PETAR POPOVIĆ: Zapadni Balkan je geopolitički ‘mrtav’

Čak i današnja proruska politika Srba, kao samoprozvane barijere daljnjem širenju NATO-a i EU na istok, ne igra nikakvu stratešku ulogu osim što Srbiju vuče u daljnji izolacionizam

31. okt 2012

Razgovarali smo sa dr.sc. Petrom Popovićem povodom promocije njegove knjige ‘Prijepori u teorijama međunarodnih odnosa’ u izdanju Političke kulture.

Promocija je održana prošlog tjedna u Mimari, u nazočnosti dvjestotinjak uzvanika. O knjizi je govorio izdavač dr.sc. Radule Knežević, te recenzenti prof. dr. sc. Dejan Jović i prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina, te sam autor. U razgovoru s Popovićem smo doznali kakva su najnovija kretanja u međunarodnim političkim odnosima.

Međunarodni odnosi su danas vrlo kompleksni. Na što se točno odnosi taj termin i kakva je poruka Vaše knjige širem čitateljstvu?

Teorija međunarodnih odnosa je akademska disciplina koja se bavi pitanjima vezanim za uzroke izbijanja ratova i uspostave trajnog mira u međunarodnoj zajednici, odnosno pokušajem utvrđivanja onog teorijskog koncepta koji bi garantirao stabilnost međunarodno-pravno uređenog poretka.

Disciplina međunarodnih odnosa nastaje nakon Prvog svjetskog rata 1919. godine kao reakcija na politiku moći, odnosno realpolitiku 19. stoljeća, koju je karakterizirala tajna diplomacija, podjela interesnih sfera među velikim silama te upotreba vojne sile za ostvarenje državnih interesa. Takva je politika i dovela do Prvog svjetskog rata. Tada predvođeni idejama Predsjednika SAD-a Woodrowa Wilsona, mlada generacija američkih i engleskih diplomata tokom Pariške mirovne konferencije oživljava prosvjetiteljske ideale liberalnog mira i univerzalnog demokratskog poretka te ih pokušava kroz uspostavu Lige naroda sprovesti u djelo. U središtu je njihova promišljanja i djelovanja jedan liberalni interes da se odnosi među narodima izvuku iz skuta vojne sile, te uspostavi novi oblik odnosa temeljen na konceptu slobodne trgovine i demokratskog sustava. Kantova je filozofska ostavština ovdje od presudne važnosti, po kojoj države moraju međusobno trgovati čime će postati međuovisne i na taj način iskorijeniti ratove. Konkretni primjer primjene takvog koncepta trebao je pričekati još Drugi svjetski rat i njegov kraj, kako bi se Francuska i Njemačka napokon institucionalno povezale. Temelj tog novog jedinstva činila je zajednička industrija ugljena i čelika, sirovine usko vezane za vojnu industriju, čime je izbjegnuta svaka mogućnost eventualnog izbijanja novog rata. Od 1957. godine, kada nastaje Europska ekonomska zajednica, Europa kreće putem od ekonomske integracije ka političkoj, ili kako ju je nazvao Doyle, ‘Kantovoj zoni mira’. Konačni je rezultat da usprkos svjetskoj recesiji koja ugrožava opstanak eurozone, nije izgledno da bi danas u Europi moglo doći do eskalacije sukoba i izbijanja rata.

Danas, u prvom desetljeću  21. stoljeća, pred teorijama međunarodnih odnosa nalaze se novi i puno veći izazovi. Europu je, dakle, svojedobno trebalo ekonomski i politički integrirati na određenim prosvjetiteljskim konceptima, i taj je proces iz današnje perspektive uspješno izveden. Ono što predstavlja pravi izazov za teorije jest integracija samoga svijeta u ovom nezaustavljivom procesu ekonomskog i informatičko-tehnološkog, odnosno globalizacijskog integriranja. Ukoliko krupni kapital i tehnologija integriraju ovaj svijet, a politički element zaostane ili bude izostavljen, svijet bi mogli pogoditi novi potresi globalnih razmjera. Jer kada je riječ o bilo kakvo integriranju, politika mora ima prednost, odnosno teorija koja stoji iza praktične primjene politike. Bojim se da ne samo da politička ideja zaostaje, već se niti ne snalazi u novonastalim okolnostima. Naime, dok su teoretičari međunarodnih odnosa kroz 20. stoljeće sve napore ulagali u razradu koncepata kako da ujedine Europu te izvuku Zapad iz permanentnog ratnog stanja, suočavali su se s jedinstvenom kulturološkom i civilizacijskom cjelinom. Danas je globalni sustav podijeljen na niz različitih civilizacijskih centara moći, na što je prvi ukazao Huntington. Slagali se mi sa njegovom knjigom Sukob civilizacija ili ne, činjenica ostaje da je današnji „ujedinjeni“ svijet podijeljen na cijeli niz različitih sustava vrijednosti. Stoga se postavlja pitanje, kako sada primijeniti prosvjetiteljske ideale demokratskog mira koji pripadaju isključivo misaonoj tradiciji Zapada, na čitav svijet? Koncept „mira“ je u percepciji Amerikanca jedna stvar, kod Indijca druga, kod Kineza treća, a da ne govorimo o pojedinim silama koje danas uopće nisu niti sklone tom konceptu.

Nije li sama ideja o ‘vječnom miru’ pomalo utopistička?

Na neki način da. Liberalno-idealističke teorije vječnog mira i suradnje među narodima su svoj idejni temelj u 20. stoljeću crpile iz ideja 19. stoljeća. Tada su ratove uglavnom vodili monarsi iz pohlepe ili zbog časti, te za nasljeđe određene krune. Nova klasa Europe, koju su činili trgovci, bankari, umjetnici, znanstvenici, te ponajviše filozofi, uočava besmisao tih ratova. Kako bi ih ukinuli, javljaju se ideje republikanskog ustava, društveni ugovor te trgovačka međuovisnost. Trgovina, a potom ekonomija počinju igrati važnu ulogu u političkim integracijama i međuovisnosti s kojom je trebao biti iskorijenjen rat. Međutim, interesi uvijek postoje i uvijek će dolaziti do sudara različitih interesa, ali ne nužno političkih. Ideja o liberalnom vječnom miru je možda anulirala kruti odnos realpolitike među državama kao pravilo, ali je otvorila jednu potpuno novu vrstu sukoba kakvu smo pogotovo mogli vidjeti u drugoj polovini 20. stoljeća: ratovi zbog ekonomskih interesa i resursa.  Baš kao što je nekad bila potrebna ekonomija i međunarodna trgovina da obuzda političko ludilo agresivnih sila, danas je sve više potreban politički razum demokracija da obuzdaju razornu snagu financijske pohlepe i izrabljivanja nerazvijenih naroda.

Stremi li korporatizam ka tzv. ‘vječnom miru’ između pojedinih država vođenih određenim interesima, i što je općenito s nacionalnim interesom danas?

Ta postavka stoji za Zapad jer je nemoguće zamisliti njemački rat za opstanak eurozone ili Grčku kao okidač za neki širi sukob (unutrašnji sukob naravno nije isključen). Na globalnoj razini, unatoč transnacionalnom kapitalu, ipak i dalje postoji snaga države kao subjekta, dakle i nacionalnog interesa. Najbolji primjer za to je Kina. Kada tu državu promatramo na razini kretanja globalnih trendova, ona apsolutno igra po kapitalističkim pravilima. Međutim, u okvirima tih pravila određenih neoliberalnim konceptom slobodne trgovine koje određuju međunarodne financijske institucije kao što su MMF, Svjetska banka i GATT, Kina isključivo gleda svoj interes. Iran, koji i dalje nastavlja s radom svog nuklearnog programa – što većina zemalja međunarodne zajednice označava kao prijetnju sigurnosti – partner je Kine, koja je 2004. godine uložila 100 milijardi dolara u iransku energetiku. Pitanje je – ukoliko se djeluje po utvrđenim pravilima, što je s političkim aspektom, odnosno gdje se razgraničavaju nacionalni i opći interes? Ovo je zapravo najdelikatnije pitanje. Uzmite za primjer povlačenje Hrvatske nacionalne naftne kompanije iz Sirije – za jedan dio javnosti to je potrebna žrtva kako bi se Hrvatska solidarizirala sa Zapadnim krugom država koji osuđuju Assadov režim. Za druge, to je čista izdaja i sluganstvo ‘Zapadnim gospodarima’.

Postoji li šira slika međunarodnih odnosa, vezana uz djelovanja interesnih skupina koja često ulazi u sklisku sferu tzv. teorija zavjera poput Novog svjetskog poretka?

Najprije je potrebno ukazati da Novi svjetski poredak nema veze s globalizacijom kao takvom. To što je globalizacija danas najbolje predstavlja YouTube, na kojemu možete, među ostalim, gledati i filmove o svjetskoj zavjeri ili o neo-imperijalizmu. A što se tiče tog fantomskog Novog svjetskog poretka, to je samo drugo ime za američki pokušaj deideologizacije povijesti kroz globalnu prevlast slobodne trgovine i kapitalizma nakon pada komunizma 1989. godine.

Teorije zavjere se obično referiraju na izvjesnu pojavu u takvom sustavu, odnosno na pojedine grupacije koje vežu svoje (korporacijske) interese uz politiku te ju tako instrumentaliziraju. Javni se interes potom stavlja u službu privatnoga. Dovoljno je baciti pogled samo na farmaceutsku industriju u SAD-u. U Europi je takvo djelovanje dobilo aureolu ‘zavjere’, budući da je na starom kontinentu nedovoljno poznata kultura lobiranja (inače prisutna u SAD-u od same Revolucije za nezavisnost 1776. godine). Glavni je problem u tome što je često zbog netransparentnosti veoma tanka granica između lobiranja te korupcije i kriminala. Međutim, korupcija nije toliko problem koncepta i ideje lobiranja za interese korporacija, koliko je to problem samog koncepta moći društvenih aktera. Npr. u Hrvatskoj je lobiranje veoma slabo razvijeno ne samo zbog toga što tu kulturu i tradiciju nismo nikada ranije imali, već i zbog toga što je privatna moć slaba zbog prevelike moći koncentrirane u političkim strukturama – gotovo sva važnija poduzeća su u državnom vlasništvu. Apsolutna moć javne uprave na čijem se čelu nalaze stranke ne samo da guši svaku privatnu inicijativu, da se danas gotovo ništa ne može bez ‘partijske knjižice’ (iako ponosno tvrdimo da je komunizam iza nas), već je i političkom korupcijom unazadila cjelokupni društveni razvoj u tranziciji posljednjih petnaestak godina.

Zbog toga se ovo društvo ne bi trebalo toliko opterećivati pričama o svjetskoj zavjeri koliko o konkretnim problemima domaće korupcije. Iako je danas popularno tvrditi da iza Novog svjetskog poretka stoje male grupe krvno odabranih moćnika, sotonistički kult ili nekakav nepostojeći Komitet 300, stvar je zapravo vrlo jednostavna: prava zavjera je ljudska pohlepa bez granica i koja svoju formu u svakom sustavu – od najdemokratskijeg do najtotalitarnijeg – prilagođava datim okolnostima, negdje kao lobi grupa, a negdje kao korumpirana partijska vrhuška.

Koje su osnovne razlike između Savjeta za međunarodne odnose i Kraljevskog instituta za međunarodne odnose?

Te dvije institucije nastaju u ozračju entuzijazma koji je zahvatio zemlje pobjednice (sile Antante) nakon Prvog svjetskog rata. Tadašnji američki predsjednik Wilson izjavljuje da je to bio ‘rat koji će završiti sve ratove’, čime SAD postaje vjesnik ostvarenja ‘vječnog mira’. U toj atmosferi engleski i francuski diplomati u suradnji s američkim kolegama su došli na ideju stvaranja dva instituta, kojima bi bila utemeljena nova akademska grana proučavanja međunarodnih odnosa kako bi se znanstveno utvrdili uvjeti za vječni mir. Okupljeni u hotelu Majestic u Parizu, te 1919. godine susreću se engleska delegacija predvođena Lionelom Curtisom, te američka delegacija predvođena tada mladim diplomcem Walterom Lippmannom. U njihovim razgovorima se tada javljaju ideje iz kojih se rađaju Savjet za međunarodne odnose (SAD) i Kraljevski institut za međunarodne odnose (Engleska), kasnije preimenovan u Chatham House. Ti su instituti u početku bili liberalno nastrojeni te promicali demokratski poredak i Ligu naroda. Međutim ubrzo su shvatili kako je preoštro kažnjavanje Njemačke dugoročno imalo strašne političke posljedice. Naime, Velika depresija iz 1929. dodatno je ubrzala proces uništenja demokratskog ustroja u Versajskoj Europi i pojave naci-fašizma. Kredibilitet nekih od prvaka liberalne misli iz Chatham House-a će 1939. godine uzdrmati pojava knjige ‘Dvadesetogodišnja kriza’ sovjetskog simpatizera Edwarda E. Carra, koji je u tom knjigom u potpunosti dekonstruirao liberalno-idealističku ideologiju. Što se tiče vašeg pitanja, razlike između ta dva instituta nema. Niti u ideologiji niti u znanstvenom pristupu. Jedina je razlika ta što je američki Savjet puno bliži američkoj vlasti (gotovo kao konzultantska tvrtka Bijele kuće), dok Chatham House katkad zna biti itekako kritičan prema vladajućoj politici. Evo jednog primjera: u svibnju 2007. godine Blairova je vlada javno je iznijela svoj plan i program djelovanja u Iraku za narednih nekoliko godina. Očekivano, program je zračio optimizmom. Tada je profesor Gareth Stansfield, jedan od eksperata za bliskoistočna pitanja, sastavio izvještaj ‘Prihvaćanje realnosti u Iraku’ u kojemu je iznio mnogo crnije prognoze. Chatham House nije niti stigao javno objaviti njegov izvještaj, kad je već bio pod napadom vlasti, te ograda od njegovih zaključaka. Naime, Standfieldovo je istraživanje pokazalo da nakon terorističkog napada sunita na šiitsko glavno svetište Al-Askari u Samari 2006. godine, Irak nije bio zahvaćen jednim nego s više građanskih ratova. Drugim riječima, zaključak je bio da je politička volja Zapada da riješi iračku krizu iluzorna, što se retrospektivno gledano i pokazalo istinitim. Danas je taj izvještaj, koji je u jednom trenutku prouzročio javnu pomutnju, pretvoren u knjigu.

Američki izbori – Obama ili Romney?

Treba prvenstveno nešto reći o sustavu suvremenih demokracija. Države na Zapadu su suviše birokratizirane, a dodatno stvar sustava pogoršava globalna recesija. Poučeni tim iskustvima možemo zaključiti da tko god dođe na vlast, neovisno o ideologiji ili političkom programu, suočava se sa tromošću i sporošću jednog glomaznog birokratskog aparata. Kada tome pridodamo da su izbori svake četiri godine, političar koji dođe na vlast treba barem dvije godine za uhodavanje kako bi ovladao cjelokupnom garniturom dok je druge dvije godine primoran koristiti svoju poziciju za političku promidžbu kako bi dobio iduće izbore. Ta promidžba u svakom slučaju izostavlja nepopularne mjere, što je u recesijskim vremenima za državu pogubno. Romney ili Obama je zapravo u potpunosti irelevantno pitanje, jer izbori neće ništa promijeniti, osim retorike prema određenim pitanjima vanjske ili unutarnje politike.

Koliki je u svemu tome značaj Hrvatske i regije, vezan uz geopolitička zbivanja?

Područje tzv. Zapadnog Balkana je geopolitički izgubilo na važnosti. Čak i današnja proruska politika Srba, kao samoprozvane barijere daljnjem širenju NATO-a i EU na istok, ne igra nikakvu stratešku ulogu osim što Srbiju vuče u daljnji izolacionizam. Riječ je naime o običnom političkom folkloru države koja je nakon dvadeset godina doživjela potpuni politički, moralni i duhovni slom. SAD su granice svoje zone utjecaja pomaknule na istok još 1990. godine: danas se nova linija razgraničenja Zapada i Istoka nalazi na Bliskom istoku, Kavkazu i Ukrajini.

Ovo područje ima danas naime jedno novo geostrateško značenje, koje u prvom redu predstavlja sigurnosno pitanje. Kao što sam izložio u svojoj knjizi, Hrvatska i regija predstavljaju jednu geostratešku dijagonalu, tzv. Balkansku rutu, koja je nekada bila isključivo vezana za krijumčarenje droge, a sada sve više i više za krijumčarenje ljudi i organa. Raspadom jugoslavenskog sustava i rata koji je uslijedio, organizirani kriminal bivših republika ne samo da je ostao umrežen, nego je zbog društvene krize prouzrokovane ratom izašao još i jači. Demonstracija njihove snage je ubojstvo srpskog premijera Zorana Đinđića 2003., te hrvatskog novinara Ive Pukanića 2008. godine. Po pitanju krijumčarenja droge, ključna točka je Preševska dolina, na tromeđi Kosova, Srbije i Makedonije. Iako teritorijalno pripada Srbiji, tamo još uvijek prevladavaju sukobi između srpske policije i decentraliziranih grupa OVK, što dodatno olakšava tranzit droge. Po pitanju krijumčarenja ljudi, UN-ov ured za migracije je 2001. godine napravio studiju u kojoj je rekao da je ovo područje po broju krijumčarenih osoba treće najfrekventnije područje u svijetu. 200.000 ljudi je prokrijumčareno u prethodnom desetljeću. Hrvatska je tada bila označena kao tranzitna zemlja s napomenom da naginje k tzv. ‘zemlji izvoru’ krijumčarima ljudi. Da smo odavno postali zemlja izvor, danas nam dovoljno govori tjedna statistika nestalih između 18 i 25 godina. Politički, volja za rješavanje organiziranog kriminala je slaba. Geostrateški, ovo područje će i dalje predstavljati zbog svoje zemljopisne pozicije prijetnju, čak i kada bi se cjelokupni prostor integrirao s EU.

(Ratko Martinović, Dnevno.hr)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga