MUHAREM BAZDULJ: Oproštajni valcer

Za razliku od Ganićeve, Jurišićeva priča ne spada u žanr vodvilja i ne može poslužiti u predizbornoj borbi

18. maja 2010

Ljudi koje poznajem, a koji žive u Hrvatskoj, mahom nemaju dobro mišljenje o Hrvatskoj televiziji i uglavnom se iskreno začude kad im se u razgovoru pomene da u Bosni (ali i Srbiji i Makedoniji, recimo), HTV smatraju primjerom kvalitetnog javnog servisa. To možda sa strane izgleda kao dobra televizija, skloni su reći, i to za onu manjinu koja je u Bosni može gledati preko kablovskih operatera, a i oni gledaju samo sportski program. Kad im kažeš da operateri sportski program “zatamnjuju“, a da se masovno gleda informativni program, emisije kakve su “Otvoreno“, “Nedjeljom u dva“ ili donedavno “Latinica“, tek tad se zbune i naknadno nude objašnjenje: to je zbog zahvalnog termina. Ako je, međutim, suditi po prethodnih nekoliko dana, intenzivno se gleda i “Hrvatska uživo“, emisija za koju se baš i ne može reći da se prikazuje u tzv. “prime timeu“.
U petak, četrnaestog maja, u standardnom terminu, malo iza četiri popodne, emitirano je još jedno izdanje “Hrvatske uživo“ u sklopu kojeg je bio i prilog o Iliji Jurišiću, a povodom osamnaeste godišnjice događaja na Brčanskoj Malti. Nakon priloga zanatski i profesionalno vješto napravljenog, priloga u kojem su prikazani snimci iz 1992. godine, zatim izjave nekoliko Tuzlaka, između ostalih Sinana Alića i Stoje Jurišić te kratkog komentara koji je o slučaju Ilije Jurišića dao Miljenko Jergović, urednica Maja Sever je putem videolinka razgovarala sa gradonačelnikom Tuzle Jasminom Imamovićem. I Jergović i Imamović primijetili su nešto što je u bosanskohercegovačkim medijima, između ostalih i u „Oslobođenju“, već višestruko primijećeno: odnos bh. vlasti, naročito onog njenog segmenta koji sebe voli nazivati “patriotskim“ (misli se prvenstveno na Harisa Silajdžića, njegovu Stranku za BiH i cijelu pripadajuću kamarilu), pa i odnos povelikog dijela sarajevske javnosti, prema Iliji Jurišiću je dobrano različit od odnosa koji se u posljednja dva-tri mjeseca iskazuje prema Ejupu Ganiću. Treba istaći i da je u emisiji HTV-a ovaj uvid o dvostrukim mjerilima kompariran sa također dvostrukim mjerilima Vlade Republike Hrvatske koja finansira odbranu bh. Hrvata optuženih pred Tribunalom u Haagu, a za odbranu Ilije Jurišića, koji je također i državljanin RH, nije izdvojila ni kune.
Prozvani su, pokazalo se, morali reagirati, što je ili dokaz velike relevancije Hrvatske televizije ili činjenice da ih je u ovom konkretnom trenutku ova dijagnoza pogodila. Reakcije su, barem dosad, listom plasirane sa iste (internetske) adrese, odnosno sa portala Vijesti.ba. Damira Arnauta, savjetnika bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića, nasekirala je ocjena da “bošnjačke nacionaliste Jurišić ne zanima iz razloga što je čovjek Hrvat“ pa je – prepoznavši se valjda u lapidarnoj sintagmi “bošnjački nacionalista“ – osjetio potrebu da reagira kazavši ovako: “Za mene je ovo lična uvreda najgore vrste. Moja supruga je hrvatske nacionalnosti i neću dozvoliti bilo kome da tvrdi da Ganića i Jurišića dijelim na Bošnjaka i Hrvata. Pogotovo to neću dozvoliti nekome ko nije uradio ništa ni za jednog ni za drugog“.
Pitam se otkud savjetniku Arnautu potreba da općinstvu priopćava etničku pripadnost svoje supruge, naročito kad je ona ionako poznata svim čitaocima lokalnih “revija za ženu i porodicu“ i “magazina za suvremenu ženu“. Da li on zbilja misli da tzv. miješani brak čovjeka nužno čini imunim na nacionalizam? Već je anegdotalna činjenica da je svaki nacista koji je držao do sebe imao nekog svog “dobrog Jevreja“, što je primjer koji su, na svoj način, slijedili šovinisti svih fela. Pišući o saradnji srpskih i hrvatskih “žestokih šovinista“, Miloš Vasić je zapisao kako svaki od njih ima “svog“ Srbina i Hrvata. Prozvanoj političkoj opciji, međutim, Arnautova odbrana očito nije bila dovoljna, pa je nastupio i komentator S. Ćenan. Tema njegovog komentara je “jeftino politikantstvo Jasmina Imamovića”, a kolateralno će nastradati i Miljenko Jergović. Potonjem je, međutim, ipak pronađena olakšavajuća okolnost u činjenici da “već dugo nije prisutan niti živi u Sarajevu i očigledno nije dobro upućen u dešavanja u našoj zemlji”, dok su Imamovićeve tvrdnje proglašene “neoprostivim”. Neoprostivo je, tako ispada iz teksta, to što je Imamović na HTV-u “prijavio“ postojanje bošnjačkih nacionalista i on bi se zbog toga, kao, trebao stiditi. A to nije jedini razlog zbog kojeg bi Imamovića trebalo biti stid. Njegovi su se Tuzlaci, eto, obavještava nas komentator u post scriptumu, usudili da obaraju Guinnessov rekord u plesanju valcera umjesto da odu protestirati u Beograd, a i onaj Jergović je ignorisao tuzlansko plesanje valcera, dok bi, da se u Sarajevu zaplesao tako masovan valcer, taj isti Jergović to proglasio slavljem zbog jednog Hrvata manje, veli komentator.
Spočitavajući Jasminu Imamoviću navodno jeftino politikantstvo, harisovci zapravo nevješto prikrivaju vlastitu zloupotrebu ratnih tragedija u svrhu prikupljanja (dnevno)političkih poena. Oprostili bi oni Iliji Jurišiću to što je Hrvat, kad bi na njemu mogli skupljati poene, kao što su i Ganiću, uostalom, oprostili (etničko) jugoslovenstvo iz ranih devedesetih. U cijeloj ovoj stvari, međutim, najinteresantnije mi je “jahanje“ na valceru. Milan Kundera je svoj roman “Oproštajni valcer“ definirao kao vodvilj, pojasnivši da pod vodviljom podrazumjeva “jednu formu koja silno ističe intrigu sa svom njenom opremom neočekivanih i pretjeranih koincidencija“. U priči oko hapšenja Ejupa Ganića i njegovih sarajevskih branilaca, od početka su veliku ulogu igrale “neočekivane i pretjerane koincidencije“. Tako su stranice i stranice napisane o znakovitosti podudarnosti da je Ganić uhapšen baš uz početak Karadžićevog suđenja, baš kao da su Tribunal u Haagu, Srbija i Velika Britanija zajedno planirali da suđenje počne taman uz Ganićevo putovanje u Englesku. Za razliku od Ganićeve, Jurišićeva priča ne spada u žanr vodvilja. I zato ne može poslužiti, u predizbornoj borbi, u vrijeme kad se odlučuje ko u 2010. godini igra oproštajni politički valcer.

(Oslobođenje)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Potop
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga