- Autonomija - https://www.autonomija.info -

MILOŠ VASIĆ: Podgrijani mir

Čini se da vrijeme onoga što je netko duhovito nazvao ‘hladnim mirom’ između Srbije i Hrvatske polako istječe – do naredne prilike barem, a takvih prilika uvijek ima i bit će, ovisno o unutarnjoj politici obje zemlje. Protekle godine padale su manje-više teške riječi, zamjeralo se i spočitavalo ovo i ono, vrijeđalo se poput starih frajli zbog nečega čemu onaj drugi nije bio kriv (haške presude, na primjer) i uopće se ponašalo infantilno.

No posljednjih dana stvari se mijenjaju. Prvo je Jutarnji list veoma općenito najavio da bi se srbijanski i hrvatski premijeri imali sastati jednom i negdje. Onda je Ivica Dačić potvrdio svoju čvrstu namjeru da se sa Zoranom Milanovićem svakako sretne, pa bilo gdje i što ranije. Tomislav Nikolić, srbijanski predsjednik, također je, donekle iznenadno, rekao da je spreman sastati se s Ivom Josipovićem i svima drugima iz regije, uključivši i gđu. Atifete Jahjagu s Kosova. Onda je Vesna Pusić rekla da je to sve OK, jer da se, eto, ona već toliko puta susretala sa srbijanskim ministrom vanjskih poslova Ivanom Mrkićem. Sve je, dakle, u najboljem redu i pustimo prošlost sada. Čovjek se ne može oteti dojmu da bi to moglo imati veze s raznim načinima liječenja mahmurluka nakon svih tih napornih praznika. Jedino Ivo Josipović tu još ne spada: nije se izvolio ukazati na tradicionalnome (od Sanadera) domjenku kod Srbeka da im i on veli ‘Hristos se rodi’. Ali, to je – vele analitičari – zato što je još uvijek ljut na Mišu Pupovca iz razloga poznatih (ZAMP i Novosti i Viktor Ivančić). Nadati se da će ga i to proći.

No, ako i kada se – insh’Allah! – budu počeli sastajati kako sada obećavaju, o čemu će pri tim susretima biti riječi?

Sukcesivna muka

Sa srbijanske točke gledišta, teme su trajne: budućnost izbjeglica koji su hrvatski državljani i njihova imovinska prava, naročito stanarska; sudbina nestalih (sve izvjesnija, na žalost i sve manje važna); kažnjavanje ratnih zločina (dobro, može i bez toga, glasi prešutna poruka; to je obostrano, uostalom); proces sukcesije bivše zlosretne države SFRJ; hrvatsko članstvo u Europskoj uniji i prateći procesi i problemi. Ovo posljednje trenutačno je i najvažnije, jer je vrag odnio šalu i kada u srpnju Hrvatska postane članicom valja se prilagoditi: od pograničnog nadzora, pa do svih ostalih međusobnih odnosa koje sada valja fino ugoditi u skladu s europskim birokratskim komplikacijama koje su, kako znamo, beskonačne.

Od svega ovoga, skoro je sasma izvjesno da će pitanje sukcesije postati neuralgično. Naime, srbijanska je vlada na čelo povjerenstva za sukcesiju postavila prof. dr. Olivera Antića, nakon bivšeg ministra i također profesora prava Gaše Kneževića koji se tim bolnim i zaludnim poslom bavio jako dugo. Taj Oliver Antić lice je hmm… koloritno: bio je uzdanica Vojislava Šešelja na beogradskom Pravnom fakultetu i odatle je rastjerao sve što je vrijedilo; onda je prešao k naprednjacima Tome Nikolića, odmah 2008. i nastavio po istom. Sada je pravni savjetnik predsjednika Nikolića i uz to mjesto dobio je i to umorno povjerenstvo za sukcesiju. Odmah je izjavio da sve što je do sada učinjeno ništa ne valja i da treba cijelu priču početi iznova – na užas svih pravnika i birokrata koji su na tu temu već krv propljuvali.

Ta nesretna sukcesija bivše države SFRJ pitanje je toliko bolno i neugodno da bi rado bilo zaboravljeno odmah i o tome se misli i govori samo preko volje, osim u tim nekim opskurnim birokratskim povjerenstvima koje ionako nitko ništa ne pita. Njima – našim političkim klasama, to jest – bilo je bitno jedino podijeliti diplomatsko-konzularne nekretnine po inozemstvu što prije i u tome su, svaka čast!, uspjeli relativno brzo. Sve ostalo odgođeno je ‘do sukcesije’: međusobna dugovanja; tko je i koliko uložio u zajedničku niškoristi vojsku JNA, a tko koliko u Kosovo kao nerazvijenu Socijalističku autonomnu pokrajinu; imovina jednih na teritorijima drugih, poput dućana, robnih kuća, ljetovališta i ostalih nepokretnosti; i na kraju – devizna i druga štednja građana jednih država po bankama drugih, novonastalih. Nije samo o rahmetli Ljubljanskoj banci riječ; građani Hrvatske čekat će na svoje novce iz srbijanskih banka ‘do sukcesije’, a srbijanski također. A kamate teku i nitko ne zna na šta će cijela ta priča na kraju izaći – ako ikada na nešto izađe.

Kako ta stvar stoji, teško da će čuveni Oliver Antić, što god bude izmislio – a to barem znade – nešto mnogo pokvariti: možda se pitanje sukcesije razvuče na sto, umjesto na pedeset godina; ništa strašno, ionako smo digli ruke od svake nade da će nam pokradeni novci ikada biti vraćeni. Kad se stablo obara, iverje leti, kako je govorio drug Staljin. Nepokretnosti su ionako rasprodate na vrijeme trećim licima, pa ih sada restituirajte kad ste tako pametni…

Srbija neće biti ‘slovenska Hrvatska’

No, vratimo se manje bolnim temama budućih – ako Bog da! – susreta naših vrlih državničkih muževa. Pogranična će pitanja biti riješena smjesta i bez trvenja; to je svima u interesu. Srbija će voditi računa da se ne dovede u položaj Hrvatske sa Slovenijom i da ne daje povoda pakosnim primjedbama i uvjetovanjima ovime ili onime vlastitog približavanja Uniji. Pošto je Kosovo praktično već spakirano, ostaje Srbiji samo još da Milu Dodika malo disciplinira i uljudi, što neće biti lako jer Mile lukavo igra na one žilave i svadljive ostatke srbijanskog ekstremnog šovinizma koji se i dalje nada ‘ujedinjenju’ sa Republikom Šumskom kao utješnoj nagradi za gubitak Kosova. To za živoga Daytona ne bu išlo, kao što znamo, tako da Mile igra svoju va banque falschspielersku partiju dok može.

U svemu tome i po prirodi stvari hrvatska strana može biti mirna i uzvišena: eto njih do ljeta unutra, a Srbijanci neka vide kako će. Jasno je to i Srbijancima, inače se ne bi trsili da popravljaju štetu od nepotrebnih i blesavih izjava izvaljenih u ‘žaru političke borbe’ u Srbiji. Sada se valja uzeti u pamet i primijeniti elementarnu političku matematiku.

(Tportal)

 

Podelite ovu stranicu!