MILENKO PEROVIĆ: Uspon i pad Amfilohija Radovića

U razmahu pobjedničke taštine nad taštinama, nije stao da porazmisli koga je on to, zapravo, pobijedio na političkom polju parlamentarnih izbora i kakve su dalekosežne posljedice te pobjede

15. sep 2020

Na parlamentarnim izborima Amfilohije Radović stigao je do krešenda svoga tridesetogodišnjeg rada u Crnoj Gori. Za to vrijeme uspio je ostvariti mnoge svoje namjere. Sve ih je vodila njegova dijabolična namisao o desekularizaciji, decrnogorizaciji, svetosavizaciji i posrbljivanju Crne Gore.

U pobjedničkom nestrpljenju, požurio je da obnaroduje svoje dvije neostvarene najsnažnije želje. Nije ih skrivao ni prije. U slavodobitnoj osionosti, učinilo mu se da je sad dovoljna njegova riječ da one postanu „gotovu stvar.” Računa da „njegovi” dolaze na vlast i da mu svaka riječ dobija izvršnu snagu taman kao da je Jahveova!

Prije devedeset i pet godina Aleksandar Karađorđević simbolički i faktički otkinuo je glavu Crnoj Gori kad je oburdao Njegoševu kapelu i na njeno mjesto stavio okupacioni signum u slavu svoga nedotavnog sina. Amfilohije hoće ponovo da obezglavi Crnu Goru. Naumio je da ostvari stari san srpskih klerofašista i sruši Njegošev mauzolej na Lovćenu te na njegovo mjesto stavi ono što bi ovjekovječilo propast slobodne Crne Gore. Pridodao je tome namjeru da nagrdi Cetinje. Naspjelo mrkom kaluđeru da na Cetinje posadi pseudovizantijsko „crkveno” grdilo. Hoće da mu obitava ikona Bogorodice Filermose kad je otme od države Crne Gore!

Dijalektika ljudskoga života znala se grdno poigrati i s mnogo većim ljudskim kalibrima od Amfilohijevog. Mnoštvo primjera kazuje da čovjeka ništa ne može tako unesrećiti i upropastiti kao neumjerene i prevelike želje. Platon veli da um ograničava čovjeka, a želje ga vuku u beskonačnost. Za svakoga smrtnika san o beskonačnosti je opasan. Prije ili kasnije, navede ga da izgori ili poludi.

Do sada je Amfilohiju u Crnoj Gori sve išlo sasvim dobro. Nije ga uznemiravala misao o opakim i prevrtljivim vragolijama dijalektike života. U razmahu pobjedničke taštine nad taštinama, nije stao da porazmisli koga je on to, zapravo, pobijedio na političkom polju parlamentarnih izbora i kakve su dalekosežne posljedice te pobjede. Izvjesno, on misli da mu poraz dosadašnje vladajuće političke nomenklature otvara sva vrata da s Crnom Gorom čini što mu je volja.

Međutim, stvari bi se mogle okrenuti u potpunu suprotnost! Izborni poraz vladajuće nomenklature stvoriće nesavladive teškoće u provođenju njegovih namjera. Sve svoje strategijske namjere do sada je on mogao bez teškoća ostvarivati samo uz veliku, voljnu i nevoljnu, pomoć Demokratske partije socijalista. Ništa on u Crnoj Gori nije mogao učiniti bez te pomoći. Niko njega neće bolje služiti nego što je to ona činila trideset dugih godinica. Ne može on ni sad formirati tako uslužnu vladu od raspoložive pobjedničke stokupljevine rogova u vreći koja bi mu bila toliko na usluzi koliko mu je bila nomenklatura na čelu s DPS.

Ko je njemu omogućivao da po Crnoj Gori čini što mu je volja? Ko mu je dopustio da totalno razori autentično crnogorsko pravoslavno biće i na njegovo mjesto ukorijeni ideologiju klerofašističkog svetosavlja? Ko mu je obilato pomagao da od Crnogoraca pravi militantne Srbe i da im nagovara na patološku mržnju prema svemu crnogorskom? Ko je stalno okretao glavu dok je on „vizantizirao” cjelinu pravoslavnog sakralnog nasljeđa Crne Gore? Ko mu je omogućivao da upisima u katastarske knjige otima sakralno vlasništvo države Crne Gore? Ko mu je dopuštao da se sprda sa svim što je sveto Crnogorcima i Crnoj Gori? Ko je bio gluv dok je on Muslimanima i Bošnjacima upućivao najstrašnije fašističke uvrede? Ko se pravio nevješt kad je on nasadio ono plehano grdilo na Rumiji? Ko mu je dao pare da načini „sakralni” kič od crkava u Podgorici i Baru? Ko mu je u svim tim nepočinstvima bio najefikasnije šegrt i advokat? Ko je stalno onemogućivao da se organizuje i objektivira suverenistički revolt zbog njegovih nepočinstava? Ko je Amfilohija stalno štitio od pravednog gnjeva suverenista? Ko je stalno opstruirao sve pokušaje da Crnogorska pravoslavna crkva dobije ono mjesto u crnogorskom društvu koje joj po tradiciji, božjoj i ljudskoj pravdi mora pripadati?

Balansirajući između suverenizma i velikosrpstva, vladajuća nomenklatura dugo je vjerovala da poseduje formulu koja će je ovjekovječiti na vlasti. Između svoga interesa i interesa Crne Gore ona je uvijek birala svoj vulgarni lukrativni interes! Na svim stranama popuštala je pred svim Amfilohijevim neobuzdanim prohtjevima. Na drugoj strani, sistematski je, s gotovo patološkom nervozom, zatomljivala sve ono što vodi konsolidaciji crnogorskih nacionalnih interesa i što učvršćuje slobodnu i suverenu Crnu Goru.

Zato se Amfilohije mogao bez teškoća poigravati s njenom ideologijom „vrane na dva koca.” Nomenklaturi je pružao male usluge koji ga ništa ne koštaju. Zauzvrat, dobijao je neopozivo pravo da po svojoj volji ribari ljudskim dušama, da otima državno vlasništvo, da stiče enormna materijalna bogatstva, da čereči duhovno biće Crne Gore. Golim okom je bilo vidljivo kako on na taj način iz godine u godinu sužava polje njene moći i uticaja, shvatajući potpuno tačno da će mu Crna Gora jednoga dana pasti u krilo kao zrela kruška. Kad se prenula iz svoje duboke uronjenosti u klijentelizmu, korupciji i potpunom cinizmu koji dolazi od predugog vladanja, nomenklatura je shvatila da je đavo došao po svoje. S zakašnjenjem od 14 godina, Amfilohiju je pokušala stati na put Zakonom o slobodi vjeroispovijesti. No, bilo je dockan!

POČETAK PADA

Amfilohije nije mogao odoljeti žudnji da proces desekularizacije crnogorskog društva dovede do kraja, držeći da će se to desiti ako otme vlast nomenklaturi. Bez sumnje, on je danas uvjeren da se to desilo samim tim što je uspio s trona svrgnuti DPS. On vjeruje da ovim svrgavanjem neće ostati bez svega što mu je DPS omogućivao, nego da stiže u željeni Eldorado svetosavske džamahirije sa svojim pobjedničkim pulenima!

Međutim, izborni preokret stavlja Amfilohija u situaciju da se prvi put za trideset godina krajnje ozbiljno mora suočiti s iskonskom suverenističkom Crnom Gorom. Nju je DPS sistematski kočio, onesposobljavao i onemogućavao, pa se mnogima činilo da ona više ne postoj i. No, ona je svih ovih godina nevoljno podržavala DPS, jer nije imala bolju branu protiv Amfilohija i velikosrpstva. Pobjedom na izborima Amfilohije je konačno gurnuo ustranu DPS kao svoj štit koji ga je branio od iskonskog crnogorskog suverenizma.

S vlasti je on za pravo uklonio svog najjačeg zaštitnika. Pobijedivši ga, on je sebi pripremio sve buduće poraze.

Skorašnji suvereni stički skupovi na Cetinju i u Podgorici pokazali su da u Crnoj Gori postoji ogromna suverenistička energija. Parlamentarni izbori su je oslobodili od okova koje joj je stalno pritezala vladajuća nomenklatura još od vremena nestanka Liberalnog saveza. Oslobođenje suverenizma je najvažnija posljedica proteklih izbora. Amfilohijeva najava nasrtanja na duhovno i povijesno srce Crne Gore naćeraće ovu suverenističku energiju da se napokon politički i duhovno organizuje. Ako bude volje i pameti, za kratko vrijeme ona može postati najrespektabilnija politička snaga u Crnoj Gori.

U sudaru s artikulisanom i organizovanom iskonskom suverenističkom energijom Crne Gore, Amfilohije na duge staze ima onoliko izgleda na pobjedu koliko ih je imala Vizantija u sudaru s tom energijom na Tuđemilima, koliko su ih imali Turci na Grahovcu i Vučjem dolu, četnici na Neretvi i Zidanom Mostu!

Ako ga nešto „prije ne pregrebe,” kako bi rekao Mihailo Lalić, Amfilohije će gledati kako venu svi plodovi njegove duge rabote.

(Dnevne novine / Aktuelno)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Hibernacija
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga