Ovo je čudo: Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu

Jovan Divjak, general koji pomaže deci

07. avg 2014

Nezavisno društvo novinara Vojvodine i Udruženja BH novinari sprovode zajednički projekat “Živeti zajedno”, koji se bavi temama rata na prostorima bivše Jugoslavije kroz pozitivne ljudske priče, koje pokazuju da je i posle svega moguće živeti zajedno. U sklopu projekta biće urađeno pet dokumentarnih filmova i 10 tekstova, koje ćemo objaviti tokom letnjih meseci, kao medijski partner u Srbiji. Autonomija donosi priču o Udruženju „Obrazovanje gradi BiH“, koje pomaže mladim ljudima za koje bi država trebalo da mari…

Piše: Hana Bajraktarević (Sarajevo)

“U njih se možeš pouzdati i uvijek možeš računati na njihovu pomoć”, kažu stipendisti Udruženja Obrazovanje gradi BiH, a to Udruženje je za proteklih 20 godina rada stipendiralo, ili na neki drugi način pomoglo školovanje, oko 55.000 djece iz cijele BiH.

Od osnivanja 1994. godine Udruženje je prikupilo gotovo 13 miliona konvertibilnih maraka (KM): od 7.583 KM u 1994. do 1,65 miliona KM u 2013. godini. Stipendije se dodjeljuju po tri osnova: djeci koja su tokom ratu u BiH ostala bez jednog ili oba roditelja, zatim posebno talentovanoj djeci i Romima. Konkurs o stipendijama se objavljuje na početku svake školske godine i do sada su stipendije dijeljene u Ključu, Gradišci, Bihaću, Banja Luci, Travniku Kaknju, Tuzli, Prijedoru, Mostaru, Vukosavlju… Među stipendistima je bilo 46 odsto djevojaka i 54 odsto mladića.

Tokom godina Udruženje je organizovalo veliki broj ljetovanja i zimovanja za djecu, često i izvan BiH – Hrvatska, Švajcarska, Španija, Francuska, Poljska, Italija… čak i Urugvaj, te veliki broj humanitarnih akcija: koncerata, izložbi, promocija knjiga, ali i podjele hrane, sportske opreme, školskog pribora…

mersud 1

Mersud Selman: Fakultet sam završio praktično gladan

Mersud Selman iz Bihaća koji je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, kaže da ne zna kako bi završio fakultet bez te stipendije. “Fakultet sam završio praktično gladan. Jedini sigurni izvor prihoda mi je bila ta stipendija, i tih 100 KM sam razvlačio, trošio po jednu-dvije KM dnevno. Ta podrška mi je mnogo značila i ne znam kako bih bez toga. Zarađivao sam još prodajući svoje slike i učestvujući u raznim performansima, ali tih 100 KM su bili jedini sigurni prihod. I moj brat je bio njihov stipendista tokom svog školovanja. Mi smo u ratu ostali bez oca i to je bio osnov da dobijemo stipendiju, ali mislim da sam je opravdao ocjenama i uspjehom na fakultetu, trudom i radom koji sam uložio”, priča Selman.

emina drugi put

Emina Pavica: Pružili su nam toplinu…

Emina Pavica, studentica završne godine Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, ima brata i sestru i u jednom trenutku su sve troje bili stipendisti. “Moj brat je bio stipendista Udruženja, a ja sam svakodnevno volontirala na brojnim projektima na kojima je Udruženje radilo. Mi smo izgubili oca u ratu i nekako su nam Udruženje i čika Jovo uvijek davali podršku i toplinu. Kad sam počela studirati i ja sam dobila stipendiju, ali za mene je mnogo važnije što sam tokom svih ovih godina mnogo putovala sa projektima na kojima sam radila: Hrvatska, Švedska, Italija, širom BiH… Mjesta koja sama sigurno nikada ne bih posjetila, a uz to sam učestovala u radionicama o miru, prevencijama protiv droga i slično. Za mene je to prvo i najvažnije što sam dobila, iako ne mogu zanemariti ni novac koji dobivam svaki mjesec, jer to je nešto za šta ste sigurni da ćete dobiti i uvijek možete računati na to. Sada je i moja sestra dobila stipendiju i zapravo, nemam riječi da se zahvalim, ne samo za ono što su učinili za nas, nego za sve koji su imali tu nesreću da u ratu izgube roditelja. Mi imamo jednog roditelja i mama nema nikoga s kim može podijeliti tugu, brige, troškove, ali Udruženje je preuzelo dio brige za nas i mi smo neizmjerno zahvalni za to”, ističe Emina.

Studentska sigurnost

zijad 1

Zijad Buljubašić: Drago mi je što sam dio svega toga

Zijad Buljubašić iz Zavidovića je na samom kraju studija na Građevinskom fakultetu u Sarajevu. “Na prvoj godini studija sam vidio konkurs, a pošto sam u ratu izgubio oca zadovoljavao sam kriterije i prijavio sam se. Kasnije sam obavješten da sam dobio stipendiju. Potpisali smo ugovor u kom su bili i neki uslovi kao da redovno polažem ispite, da ne smijem izgubiti godinu i da učestvujem u akciji prodaje kalendara jer se i tako skuplja novac za rad Udruženja. Dobio sam i imena donatora i rečeno nam je da im, ako hoćemo, napišemo pismo zahvale. Ponekad imamo sastanke sa roditeljima i drugim stipendistima i to je lijepo, bolje se povezujemo. Udruženje je inače veoma aktivno, veliki je broj akcija, projekata, putovanja… Mene su nedavno zvali da idem u Francusku, ali nisam mogao zbog obaveza na fakultetu. A sama stipendija znači mnogo jer troškovi života su veliki, pogotovo sada kada i sestra studira – redovna je i možete se sasvim pouzdati u taj novac. Drago mi je što sam dio svega toga”, kaže Zijad.

Stipendistica Dijana Sučić iz Travnika studira pravo u Mostaru i na neki način već vraća uloženo u nju. “Dok sam bila učenica srednje škole pisala sam za časopis ‘Preventivno’ nevladine organizacije ‘Narko ne’ i pravila sam intervju sa gospodinom Divjakom. Tako sam saznala za Udruženje, kasnije sam aplicirala na konkurs za stipendije i prvo sam dobila stipendiju za srednjoškolce koja iznosi 80 KM, a sada, dok studiram dobivam 100 KM. Taj mi novac mnogo znači jer zadovoljim neke svoje potrebe, ali generalno, članstvo u Udruženju mi je podstrek da budem dobar student, da se bavim volonterskim radom i da steknem što bogatije neformalno obrazovanje jer formalno obrazovanje bez neformalnog nije potpuno. Ponekad prodajem kalendare za Udruženje, ali to nije baš lako, no nedavno sam sa svojim drugom Dinom Muratovićem izdala knjigu, zbirku priča i pjesama Teško je biti čovjek i čika Jovo je napisao predgovor i bio promotor knjige, a ja sam Udruženju poklonila nekoliko primjeraka. Nadam se da ću i tokom nastavka školovanja dobivati stipendiju, sada očekujem konkurs za narednu školsku godinu”, navodi Dijana Sučić.

Nataša Heleda, stipendistkinja iz Istočnog Sarajeva, u Republici Srpskoj, studira u Sarajevu (u Federaciji BiH) i stipendiju je dobila kao talentovana učenica nakon što se prijavila na konkurs. “Ova stipendija za mene ima materijalnu i psihološku dimenziju. Novac mi čini studiranje lakšim, znam da ću svaki mjesec to dobiti i to je neka studentska sigurnost, a to što sam članica Udruženja za mene ima poseban značaj jer sam tu upoznala mnogo dobrih ljudi, proživjela mnogo lijepih trenutaka sa njima i često imam mogućnost da stvorim nove lijepe uspomene, prvenstveno vezane za čika Jovu i ostale zaposlene, kao i druge stipendiste. U Udruženju se mnogo trude da što više stipendista negdje otputuje, a to je možda najljepša i najvažnija stvar pored obrazovanja. U junu sam bila 12 dana u Francuskoj”, priča Nataša.

Uklanjanje predrasuda

Ona smatra da među stipendistima Udruženja Obrazovanje gradi BiH nema još više učenika, studenata i donatora iz RS jer “vjerovatno ne znaju za Udruženje i stipendiranje”. “I ja sam saznala tek kada sam počela studirati u Sarajevu. Iako konkurs bude javno objavljen, malo teže se dolazi do tih informacija u manjim gradovima, posebno ako trenutno u tom gradu nema niko ko prima stipendiju ili ju je primao, pa da obavijesti svoje prijatelje i poznanike. Iskreno se nadam da je to jedini razlog, jer bilo šta drugo, poput predrasuda ili slično nije vrijedno pomena, a osim toga ko bi prije od obrazovanih mladih ljudi trebao raditi na njihovom uklanjanju?“, kaže Nataša Heleda.

natasa 1

Nataša Heleda: Ovdje nema mjesta za predrasude

Dodaje da se nada da će ubuduće biti mnogo više mladih osoba sa prostora RS-a koje će biti informisani o Udruženju i stipendiranju, te samim tim i prepoznati ogromnu šansu i potporu koju Udruženje pruža u aspektu obrazovanja u Bosnii Hercegovini. „Važno je znati i to da se uvijek na konkurs prijavi mnogo više osoba od broja koji Udruženje u tom trenutku može materijalno podržati i zato se nadam da će što više osoba prepoznati rad ovog Udruženja, te se priključiti sponzorima, kako bi što više mladih dobilo pomoć i nadu da će uspješno završiti studij i jednom kada dobije posao i sami zakucati na vrata Udruženja s željom da pomognu stipendiranje određenog broja studenata i mlađih”, navodi Nataša.

Donatori baš ne vole da govore o svojim porivima da Udruženju uplate određeni iznos, nekada i više godina zaredom, a svake godine ih je sve više: porodica i pojedinaca iz BiH i iz inostranstva – prijatelji Jovana Divjaka ili ljudi koji vjeruju u plemenitu ideju obrazovanja; javnih ličnosti i običnih ljudi koji žele da pomogne i daju podršku; vladine i nevladine organizacija iz BiH i iz cijelog svijeta; javna i privatna preduzeća, kafići, restorani, ljudi koji ne žele da se zna da su donatori…

Zanimljiv je slučaj donacije od 125.000 eura koju je 2007. godine Pavao Jusuf Urban-Ibruljević testamentom ostavio Udruženju. Urban-Ibruljević je umro 2010. godine u 99-oj godini života, a Udruženje je oformilo istoimeni Fond za stipendiranje petogodišnjeg studija za studente sa cijele teritorije BiH koji su kao mladi bili žrtve rata ili su osobe sa invalititetom, posebno talentovani, potiču iz socijalno ugroženih porodica i za studente Rome.

Čika Jovina podrška

Na čelu Udruženja Obrazovanje gradi BiH od njegovog osnivanja 1994. je umirovljeni general Armije RBiH, 77-godišnji Jovan Divjak. On je na ovom poslu volonterski i dok neki, tako bar on sam kaže, smatraju da se malo “folira” sa uspjesima ovog Udruženju, on ponosno grli monografiju izdatu povodom dvadeset godina rada i ponavlja: “Ovo je čudo!”

I jeste. To je jedna od najjačih linija odbrane koje je ikada postavio. Uostalom – može li iko bolje od bivšeg ratnika znati šta znači znanje i obrazovanje? Ne može, jer ratnici najbolje znaju da poslije katastrofe ne ostane ništa osim onog što je u čovjeku – znanje i malo ljudske dobrote, ako je bilo, a to je, opet, dovoljno za novi početak.

Divjak je rođen 1937. u Beogradu. “Od oca učitelja i majke domaćice”, ističe. U njegovoj biografiji stoji da je francuski vojni đak, pisac, romantik, šarmer, intelektualac, građanin, filantrop… Napominje da je Bosanac po porijeklu: “Nisam Srbin, ja sam Bosanac. Mi smo iz Bosanske krajine i moj otac je bio učitelj, a ja sam rođen u Beogradu samo zato što je on tada tamo bio na službi”.

Završio je Vojnu akademije u Beogradu, pa Komandno-štabnu akademiju i Ratnu školu, a kasnije i Štabnu školu francuske vojske. U Jugoslovenskoj narodnoj armiji je radio od 1960. pa je, između ostalog, bio i Titov lični tjelohranitelj. Predavao je u Vojnoj školi u Sarajevu, a od 1984. je bio zapovjednik Teritorijalne odbrane BiH sa sjedištem u Mostaru i Sarajevu. Kao zapovjednik TO, nakon saznanja da JNA preko političkih partija naoružava pripadnike srpskog naroda u BiH, oružje predaje narodu okupljenom oko ideje nezavisne Bosne i Hercegovine i organizatora otpora, a TO BiH praktično postaje Armija RBiH. Zbog te predaje oružja je ranih devedesetih godina u Srbiji osuđen, ali je počeo rat i presudu je bilo nemoguće izvršiti.

divjak 1

Jovan Divjak: Bosanac po porijeklu

Od početka rata bio je praktično drugi čovjek Armije RBiH – zamjenik komandanta Glavnog štaba. Ali, svašta mu se izdešavalo: hapsila ga je vlastita Armija, njegovi podređeni, a on je odgovorio otvorenim pismom javnosti i štrajkom glađu; sinove su mu hapsili i ranjavali pripadnici njegove vojske; mediji sa srpske strane su ga redovno označavali kao izdajicu srpskog naroda; njegovi pretpostavljeni iz reda bošnjačkog naroda su mu ne jednom, kao usput, objašnjavali da su izgubili povjerenje u Srbe, kao da je on taj zbog kog su izgubili povjerenje, a postoji anegdota u kojoj mu vojnik Armije RBiH kaže da “ne treba da brine za kotu, jer na nju srpska noga neće kročiti”, na šta mu je Divjak navodno odgovorio: “Kasno, sinko!”

Dva prsta obraza

Tih godina je, ne štedeći se, poklanjao i svoj vedri duh. Pretrčavao bi cestu na mjestu gdje puca snajper: “Glupo sam se ponašao, ali želio sam da ljudima podignem moral”. Posjećivao je škole i igralište, gdje bi napravio poneku šalu s djecom, poigrao lopte i otišao. Ulazio bi u haustore pored kojih bi prolazio između obilazaka linija i sa stanarima u stubištima, gdje su se sklanjali od granata, odigrao partiju šaha.

Uvijek je imao vrijeme za novinare, ljudske topline za kratki razgovor s porodicom koja je netom ožalošćena jer je sin poginuo, snage za stoj na rukama pred damom koja bi ga očarala… Za Novu godinu ’93. na ’94 u ponoć je govorio stihove u programu jednog radija kao da s druge strane zida nije rat i kao da pola sata kasnije neće krenuti u rov da pozdravi svoje vojnike.

Čak i kad su ga uhapsili našao je snage da napiše ohrabrujuće pismo za svoje prijatelje i brojne stanovnike Sarajeva među kojima je i danas omiljen: “Pretnji se ne plašim, bole gnusne optužbe i uvrede, ali ’dva prsta obraza’ ne dam nikom. I dalje ću se boriti; niko mi ne može oduzeti to pravo da slobodno i srećno živim u Logavinoj ulici i šetam Vilsonovim šetalištem. Zahvaljujući mudrosti i dobronamjernosti pitomih ljudi uz obalu reke Neretvice, sklonjen sam privremeno od onih koji su nameravali da im poslužim kao moneta za potkusurivanje. Ovde je u toku postupak na razotkrivanju prljavih rabota pojedinaca koji su preprodavali naoružanje, municiju i vojnu opremu i direktno uticali na uspešnost borbe na ovim prostorima”. Pismo su tada objavili malobrojni mediji u Sarajevu.

U zatvoru je proveo 28 dana, a jedan dio je štrajkovao glađu. Nisu ga slomili jer on je vjerovao u svoju odluku i borbu. Na kraju ga je sam komandant Glavnog štava Armije RBiH Sefer Halilović pozvao da se vrati na svoje radno mjesto. Čak i oni koji su govorili da je “izdajica srpskog naroda“ ili “loš čovjek”, priznavali su da su linije koje je on postavio bile neprobojne.

Bio je jedan od najpopularnijih i najomiljenijih komandanata Armije RBiH. No, njegova sudbina u vojsci nije zavisila od običnog naroda, nego od političkog i vojnog vrha, a on je brzo gubio živce i, izgleda, još lakše povjerenje. Naime, Divjak je uporno ukazivao na pojave za koje je cijenio da bi se mogle pretvoriti u problem: dolazak mudžahedina u Armiju RBiH u području Zenice, odlazak nebošnjaka iz Armije RBiH, zločine koje su počinili pojedini pripadnici Armije RBiH, posebno u Sarajevu…

Građanski bunt

divjak 3

Jovan Divjak: Ovo je čudo!

Dok je on tako govorio, njegovi ratni drugovi i kolege su nestajali, odlazili u penziju, politiku, diplomatiju, upravne odbore ili pak pisali knjige u kojima su svi osim njih bili odgovorni i koje gotovo niko nije čitao osim onih koji su se bojali da je i njihovo ime tamo. A on je otvoreno iskazivao nezadovoljstvo odnosom politike prema vojnicima ili samom ratnom vojnom vrhu, javno je govorio da se politika ne odnosi jednako prema svima, a da pri tom najmanje cijeni zasluge pojedinaca. Više puta je ponovio da bi proces odbrane tekao sasvim drugačije da su u vojnom vrhu bili ljudi sa više ljudskog i vojnog integriteta umjesto poslušnika.

Jedne prilike je tadašnji predsjedavajući Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović rekao Divjaku da “razumije da je u Armiji RBiH teško biti nebošnjak, jer Bošnjaci više ne vjeruju Srbima i Hrvatima”, očito ne razumijevajući da Divjak sebe uopšte ne vidi u tim kategorijama i da za njega u to doba postoje samo patriote i časni borci i oni drugi, a kasnije mu je, valjda ne znajući više šta će s njim, ponudio penziju ili mjesto u diplomatiju u Parizu. Divjak nije prihvatio ni jedno ni drugo, pa je bio iznenađen saznanjem da je penzionisan – čuo je to u vijestima.

Kasnije je vratio i čin generala.

“To je bio izraz građanskog bunta i obrazložio sam to sa tri razloga: prvi je što je u međuvremenu jedan broj oficira Armije RBiH bez ikakvog stručnog znanja i bez ratnih rezultata dobio taj čin. Ne može se igrati s činom generala. Drugo, što je među takvim koji su proizvedeni u čin generala, po mojoj oceni, bilo onih koji su odgovorni za ratni zločin. Treće: ja od Armije RBiH i države BiH nemam nikakvog papira, sem odluke za penziju. I bolje što je tako: ovih dana sam pročitao da je 11 pripadnika jedinice El Mudžahid dobilo Zlatni ljiljan”, pojasnio je tada Divjak.

No bilo je i situacija koje je smatrao satisfakcijom.

“Najveća Izetbegovićeva greška je bila što je počeo pričati s Karadžićem i Bobanom ili Tuđmanom i Miloševićem. Druga njegova greška je što Platforma Predsjedništva za odbranu RBiH nije nikada realizovana jer u njoj su svi pozvani na obranu, sve nacionalnosti, svi građani RBiH. Jedina satisfakcija koju sam na kraju od Izetbegovića dobio je kada me je primio dok je bio u bolnici, pred smrt. Kada sam odlazio, rekao mi je: ’Čast mi je što si mi došao u posjetu’. Meni je to bilo dovoljno, a Izetbegović je brzo potom preminuo”, prepričava Divjak jedno od svojih sjećanja.

U mnogim knjigama, ratnim dnevnicima i sličnim svjedočenjima stoji da je on najsloženija i najživopisnija figura rata u BiH i jedan od rijetkih visoko rangiranih ratnih oficira koji je još uvijek na javnoj sceni, ali ne živi u prošlosti nego je okrenut u budućnost i reklo bi se da je na sasvim drugom kolosijeku u odnosu na svoje ratne drugove.

Opet u modi

Kad se svom snagom, voljom i strašću fokusirao na djecu i mlade u martu 2011. ponovo je uhapšen. Ovog puta u Beču, na osnovu difuzne potjernice srbijanskog Interpola, a pod optužbom za ratni zločin počinjen 3. maja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Podsjetimo, radi se o koloni vojnih vozila koja je krenula da napusti Sarajevo i zbog koje je general Divjak vikao: “Ne pucajte!”

Nakon njegovog hapšenja, u jednom danu je 60-ak nevladinih organizacija iz cijelog regiona objavilo zahtjev za njegovo trenutno puštanje na slobodu. Pet mjeseci kasnije, Divjak je pušten uz obrazloženje da nema dovoljno dokaza protiv njega. No, iako je međunarodni tužilac u Tužilaštvu BiH 2013. zatvorio istragu uz obrazloženje da nema dokaza protiv Divjaka u slučaju Dobrovoljačka ulica, istragu o navodnim zločinima u tom događaju i dalje vodi Tužilaštvo u Srbiji.

“Neka dođu roditelji, rodbina, prijatelji onih koji su poginuli u Dobrovoljačkoj, neka im postave cvijeće na to mjesto. Rado bih i ja sa njima došao ukoliko bi oni otišli sa mnom na Markale”, kaže Divjak u odgovoru na pitanje kakvo je njegovo mišljenje o dolasku delegacije iz RS-a u Dobrovoljačku, svake godine 3. maja, s namjerom obilježavanja pogibije vojnika JNA. Danas je sve to iza njega. Dani provedeni u bečkom zatvoru pominju se samo uz informacije o promociji knjige „Bečki dnevnik“, a centar njegovih aktivnosti je Udruženje. Čak i oni njegovi saborci koji su proteklih godina bili u prilici da pomognu Udruženje, a nisu, danas vole da se pohvale da je Divjak njihov ratni drug koji je “proteklih godina djeci njihovih palih drugova pružio najvažniju pomoć – da završe školu”.

“Izgleda da sam sada opet u modi”, šaljivo Divjak komentariše ovakve izjave. Ne krijući ponos na svoj rad u Udruženju, pohvaliće se da ga na putu od kuće do kancelarije, na svega par kilometara koje prolazi pješice, ponekad zaustavi i 80 ljudi. “To je moje veliko bogatstvo. Živim u istom stanu u kom sam živio proteklih 40 godina, nemam auto i nisam ga nikada ni imao, nemam ni vikendicu i možda je moglo drugačije, ali ovako je sigurno najbolje jer napravili smo čudo”, priča naglašavajući da je na taj način ekstremistima s bilo koje strane pokazao da nisu uspjeli u svojoj namjeri.

eu zastava(Tekst je nastao kao deo projekta „Living Together“, koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i BH novinari, a koji je finansiran sredstvima Medijskog fonda „Jačanje medijske slobode u Srbiji“ Evropske unije, Delegacija Evropske unije u Srbiji. Sadržaj priloga je isključivo odgovornost realizatora projekta i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenje Evropske unije.) 

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga