MIŠO VIDOVIĆ: Incel – simbol pljačkaške privatizacije

Za proteklih dvadeset godina od “Incela” je ostao dimnjak koji se još uvijek vidi iz svih dijelova grada, iako se nezvanično pominje da bi mogao biti srušen

09. juna 2019

Prije dvadesetak godina, kada je proces privatizacije „kucao“ na vrata većine banjalučkih privrednih subjekata i preduzeća, pominjana je „izrada privatizacionih programa koji će omogućiti privatizaciju sistema u cjelini, ali i pojedinačnih fabrika“. Bilo je i razmišljanja da se u nekadašnjim velikim privrednim subjektima, poput „Rudi Čajevca“, pa i „Incela“, prethodno izvrši „organizacino prestruktuiranje, cijepanje i spajanje nekih dijelova da bi se formirali privredni subjekti koji imaju jasnu perspektivu daljnjeg razvoja“.

Šta je ostalo od „Rudi Čajevca“ nakon ovakvih „inicijativa“, dobro je poznato, dok je „Incel“ proteklih godina, kako su često mediji navodili, jedan od nadgrobnih spomenika propaloj banjalučkoj privredi. Nekadašnji gigant hemijsko-papirne industrije u bivšoj državi, pred procesom privatizacije, nalazio se u „u najnepovoljnijoj situaciji, jer su dvije njegove najveće fabrike – ‘Celuloza’ i ‘Viskoza’, koje su činile oko 60 odsto predratne ukupne prozvodnje, konzervirane i nije izvjesno da li će i kada početi s radom i da li će u privatizacionom procesu za njih uopšte biti zainteresovanih kupaca”. Prema onome što su tada naveli pojedini mediji “Incelove fabrike koje su u pogonu, trenutno rade sa 36 odsto svojih kapaciteta u odnosu na 1990. godinu, i ako se promatra cjelina sistema, budući da nisu u funkciji dvije najveće fabrike, iskorištenost kapaciteta je svega 15 odsto”.

Za proteklih dvadeset godina od “Incela” je ostao dimnjak koji se još uvijek vidi iz svih dijelova grada, iako se nezvanično pominje da bi mogao biti srušen!? Većina fabrika i pogona je “privatizovana”: tako su na mjestu nekadašnje “Pripreme voda” izgrađene stambene zgrade, pogoni “Celuloze” i “Viskoze” idealni su eksterijeri za snimanje filmova strave i užasa, u pogonima “Poliestera”su skladišta i privatna preduzeća, a u nekadašnjem fabričkom krugu smješteno je na desetine privatnih preduzeća. Kao i slučaju “privatizacionog brata”, fabrike “Rudi Čajavec”, i u “Incelu” se našlo mjesta za privatne fakultete. Iako nijedna od političkih partija nije pokazala interes da ovdje useli svoja sjedišta, u pojedinim objektima su smještene entitetske ustanove i institucije Republike Srpske. Od nekadašnjih pogona radi samo “Celex”, fabrika za proizvodnju higijensko-papirne konfekcije, privatizovana od strane jedne poznate kompanije iz Slovačke i, prema tvrdnjama političara, ovdje je uspješno proveden proces privatizacije, dok se iz ekomomsko – poslovnih krugova najčešće čulo kako je “Celex jedan od rijetkih primjera upješne privatizacije u Republici Srpskoj”. Ukoliko razmijenite koju riječ sa sadašnjim radnicima “Celexa”(među njima i onima koji su “naslijeđeni” iz socijalističkog perioda), možete čuti da “plate nisu previše male, ali ni toliko velike da bi se mogli baš pohvaliti”, uz konstataciju kako se “redovno izmiruju svi doprinosi i obaveze prema zaposlenima”. S druge strane, većina njihovih kolega iz bivših osnovnih organizacija udruženog rada iz sastava nekadašnje Radne organizacije “Incel”, koji su se prijavili na Zavod za zapošljavanje, završili su na pijacama kao prodavači, a bilo je i onih koji su uspjeli dočekati kakvu takvu penziju, a jedan broj je našao drugi posao, prisjećajući se vremena koje su proveli u fabričkim pogonima “Incela” (http://miseljic.blogspot.com/2014/10/).

U sjećanju prosječnog radnika i zaposlenika RO “Incel” iz osamdesetih godina “zapisana” su i sljedeća fakta. Svako jutro desetak autobusa iz sastava OOUR “Transport” iz grada i okoline vozio je radničku klasu u prvu smjenu – ista slika za administrativce čije je radno vrijeme počinjalo u sedam sati. Prevoz radnika na posao vršio se i željeznicom – u blizini fabrike je bila „instalirana“ željeznička stanica-pristanište. Takođe, autobusi su uredno kružili i za drugu i treću smjenu, jer je u većini fabričkih pogona praktikovan tzv. četverobrigadni sistem – radilo se dva dana prve, dva dana druge i dva dana treće smjene, pa dva dana slobodno.

Nije nedostajalo ni vode, za što se brinuo pogon „Priprema voda“, dok je OOUR „Energana“ sa četiri velika kotla osiguravao dovoljne količine struje i toplotne energije za nesmetano odvijanje proizvodnje. Sirovine, željezničkim kolosijekom i prugom, direktno su ulazile u fabriku. Četiri restorana društvene ishrane brinula su se da radnici ne budu gladni i žedni, a u sastavu OOUR-a „Ugostiteljstvo“ je bio i hotel „Slavija“ i restoran „Ada“. Fabrika nije puno zavisila od gradske struje i toplotne energije – četiri kotla „Energane“ imala su zadatak „snabdijevanja“ pogona energentima. I danas se pominje da su obližnji stambeni objekti gdje su živjeli radnici „Incela“, neko tvrdi besplatno, a neko uz minimalnu naknadu, koristili struju, toplotnu energiju i vodu koju su proizvodili fabrički pogoni. Za rekreaciju i odmor radničke klase „zaduženje“ je imao olimpijski bazen, kao i odmarališta na Jadranskom moru… I kroz fabričke kapije je ulazilo i više od šest hiljada radnika… Nekada bilo, a i sada se spominje da su prvi radnici kroz fabričku kapiju prošli prije šedeset i pet godina. Početak rada „Incela“ jeste fabrika „Celuloze“ osnovana 1954. godine; izgradnja pogona nastavljena je između 1955. i 1957. godine, da bi u periodu od 1970. do 1981. godine, bilo „pušteno u pogon“ još nekoliko radnih jedinica iliti osnovnih organizacija udruženog rada koje su bile sastavni dio Radne organizacije „Incel“.

(Impuls, Foto: Capital.ba)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Tvoje lice zvuči poznato
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga