Priča o Srbima u Armiji RBiH: Sahranite me kod Čede

Film Avde Huseinovića 'Junak umire jednom' govori o borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine srpske nacionalnosti

08. jan 2019

„Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj djed borio se na Solunskom frontu protiv austro-ugarskih fašista, moj otac borio se protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, izgleda da je došlo vrijeme da se i ja borim protiv ovih bradonja s brda. Njih će biti i više i bolje naoružanih, ali ne bojte se – junak umire samo jednom, a kukavica hiljadu puta.“

Ovo je dio prvog obraćanja Mihajla Petrovića odredu boraca za odbranu srednje Bosne za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Za sebe je govorio da je „Srbin po rođenju, Bosanac po opredjeljenju“. Početkom rata formirao je jedinicu da bi poginuo 25. oktobra na Vlašiću.

Petrović je jedan od likova koji su obrađeni u dokumentarnom filmu Avde Huseinovića, koji je i naslov izvukao iz navedenog citata – Junak umire jednom.

S Huseinovićem smo razgovarali o filmu, čija je premijera 9. januara u Memorijalnom centru Kovači u Sarajevu.

Odakle ideja za ovaj film, koliko je trajalo snimanje?

Pa i u ranijim filmovima sam se susretao s pričama o podvizima nebošnjaka u redovima bosanske vojske. Moj prvi film Vanzemaljci iznad Sarajeva obilježilo je svjedočenje Radeta Zoranovića, legendarnog borca sa Žuči. Ranije sam u kolumnama pisao o pokojnom majoru Mihajlu Petroviću i vidim da se ta priča i godinama nakon što sam je objavio prenosi na portalima, doduše, najčešće bez navođenja autora, lista i datuma kada je prvi put objavljena.

Drugo, bio sam pripadnik tokom prvih godina agresije Prve slavne brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, koja je simbol multietničnosti, zbog čega je prozvana Prva slavna-pravoslavna. U njenom sastavu je bilo gotovo 300 bosanskih Srba, 31 je poginuo, pet njih je odlikovano ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“.

Sve to je navelo da krenemo spontano u snimanje jednog filma o bosanskim Srbima herojima odbrane Bosne, a snimanje je trajalo približno dvije godine.

Možete li nam pobrojati neke od ljudi o kojima film govori, neke činjenice o Prvoj slavnoj-pravoslavnoj ili o Predragu Vukosavu, Čedi Domuzu i drugima?

U filmu prof. Mirko Pejanović otkriva kako je nastala Platforma za djelovanje u ratnim uslovima, od 26. juna 1992. Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.

Saborci pokojnog Čede Domuza sjećaju se da je pored partizanskog spomenika na Brezovači (Igman) rekao „da će nakon 98 sahranjenih partizana na tom mjestu on biti 99, a na to je njegov saborac Adnan Došlić rekao da će on biti stoti“ i bili su. Čedo je poginuo u oslobađanju Trnova 30. jula 1992, a Došlić 4. decembra te godine u borbama oko Hadžića. U džepu su mu našli poruku na kojoj je pisalo: „Sahranite me kod Čede.“

Sva ta priča oko Čede je dramatična. Recimo, saznavši da je on jedan od prvih vojskovođa na slobodnom Igmanu, Srbi su njegovu majku maltretirali u okolici Hadžića. Čak joj je rođeni brat zapalio kuću, a faktički je otkupio rahmetli Fadil Đozo.

Film kazuje i o tome kako su se mostarski Srbi u snagama bosanske vojske prvo u proljeće 1992. suprotstavili snagama Vojske Jugoslavije pod komandom generala Momčila Perišića, a od 1993. i snagama Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske.

Jedan od njih je Predrag Vukosav, dobitnik „Zlatnog ljiljana“, pet puta je ranjavan – tri puta u borbama sa srpskim snagama, a dva puta sa snagama HVO-a. Stopostotni invalid je ostao nakon ranjavanja, koje je nastupilo poslije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, kada je izvlačio tijela ubijenih u mostarskoj Šantićevoj ulici, u međuzoni. Tada ga je snajperista HVO-a pogodio u glavu.

Također, pričamo o mostarskim legendama, odlikovanim herojima, pokojnim Goranu Stošiću Stoši i Nenadu Milojeviću.

Pokojni Radenko Abazović bio je grobar u „Pokopu“. Prije nego što je odlučio da se priključi Armiji RBiH, u sarajevskom groblju Lav iskopao je nekoliko grobova jer su se grobovi unaprijed kopali. I sahranjen je u grob koji je sam sebi iskopao. Također, dobitnik je „Zlatnog ljiljana“, a neki od najbližih članova njegove porodice u Rogatici su osumnjičeni za ratne zločine nad Bošnjacima.

Jedan od takvih događaja iznjedrio je i naslov filma.

To je već onaj legendarni govor majora Mihajla Petrovića u Travniku, u aprilu 1992. Mihajlo je bio rođeni Beograđanin. Zajedno sa njim u bosansku vojsku je stupio i njegov maloljetni sin. Poginuo je od svoje mine na Šešićkoj planini na Vlašiću.

Još za života je opjevan od strane svojih boraca, Bošnjaka gorštaka iz vlašićkog sela Mudrike. Te pjesme o majoru Petroviću se i danas po vlašićkim selima pjevaju. To najbolje kazuje o kakvoj je historijskoj gromadi riječ.

U ranijim razgovorima s učesnicima odbrambenog rata u Bosni i Hercegovini bilo je govora o tome kako su mnogi bosanski Srbi napustili Armiju Republike Bosne i Hercegovine zbog uvođenja pozdrava „selam“ i drugih običaja. Je li možda neko od Vaših sagovornika to istakao, je li to možda dovelo do sve većeg prerastanja ARBiH u jednonacionalnu vojsku?

Ne, nije niko to spominjao. Čak mislim da je to dio nametnute propagande. Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je jedina vojska nastala na području bivše Jugoslavije koja je u svojoj platformi imala multietnički karakter i zagovarala borbu za državu svih naroda u njoj.

Ne postoji nijedan dokument koji bi ukazivao na to da je neko nametnuo pozdrav koji ste spomenuli i da je on postao zvanični pozdrav bosanske vojske. Na svim postrojavanjima, i onim 1992. i onim na kraju agresije, čuje se: „Pozdrav domovini“. Neko će reći: bile su u Armiji i muslimanske brigade, ali bilo ih je u partizanskim jedinicama puno više u Drugom svjetskom ratu.

Sigurno, dešavalo se negdje nekih incidentnih i nepromišljenih događaja, ali nikad nisu bili dio sistema. I nikada, nijednog trenutka nije postojala opcija da bosanska vojska preraste u jednonacionalnu vojsku. Previše je dokaza o tome.

Višenacionalnost branilaca Bosne i Hercegovine ulijevala je veću nadu i stanovnicima Sarajeva i cijele države. Slažete li se s ovom konstatacijom?

Apsolutno. Profesor Pejanović baš o tome priča u filmu, kako je zajedno sa vodstvom države uvjerio lorda (Davida) Owena da dođe u Sarajevo jer je Owen podržavao Karadžićevu tezu na pregovorima, da je riječ o muslimanskoj strani u sukobu.

Poslije povratka iz Sarajeva, kada se sreo sa velikim brojem sarajevskih Srba koji su na različite načine bili uključeni u borbu za Republiku Bosnu i Hercegovinu, i Owen je promijenio stav.

U srijedu je premijera filma. Imate li daljnji plan prikazivanja?

Da, film će simbolično biti prikazan 9. januara (taj datum se proslavlja kao neustavni Dan Republike Srpske – op. a.), da pokaže da je znatan broj bosanskih Srba, osim toga što su imali važnu ulogu u izglasavanju referenduma za nezavisnost Bosne, stao i u njenu odbranu, a shvatio sam, radeći na filmu, da su se na stranu dobra stavljali baš iz razloga što su znali šta njihovi sunarodnjaci spremaju.

Neki su od Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavenske narodne armije dobili oružje, koje su početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu stavili na raspolaganje odbrani Bosne.

Film ćemo prikazati i u drugim gradovima. U planu su projekcije u Mostaru, Travniku, u selu Mudrike, gdje žive borci majora Petrovića, Tuzli…

(Ibrahim Sofić, Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga