SANJA MODRIĆ: Žena koja je pružila ruku

Čvrsto vjerujem da je i među tim nepomičnim promatračima u Splitu bilo ljudi koji to sramotno divljaštvo ne odobravaju. Ali ti se nisu usudili napraviti ispravan korak. Bojali su se da ih ostali ne osude?

26. feb 2019

Svi smo vidjeli snimku iz Splita. Odvratna je. Gomila ljudi stoji i gleda napadnutog vaterpolista iz Srbije u ledenom februarskom moru kao neki brutalni gladijatorski spektakl. A onda jedna žena, ne vidimo joj lice, sama iskorači iz mase, sagne se i pruži ruku mladiću da mu pomogne popeti se na visoku rivu.

Pretpostavljam da su je mediji tražili, to je elementarna novinarska procedura, ali je valjda nisu našli. Ne znamo, dakle, tko je ona. Otišla je kući i maknula se s ulične pozornice ne tražeći priznanje ni od koga. Ali znamo da je ta anonimna žena tamo predstavljala onu Hrvatsku kakvu žele svi normalni ljudi. Čestitu, tolerantnu i pitomu.

Čvrsto vjerujem da je i među tim nepomičnim promatračima u Splitu bilo ljudi koji to sramotno divljaštvo ne odobravaju. Ali ti se nisu usudili napraviti ispravan korak.

Bojali su se da ih ostali ne osude? Čekali su da netko drugi poduzme ono što bi i sami željeli da ne bi baš oni bili prvi? Oklijevali su jer su strahovali što će im reći bijesni i uvijek nadmoćni plebejski »suci« na poslu? U crkvi? U susjedstvu?

Mislili su da će ih svjetina žigosati kao Srbe, srboljupce, jugoviće, pritajene simpatizere agresora? Da će ispasti loši i kvarni Hrvati? I da će njihovoj djeci u razredu nadjenuti pogrdna imena.

Vjerojatno da. Naše pitanje onda mora biti: Zašto je to tako? Zbog čega se u naš svijet uvukao taj strah koji blokira postupanje po nagonu čovječnosti. I kako to da su inače dobri ljudi zanijemili i zavukli se u tijesne mišje rupe čak i onda kad ih savjest bode i nuka da slobodno kažu ili učine pravu stvar.

Eh, to bi same sebe trebali zapitati naši vrli politički predstavnici u Splitu i svuda naokolo, Vlada, predsjednica Republike, institucije, Crkva i škole. Ali jednom za ozbiljno i bez fige u džepu.

Jer neki već smiruju loptu tvrdeći da je ovo bio samo običan navijački »incident«. Tako ti je to, navijači su naprosto nabrijana vrsta. Uvijek i svuda nađe se nešto nekontrolabilnih huligana koji će osramotiti sve ostale.

Ali ne. Nije ovdje riječ o tih »par divljaka« koji su skočili na te sportaše iz Srbije jer su krenuli piti kavu na rivi u trenirkama sa znakom Crvene zvezde. Nego je primarni problem ta masa koja šuti i iz koje se u ovom slučaju imala hrabrosti izdvojiti samo ta jedna žena da bi pred svima žrtvi pružila ruku.

O tome smo kao društvo dužni govoriti jer ćemo inače otići dođavola. O tome, naime, da je ovaj narod godinama pretvaran u nijemo stado koje više nije kadro skupiti hrabrost da postupi ispravno i kako ga je majka učila. I o tome da je za takvo što uopće potrebna ikakva hrabrost.

I što vrijedi što se sada svi iz vlasti odlučno ograđuju od ove blamaže koja se dogodila u Splitu – i to u turističkom Splitu, a ne u kakvoj sivoj provincijskoj zabiti gdje nikad nije kročio ni stranac, ni crnac – kad je tako lako taksativno nabrojiti uzroke zbog kojih smo, upornim naopakim radom elita, postali upravo ovakvi.

Pa što drugo i očekivati u zemlji gdje su vukovarska školska djeca segregirana po nacionalnom ključu? U zemlji u kojoj posebno Vladino povjerenstvo mora godinu dana zasjedati da bi analiziralo što je ustaški pozdrav?

Gdje ni premijer ni šefica države ne čuju i ne vide što se viče na nogometnim stadionima dok oni upravo tamo i sami sjede. Gdje javna televizija (oh, tužit će me, premirem od straha) ugošćuje tipove koji tvrde da je Jasenovac – stratište Srba, Židova, nepoćudnih Hrvata i drugih – bio maltene salon u kome su se svirali menueti?

Gdje predsjednica odlikuje nacionaliste i šovene i s takvima ide večerati jastoge? Gdje dio biskupa i svećenika desetljećima truje narod upravo nepojmljivim govorom mržnje? Gdje, kao u kakvom vicu, zbog ustašluka nastrada samo jedan dezorijentirani Kinez koji je došao graditi most na Pelješcu.

I gdje Hasanbegovićev splitski vijećnik i sportski sudac sada drobi kako su za napad u Splitu krivi napadnuti. Jer su izazivali »producirajući se« u svojim dresovima.

I zato se na koncu ne treba čuditi što je samo ta jedna žena pritekla u pomoć vaterpolistu iz Srbije koji je skočio u more jer se bojao da će ga umlatiti. Klima je takva da je racionalno biti kuš i protiv toga pali još samo pakiranje kofera.

(Novi list, Foto: Screenshot)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga