LJUPKO MIŠELJIĆ: Hiljadu i dvadeset stabala za ubijenu djecu Prijedora

Svaki od tih ubijenih ljudi bi u životu zasadio barem jedno drvo, što je dovoljan razlog da gradske vlasti počnu – u sjećanje na ubijene – saditi drveće, graditi parkove i trgove

02. juna 2019

Kada bi građani i građanke Prijedora 31. maja u urbanom gradskom jezgru zasadili 102 sadnice, izgledalo bi to kao šuma drveća na betonsku površinu. Bila bi to prava odmazda vlastima za oglušivanje o molbe, upite, prijedloge i zahtjeve da podignu memorijal ubijenoj djeci Prijedora. Ukoliko bi urbani javni prostor doživljavao takve intervencije dok god biološki postoje generacije koje se sjećaju brutalnog ubijanja djece, u Prijedoru bi nastalo potpuno novo gradsko jezgro.

U narednih pet godina bilo bi zasađeno 510 stabala. Za deset godina ubijena prijedorska djeca dobila bi memorijal kakav zaslužuju – trg sa velikim parkom, ljetnom scenom, dječjim i sportskim igralištima. Ko misli da je to promjena gradskog jezgra kakvu današnji Prijedor ne bi preživio, mora da previđa šta je za Prijedor moglo da uradi 102 djece za 24, odnosno 28 godina. Samo da su živi, da nisu bili ubijeni zbog onog što (ni)su bili, mnogo prije nego su uopšte imali mogućnost da biraju i da uopšte budu.

Nema grada u Bosni i Hercegovini kome ova intervencija ne bi dobro došla. Nema vlasti koja bi mogla spriječiti na ovaj način organizovano izražavanje građanskog neposluha. Prav(n)o je pitanje, međutim, postoji li u Bosni i Hercegovini grad čije bi stanovništvo moglo sa sigurnošću da tvrdi da jedan park sa 1.020 stabala ne bi za deset godina bio pretvoren u nešto drugo. Tržni centar, opštinu pod staklenim krovom, u krajnjem slučaju trg koji bi bio memorijal onima što su naredili i(li) sprovodili egzekucije

Tamni i hladni hodnici institucija

Možda je u Prijedoru to još uvijek moguće, s obzirom da gradske vlasti ne saopštavaju da neka velika franšiza ima namjeru otvoriti svoju robnu kuću. Sarajevo, Banjaluka, Mostar i Tuzla na takav park ne mogu da računaju, bez obzira šta gradske vlasti govorile o stanju zelenih površina. Nakon potonjih zbivanja sa Hastahanom, ispostavlja se da bi za Sarajevo bilo bolje da je onomad, umjesto postavljanja 11.541 stolice. trebalo biti zasađeno 11.541 drvo.

Svaki od tih ubijenih ljudi bi u životu zasadio barem jedno drvo, tu nema mjesta zaprepaštenju i čuđenju. Naprotiv, to je dovoljan razlog da gradske vlasti počnu – u sjećanje na ubijene – saditi drveće, graditi parkove i trgove. Kada bi to radili samo za djecu, da uopšte ne uzmu u obzir sve starije žrtve ratnih zločina, bosanskohercegovački gradovi bili bi zelene oaze, odmorišta za dušu i tijelo. Što bi prije počeli to primjenjivati, uostalom, to bi manje bilo pitanja kome odnosno za koga to rade. Hlad drveća ionako je prijatniji od tamnih i hladnih hodnika institucija u kojima su kreirani, napunjeni i obilježeni zaborav i njegove ladice. Tek bi to bila adekvatna opomena živom sjećanju i još življem zaboravu.

Šta je sporno u tom prikazu jednog manjeg dijela gubitka koji je Prijedor doživio masovnim egzekucijama? Nije li to blaga intervencija s ozbirom na životnu svakodnevicu koja neprekidno ukazuje na materijalne i nematerijalne gubitke zbog ratnih stradanja? Opet, od tog se manje mogućim čini tek vraćanje robne kuće Patrija u ruke radnica i radnika, jer ta birokratska zavrzlama pokazuje najuočljivije dimenzije posljedica ratnih dejstava i njihov mizanscen.

I Beogradu treba ovakav memorijal

Razmišljam o ovom dok sjedim u kafiću uz žicu kojom je, za vrijeme rekonstrukcije, ograđen beogradski Trg Republike. Baš tu bi trebao biti takav park, baš na tom mjestu treba postaviti takav memorijal. Ne zato što Beogradu nedostaje parkova i zelenih površina – iako bi to mogao biti dovoljan argument – nego zato što u Beogradu takav memorijal ima koga da opomene, ima koga da začudi i zaprepasti. I ne samo u Beogradu, naravno, nego i u Banjaluci, gdje i nastaje ova ideja.

Gradnjom novog shopping mola u centru grada, međutim, nestala je posljednja površina na kojoj bi bilo smisleno postaviti takav memorijal. Sve i da nije nestala, teško je razuvjeriti Banjaluku i objasniti joj da je bolje slobodno i bez velike brige hodati parkovima nego raditi za one koji od rata na ovamo žive na račun ratnih posljedica. Postavimo li pitanje gdje bi i kako dane provodili svi nezaposleni kada bi se takvim preduzetnicima oduzela sva imovina, veliki trgovi i parkove koji bi memorirali poginule i stradale, mučene i ubijane postaju sve neophodniji i bitniji.

Treba imati na umu da bi takvim zelenim površinama sa igralištima, sporskim terenima, ljetnim scenama i bioskopima, stazama za bicikliste i skejtere mogli odati počast svim stradalim tek kad bi ih gradili onako kako su zločini i činjeni – rutinski i nipošto neplanski. Kako drugačije odrediti karakter mira?

(Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga