MATTHIAS FINK: Srebrenica je opasno daleko od umova zapadnih političara

"Ne mijenjaju se činjenice kada neko pokuša napraviti svoju političku čorbu od historijskih neistina"

20. nov 2021

Sve ono što se desilo u Srebrenici u julu 1995. godine, sve opomene koje su ostale nakon toga jako su daleko od umova zapadnih političara, koji ne vide kako je potrebna iskra da Balkan ponovo bude u plamenu kao 1990-ih, navodi njemački pisac Matthias Fink za Al Jazeeru.

S njim smo razgovarali o nastanku knjige Srebrenica. Hronologija jednog genocida: Ili šta se desilo s Mirnesom Osmanovićem, o Finkovim susretima s Mirnesovom majkom, sestrom, kao i onima koji negiraju da se jula 1995. godine u Srebrenici desio genocid nad Bošnjacima, što su potvrdile međunarodne presude.

Autor ste knjige ‘Srebrenica. Hronologija jednog genocida: Ili šta se desilo s Mirnesom Osmanovićem. Kako ste počeli raditi na njoj, otkud ideja da je napišete?

–U oronulom izbjegličkom kampu u predgrađima Minhenha upoznao sam gospođu Zuhru Osmanović iz Zgunje, općina Srebrenica, ubrzo po okončanju rata u Bosni. Tražila je sklonište i zaštitu tokom rata i u Minhen je stigla sa 12-godišnjom kćerkom Mersom. Radio sam kao gostujući autor za njemačku radiostanicu ARD i tražio sam svjedoke masovnih ratnih zločina koji su počinjeni u Bosni. Nju sam pronašao uz pomoć Caritasa, katoličke humanitarne organizacije.

Pitao sam gospođu Osmanović da li mi može ispričati priču njene porodice, na što je ona mene pitala: “Zašto bih?” Odgovorio sam: “Zato što priča o tome što se desilo u i oko Srebrenice mora biti ispričana, poznata i da se ne zaboravi.” Ponovo me je pitala: “Hoće li to meni vratiti sina i muža?” “Ne mogu obećati ništa tako. Ali mogu obećati da ću uraditi sve što mogu da nađem bilo kakve njihove tragove”, odgovorio sam.

Tada mi je ispričala svoju priču: Njen muž Azem, sin Hakije, nestao je 11. jula 1995. godine, kada su Srebreničani krenuli marširati ka Tuzli. Njenog sina Mirnesa, koji je imao 14 godina, od nje su odveli vojnici bosanskih Srba u Potočarima, kada su majka, sin i kćerka Osmanović išli ka autobusima za deportaciju. Od tih dana nije ih ni vidjela, niti je čula bilo šta o njima.

Putovao sam u Bosnu počekom 1998. godine, pravio intervjue s preživjelima iz masovnih egezkucija, s njenim komšijama iz Zgunje i s Amorom Mašovićem, koji je tada bio na čelu Državne komisije za nestale osobe. Nigdje nijednog traga dječaka po imenu Mirnes Osmanović.

Napravio sam jednosatni radio dokumentarac Gdje je Mirnes Osmanović? i od tada me njegova sudbina i sudbina njegovog oca nisu napuštali sve dok njihovi ostaci nisu nađeni 2011. godine i konačno ukopani u Potočarima 2012. godine.

Koji je, zapravo, motiv da napišete ovu knjigu?

–Nakon što se priča Srebrenica polako, ali sigurno otkrivala na procesima Tribunala Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju [ICTY], postalo mi je jasno kako nema literature koja detaljno objašnjava šta se stvarno dešavalo prije i nakon 11. jula 1995. godine. Postojala je jako dobra knjiga o dešavanjima u Srebrenici koji je napisao američki novinar Roy Gutman, koji ju je bazirao na svojim istraživanjima s raznim ljudima iz Srebrenice, koji su mu iznosili svoje lične knjige. Fascinantna knjiga, objavljena još 1996. godine.

No, s procesima na ICTY-ju o Srebrenici dolazilo je još više informacija, naročito o osobama i događajima kojima Gutman nije imao pristupa. Na kraju je ICTY konačno otvorio svoje baze podataka, sa svim dokumentima koji su predstavljeni u sudnicama. A tamo nije riječ samo o desecima hiljada stranica transkripata saslušanja na sudu, već i ogromne količine pisanih dokaza.

Tada mi je postalo jasno da, sa svim ličnim znanjem koje sam u međuvremenu sakupio, plus uz pristup dokumentima ICTY-ja, mora ostati napisana hronologija šta se zaista desilo u slučaju Srebrenice i njenih stanovnika. Kažem “zaista“ jer su već tada postojale neke knjige Bošnjaka i Srba, ali su mi sve izgledale kao da su pisane jednostrano. Tako sam, uz pomoć Instituta za društvena istraživanja iz Hamburga, počeo raditi na ovoj knjizi, za koju su mi na kraju trebale tri godine da napišem.

Zbog čega Vas je toliko potresla sudbina i priča majke Mirnesa Osmanovića?

–Kao što sam Vam rekao na početku razgovora, upoznao sam je u prepunom izbjegličkom kampu kod Minhena. Tamo je živjela s kćerkom Mersom u jednoj maloj sobi, sa dva kreveta iza zavjese, s malim prozorom, daskom na zidu, malim stolom sa dvije ili tri stolice te sa zajedničkom kuhinjom za 20 ili više ljudi.

Niko ne želi živjeti na takvom mjestu, sem na kratko, dok traži drugi krov iznad glave. No, ona je tu već bila dvije ili tri godine. To me je jako pogodilo, no šta to sve znači njoj i Mersi, kćerci, sa svim njihovim traumama koje nose u sebi? Sjećam se kako mi je bilo sve teže i teže govoriti i postavljati pitanja, jer je porodična priča Osmanovića iz Zgunje ledila.

A kada sam izašao iz te kuće i bio sam u automobilu, možda se pola sata nisam kretao. Tada sam odlučio pratiti njihovu priču i ne ispustiti je bez obzira na sve okolnosti. A trebalo je mnogo energije, nerava i snage da se ne padne u očaj.

Nedavno ste bili u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu. Kako se osjećate kada dođete u Potočare?

–Ovaj put nisam stigao do Srebrenice, Zgunje ili Potočara… Bio sam u Potočarima kada je Mirnes ukopan, pored groba oca, koji je ukopan godinu dana ranije. Za mene je to bio jako, jako potresan trenutak, jer sam i sam mogao okončati moju priču o Mirnesu.

Prije nego sam se našao pred tim grobom, bio sam u dolini Kamenica, gdje su nađeni dijelovi njegovih ostataka, koji su kasnije identificirani kao kosti Mirnesa Osmanovića, sina Azema, rođenog septembra 1980. i ubijenog jula 1995. godine.

Sada, dok sam stajao kod mjesta groba, mogao sam završiti priču šta mu se desilo nakon što je odveden od majke, nedaleko od samog mjesta njegovog konačnog počivališta. Priča o njegovoj patnji me potresla, naljutila, razbjesnila i učinila bespomoćnim. No, pomirio sam se s njim tako što sam okačio tespih na vrh njegovog nadgrobnog spomenika, a isto sam uradio i kod očevog groba.

Kako komentirate negiranje da se u Srebrenici desio genocid?

–Ako pogledate historijski, počinitelji genocida uvijek negiraju ono šta su uradili: Turci – genocid nad Armencima; Sovjeti – genocid nad Ukrajincima; Njemci – genocid nad Jevrejima; Hutu – genocid nad Tutsima u Ruandi… A vjerovatno se ova lista može još nastaviti.

Tako da me ne iznenađuje da lideri bosanskih Srba i lideri iz Beograda negiraju genocid u Srebrenici. No, dokazi sa raznih sudskih procesa u Hagu protiv [Ratka] Mladića, [Zdravka] Tolimira, [Radislava Krstića] Krstića, [Ljubomira] Beare, [Vujadina] Popovića, [Radovana] Karadžića i svih drugih su toliko obimni i jasni da ne ostavljaju prostora nikakvoj sumnji. Slučaj je zatvoren. To je jasno.

No, znam, po historiji moje vlastite države, kako je teško živjeti s takvim zločinom. A i ovdje postoje ljudi koji također i dalje negiraju njemački genocid nad Jevrejima. No, ne mijenjaju se činjenice kada neko pokuša napraviti svoju političku čorbu od historijskih neistina. A interesantno je to da je Vlada [bh. entiteta] Republike Srpske ranije bila nekoliko koraka bliže prihvatanju istini u odnosu na njihove današnje tvrdnje.

Kada već govorimo o Vašoj domovini, njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier je nedavno htio dati priznanje Gideonu Greifu, izraelskom historičaru koji je na čelu komisije Vlade RS-a koja negira da se desio srebrenički genocid. Kako to komentirate?

–Možda bi trebali poslati moju knjigu savjetnicima njemačkog predsjednika, pa čak i samom predsjedniku Steinmeieru. Ne znam šta da kažem. Beznadno? To je sramota.

No, to je isto i znak koliko je Srebrenica zaista daleko od umova njemačkih i zapadnoevropskih političara, a to je opasno. Kada sjećanje na najveći ratni zločin u Evropi od okončanja Drugog svjetskog rata počinje kao da blijedi, šta je onda sljedeće? Primo Levi, Italijan koji je preživio golgotu Auschwitza, rekao je: ‘Desilo se, može se desiti ponovo.’ A to je u središtu onoga što trebamo poručiti.

Negiranje genocida, slavljenje ratnih zločinaca, revizija zločina i zločinaca iz Drugog svjetskog rata… Sve ovo se trenutno dešava na Balkanu i tenzije su jako visoke. Kako se ova situacija može riješiti i kako se može doći do mira u regiji?

–Odgovor nam na ovo pitanje možda može dati još jedan osvrt na historiju moje države, Njemačke. Sve što ste spomenuli u pitanju se, također, desilo u mojoj domovini. Upravo sada, 46 godina od okončanja rata, učimo iz studije o historiji ureda glavnog federalnog tužitelja, koju je upravo ovaj ured zatražio, i u njeoj se navodi kako je najviše visokih federalnih tužitelja i sudija u Zapadnoj Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata bilo upravo iz redova Nacističke partije – ne samo 1950-ih, već i 60-ih i 70-ih.

Sve te godine velika većina ljudi nije bila zainteresirana za ovu činjenicu. Tek kada je nova generacija došla na vlast, pojavila su se pitanja: Zašto? Zašto se toliko dugo negira? Kako je došlo do toga da je najbliži savjetnik prvog kancelara bio autor pravnog komentara zakona o rasama iz 1935. godine, kojim je počelo oduzimanje prava jevrejskim građanima? Nije bilo odgovora od lidera.

Ono što je drugačije na Balkanu danas je to da smo mi imali ekonomski oporavak nakon rata, koji je finansiran milijardama dolara pomoći SAD-a. To je pomoglo Njemcima da dođu do mira i okončaju rat u svojim glavama. Vi to na Balkanu niste imali do danas. A to je veoma opasno, jer u takvim nesigurnim vremenima, kao što su današnja, treba samo mala iskra da se napravi velika vatra.

A neki ljudi, poput [Milorada] Dodika, [Aleksandra] Vučića i [Vladimira] Putina, kao da su se počeli igrati tim iskrama. Bojim se i toga da u isto vrijeme ostatak Evrope nimalo nije svjestan opasnosti. A to me podsjeća na kraj 80-ih i početke 90-ih. Zbog toga sam jako uznemiren.

(Ibrahim Sofić, Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Bazar
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga