Split: U prepunom klubu predstavljen „Cervantesov trg“ Predraga Lucića

To što je Lucić zadnjih deset godina manijakalno ispisivao dramske tekstove i songove dio je onoga što je kupio u prsima, a ne neka novootkrivena strast, rekao je Boris Dežulović

12. jan 2019

Književni program Bookvica, koji se redovito održava u Splitu, prvu večer u novoj 2019. godini započeo je, kako je naglasila voditeljica Patricija Vodopija, jednako kao i lani – u spomen na prerano preminulog Predraga Lucića. Već sat i pol vremena prije početka splitski klub Quasimodo bio je popunjen ljudima koji su došli na prezentaciju Lucićeve knjige ‘Cervantesov trg’ (Jesenski i Turk, 2018.) sastavljene od sabranog dramskog opusa od šest drama i songova za dvije kazališne predstave.

Program, u kojem su sudjelovali urednik Kruno Lokotar te Lucićeve kolege iz Feral Tribunea Boris Dežulović i Viktor Ivančić, započeo je razgovorom o uređivanju nove knjige, koju je kao i prethodnu, potpisao Lokotar. Dežulović se našalio kako se Lokotar zapravo ‘šlepao’ za Lucićem, jer za uređivanjem njegovih knjiga praktički nije bilo potrebe, s obzirom na posvećenost, predanost i perfekcionizam koje je Lucić imao.

– Lucić je bio beskrajno precizan tip. Knjiga je u potpunosti samo njegova – rekao je Dežulović, a Lokotar se s tim složio.

– Ja sam bio samo skretničar – rekao je Lokotar.

Lucićev dramski opus najmanje je poznat široj javnosti, odnosno poznat je tek onoj manjini koja ide u kazalište, rekao je Dežulović, a čak ni njima ne previše s obzirom na to da, kako se nadovezao Ivančić, Lucić nije bio previše zastupljen i pozivan u hrvatski teatar.

Voditeljica Vodopija kazala je kako je Ivančić zapravo kriv za sve, jer da nije njega Feral bi bio kazališna trupa.

– Ja sam njemu i Dežuloviću rekao da nemaju dara za teatar i da nema smisla da se bakću s tim – našalio se Ivančić. Prisjetio se kako je Lucića upoznao dok je ovaj pauzirao godinu, jer nije uspio upisati Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, nego Pomorski fakultet. Tada je imao 20 godina i kompletno spremljen časopis Albatros koji nikad nije ugledao svjetlo dana. Ivančić je u to doba uređivao list FER-a i počeli su surađivati. Lucić je potom upisao režiju u Beogradu, ali suradnja se nastavila.

Ivančić se prisjetio i Lucićevih kazališnih početaka kad je krajem osamdesetih, kao stipendist splitskog HNK na studiju režije u Beogradu, režirao seriju uličnih dramoleta za Splitsko ljeto,.

– To su bile tri predstave koje su trajale između pola sata i sat vremena i bile zaista nešto potpuno drugačije od dotadašnjih na Splitskom ljetu – rekao je Ivančić. Opisao je iznenađenje koje je napravio na Peristilu gdje se dotad, kako je rekao, isključivo ‘toaletno‘ održavala Aida, a Lucić je obojao zvonik u crveno, ukinuo naplaćivanje karata, binu postavio pred ulazom u Svetog Duju i priredio nešto dotad neviđeno i neočekivano za tu ustajalu atmosferu.

– Već tada je napravio dramu u drami Splitskog ljeta. Slobodna Dalmacija bila je nemilosrdna u svojoj kritici. Pisali su o nerazumljivoj avangardi, o tome tko radi nered u gradu, da to sve skupa s teatrom nema veze… Predrag je u to vrijeme uređivao i bilten Splitskog ljeta gdje je također napravio iskorak. Mislim da su poslije te sezone razmišljali koja bi bila najbolja formulacija da mu otkažu stipendiju – rekao je Ivančić. Dodao je da na kraju ni diplomsku predstavu nije napravio u Splitu. Lucić je, kaže, želio raditi Beckettov ‘Svršetak igre’, a da mu je on sugerirao da toj predstavi da naziv po srpskom naslovu, pa da se zove ‘Kraj partije‘.

– To mu nisu dali da izvede tako da je diplomsku predstavu napravio u Tuzli – rekao je i dodao da je Lucić kao dramski pisac bio čudo i da je dobro da nije završio u svijetu režije.

– Predrag je bio moćna autorska mašina koja je svaki dan proizvodila blistave stvari, bez obzira na žanr u kojem se izražava – zaključio je Ivančić.

Dežulović je pak Lucića prvi put susreo godinu kasnije, nakon spomenutog Splitskog ljeta 1988. godine. Prisjetio se kako ga nije upoznao kao novinara, već kao nadolazeću kazališnu zvijezdu. No, put je Lucića odveo u novinarske vode, premda je nastavio gajiti ljubav prema kazalištu, doduše ne prema režiji, već prema dramskom tekstu, kojem se vratio pred kraj života.

– Nismo vidjeli Predraga Lucića, na žalost, u kazališnoj režiji, bar ne razvijenog onako kako je razvijen kao autor. Da li je više u tom smislu izgubio teatar ili je dobilo novinarstvo i književnost, o tome možemo razgovarati. Da su književnost i novinarstvo dobili, što bi se reklo na hrvatskom – pun kurac, jesu! A koliko je teatar samim time izgubio, ostaje za nagađati – rekao je Dežulović.

– Ova knjiga je ostavljanje duga toj ostavštini – rekao je Dežulović

– Da nije bilo Viktora Ivančića, umjesto da plaća režije, Lucić bi ih stvarao – rekao je Lokotar.

Na pitanje Vodopije je li Luciću bilo žao što se nije više bavio kazalištem, Dežulović je odgovorio:

– Ne bih to nazvao žalom. Da je dan mogao trajati 48 sati, od tih dodatnih 24, on bi deset sigurno potrošio na kazalište. To je bila njegova trajna ljubav. I to što je zadnjih deset godina manijakalno ispisivao dramske tekstove i songove jest nešto što je kupljeno u prsi, što bi mi rekli. To nije neka novootkrivena strast. Kroz sve te godine naših razgovora i priča, kazalište i teatar su uvijek bili bočna tema – rekao je on i dodao kako će pažljiviji čitatelj u njegovim tekstovima uočiti kazališne reference. Ipak, pisana riječ je bila njegova prva ljubav.

– Predrag bi bio više u teatru da su ga htjeli igrati, no nije bilo tog stimulansa. ‘Asis’ je igrao 11 godina nakon što ga je napisao – rekao je Ivančić i istaknuo kako su oni samo nastojali stvoriti prostor slobode, odnosno bježati u prostor gdje su slobodu mogli ostvariti, a to je bio Feral, dok je s kazalištem takvo nešto bilo puno kompliciranije jer postoji ‘cijela glomazna infrastruktura koja kastrira na svakom koraku‘.

Što se pak tiče songova, koji se također nalaze u knjizi ‘Cervantesov trg’, Ivančić je rekao kako su one uklopljene u njegov satirički opus, no da su tematski jako fokusirane.

– Te pjesme, rađene za teatar, su demobilizatorske. One su militantno antimilitarističke. Čak mi se čini da je to neka antiherojska poezija. Predrag je i inače naš najsnažniji antimilitaristički pjesnik. On je posebno aktualan, jer taj fašizam koji mi danas živimo i nije ništa drugo nego odbijanje mogućnosti demobilizacije. U tom smislu su ti songovi važni – rekao je Ivančić. Dodao je kako je njegova osnovna tematska okupacija – i u songovima i u dramama – analiza straha, odnosno načina na koji se proizvodnjom straha kanalizira nasilje.

A dramski opus i songovi tek su djeličak bogatog Lucićevog stvaralaštva, kako je podsjetio Lokotar. Lucić je, podsjetimo, bio urednik biblioteke koja je objavila 80 naslova.

– Znanost do danas nije ustvrdila ni otkrila kad je on to sve zapravo napravio. Zaista, to nije jasno. Viktor i ja smo s njim provodili bukvalno 20 sati dnevno, a četiri je provodio s familijom. Bio je u redakciji od jutra do mraka. Potpuno mi je nejasno, uopće se ne zajebavam, kad je on stigao urediti 80 knjiga. Pri tome to nisu knjige koje je napisao Predrag Lucić, već knjige na kojima je trebalo ozbiljno raditi – rekao je Dežulović.

Također, Lucićev novinarski dio je nebrojiv, kako je rekao Lokotar. Objavio je po nekoj procjeni oko 2050 dnevnih kolumni samo u Novom listu.

– To znači kopati, a radije bih kopao nego pisao dnevnu kolumnu – rekao je Dežulović.

Potom, nastavio je Lokotar, pisao je poeziju, samo prva zbirka ima 440 stranica te dvije knjige klasične poezije.

– Smijali smo se osam dana kad su u prilogu na ‘Pola ure kulture’, kako bi impresionirali gledatelje, rekli da je Dragutin Tadijanović za života, a živio je 100 i nešto godina, napisao preko 500 pjesama. Mi smo se pogledali i rekli: ‘Jebate bog, pa Predrag toliko napiše u mjesec dana‘. Samo Johnny Štulić je možda pisao više – rekao je Dežulović.

Izdao je i knjige ‘Sunce na prozorčiću‘, ‘Step by step Stepinac & i još mnoge popularne pjesme‘ na preko 800 stranica, podsjetio je Lokotar. S Dežulovićem je pisao ‘Melodije‘ koje su izvedene 170 puta, a nikad nisu bile dvije iste.

– Zaboravio si njegov znanstveni rad na skupljanju i klasificiranju hrvatskog medijskog otpada – Greatest shits. Ne znam kako ljudima objasniti taj rad. Za to bi trebala dva čovjeka u punom radnom vremenu za pročitati svo to smeće s trafika i vaditi shitove, slagati ih godinama – napomenuo je Dežulović i rekao da je samo to napravio, bilo bi dovoljno za ustvrditi kako je zadužio zauvijek hrvatsku kulturu i znanost.

– To su tek skice Lucićevog opusa. To su samo različiti žanrovi istog rukopisa. Nema nesporazuma i nema razlaza između Predraga pjesnika, Predraga kolumniste, Predraga satiričara, Predraga pisca i Predraga dramskog pisca. To je uvijek ista potraga za slobodom. Isti je rukopis. I to jako prepoznatljiv – zaključio je Dežulović.

Lokotar je pak izjavio kako je Predrag Lucić ostavio materijala za cijeli jedan institut koji bi mogao proučavati njegovo djelo, jer je i sam bio institut.

– Jedina je sreća da je Hrvatska takva kulturna rupa da nikad neće biti tog instituta, jer mislim da nam Predrag to ne bi oprostio – konstatirao je Dežulović.

Večer je završila emotivnom izvedbom pjesme ‘Adio, trafikonte!‘ koju su na pozornici zajedno s Ivančićem, Dežulovićem i Lokotarom izveli Saša i Mladen iz TBF-a.

(Mašenjka Bačić, Novosti)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga