prema projekcijama i istraživanjima javnog mijenja, ekstrema desnica bi mogla dobiti veliki broj mandata u novom sazivu Evropskog parlamenta, no ishod parlamentarnih izbora u Španjolskoj, kao i ranije predsjedničkih izbora u Slovačkoj, ipak kažu da knjiga nije potpuno zatvorena.

Horvat: U izbornom procesu je sve moguće. Iznenađenja su moguća, ali važno je reći da taj proces, kao i reprezentativna demokracija, nije kraj cijele priče, jer se politika ne odvija samo u parlamentima. Uostalom, Evropski parlament je jedini parlament u svijetu koji nema zakonodavnu moć. To ne znači da nije važno djelovati i kroz Evropski parlament, no želim naglasiti da borbu za jednu drugačiji Evropu, pa i planetu, treba sagledati u puno širim – temporalnim – okvirima.

Napravio bih jednu paralelu i skrenuo pažnju na nedavni kineski znanstveno fantastični film „The Wanderig Earth“ u kojem se sunce ugasi, a zemlja luta svemirom u potrazi za novim suncem. Dolazi do formiranja „svjetske vlade“ koja radi na tome da zemlju dovuče do novog sunca. Radi se o tisućama godinama u kojima će zemljani živjeti ispod zemlje dok se na površini zemlje uopće više ne može živjeti. I koliko god to izgledala crno, ostaje nada da se može stići do boljeg života i da postoji budućnost. Tako je i sa ovim izborima koji se održavaju krajem svibnja i koji nisu ni početak ni kraj priče. To je samo malen korak u mnogo duljem putovanju.

Ali da ima nade pokazuju i djeca koji već mjesecima prosvjeduju i ukazuje da se moramo trgnuti i učiniti nešto s ovom planetom. Oni nas upozoravaju da, primjerice za 20 do 30 godina neće biti ribe u morima, da nećemo imati svježeg zraka, da će nas pogađati ekstremne klimatske promjene i da se moramo trgnuti želimo li sačuvati budućnost. Da, naravno da sat otkucava i da je 5 minuta nakon 12, ali istovremeno valja na umu imati ovu „kinesku“ perspektivu temporalnosti koja koliko god da je distopijska – živjet ćete tisućama godina pod zemljom prije nego nađete novo sunce – ipak sadrži zrno istine – što ako su sve ove naše borbe samo zrno u prošlosti i budućnosti ove planete? Ali to zrno, ako vrijeme gledate kroz pješčani sat, može postati i planina. Ovisi o perspektivi.

RSE: I da se ponovno vratimo EU i Zapadnom Balkanu. Politika proširenja je zastala. Sadašnja komisija je još na početku mandata rekla da nema proširenja prije 2025. Mandat te komisije je pri kraju, a istodobno se prilike na Zapadnom Balkanu pogoršavaju. Kao da smo u 90-tima, ovdje izdvajam Sjevernu Makedoniju koja je nakon decenija sporenja sa Grčkom ipak postigla dogovor oko imena. Nije li vrijeme da se od priča o tome da je Zapadni Balkan dio Evrope, uistinu i nešto konkretno uradi?

Horvat: Odustajanje EU od Zapadnog Balkana, a možda i odustajanje Zapadnog Balkana od EU, imat će, i već ima, kao posljedicu ozbiljne geopolitičke promjene ne samo na Zapadnom Balkanu nego i u EU. Pogledajte samo utjecaj kineskog, ruskog, arapskog i turskog kapitala na ovim prostorima.

A da ne govorimo o slanju Frontexa na granicu između Hrvatske i BiH čime se dodatno pogoršavaju odnosi ne samo među zemljama Zapadnog Balkana nego se uvode još veća razgraničenja između država koje su ionako već dovoljno propatile tokom 90-ih, a pritom se ne rješava ozbiljna izbjeglička kriza i desetine tisuće izbjeglica koje bježe od rata sada su doslovce u nekoj vrsti limba.

S jedne strane, dakle, vidimo da EU trenutno nije zainteresirana za politiku proširenja, o tome se gotovo više i ne govori, a ako se i govori – kao u slučaju Turske – većina je protiv proširenja. S druge strane, vidimo da ni Zapadni Balkan nije više oduševljen EU kao što je to bilo recimo u valu proširenja kada je Slovenija ušla u EU. Svjedočimo urušavanju liberalnog sna da će EU intervenirati kada se, primjerice, krše ljudska prava, guše medijske slobode ili obnavlja historijski revizionizam na Balkanu. Pa kako da intervenira, ili kako da je shvatimo ozbiljno, kada se to isto dešava i u samoj EU.

Možemo se žaliti i na balkanske vođe i njihov odnos spram antivladinih protesta, ali ako pogledate recimo u Francusku – zar nije „liberalni“ Macron (Emmanuel) još brutalniji prema prosvjednicima nego što su to neki balkanski režimi? Možemo se žaliti da hrvatska predsjednica odlazi u Bleiburg upravo na Dan pobjede nad fašizmom, ali zar šef Europskog parlamenta Tajani, kada kaže da su Istra i Dalmacija „talijanske“, ne oživljava kosture iz ormara na jednako grozan način kao što se Kolinda (Grabar-Kitarović) nije spremna obračunati s ustaškom prošlošću?

Ukratko, nešto je trulo u EU, vjerovati da će nas ona izvući iz blata, nažalost, zvuči utopijski. Kao što zvuči distopijski da Balkan ima budućnost bez Europe. Jedino što je sigurno jeste da nas čeka puno posla.

(Mirjana Rakela, Slobodna Evropa / Foto: Neal McQueen)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Potop
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga