- Autonomija - https://www.autonomija.info -

Jasmin Agić: Pravda za 20 nepoželjnih umetnika

Knjiga „Historija odbačenih“ u izdanju Connectuma iz Sarajeva nastajala je na portalu regionalne TV mreže Al Jazeera Balkans na kojoj je njen autor Jasmin Agić, sarajevski književnik i novinar, objavljivao eseje o piscima, filmskim radnicima i istoričarima koji su sa raspadom Jugoslavije postali „nepoželjni“. Knjigu otvara uvodno poglavlje „Zlurado lice primitivizma“ u kojem autor objašnjava razloge društvene netrpeljivosti i mehanizme kojima se društvo koristi u procesu potcenjivanja svojih najznačajnijih umetnika. U razgovoru za Autonomiju Agić ocenjuje da je konačno sazrelo vreme da se sa takvom praksom prekine.

Prema prvim informacijama vaša nova knjiga “Historija odbačenih” izazvala je veće interesovanje u Beogradu nego u Zagrebu. Kako to objašnjavate?

Da budem iskren nemam neko racionalno objašnjenje jer sam bio ubijeđen, prije nego je knjiga objavljena, da će u Hrvatskoj biti interesovanja za knjigu. Činilo mi se da je hrvatskom društvu danas knjiga ovakvog sadržaja, sa ovakvim konceptom i ovakvom idejom potrebna u jednakoj mjeri kao i Bosni. Koliko vidim, a poprilično sam dobro upućen, u Hrvatskoj se danas vodi žestoka ideološka borba a mnogi umjetnici, intelektualci i književnici koji su bili deklarirani ljevičari i komunisti danas su predmet jedne vrste odbacivanja. Miroslav Krleža, Vladimir Nazor, Jure Kaštelan, Otokar Keršovani i mnogi drugi su sistemski marginalizirani, a na njihovo mjesto su inaugurirani neki sasvim efemerni ljudi. Recepcija u Srbiji, moram priznati, malo me je iznenadila, ali me raduje da postoji „sluh“ za knjigu, posebice zbog tematike jer je više nego očigledno da se u srpskoj kulturi dešavaju istovjetne stvari. I srpska kultura je u stanovitom smislu uvijek bila dosta autistična. Sjetimo se samo kakav je odnos imala prema Danilu Kišu, posebice nakon objavljivanja „Grobnice za Borisa Davidoviča“ i progona koji je Kiš proživio. Na nešto drugačiji način, mnogo perfidniji, meta je bio i Radomir Konstantinović koji je gotovo cijeli život bio u nekom odnosu kontrapunkta sa tom kulturom.

Ko se sve nalazi na listi 20 odbačenih bosanskohercegovačkih književnika, filmaša, umetnika i kakva je percepcija u samoj Bosni i Hercegovini?

Na listi se nalazi dvadeset osoba, dvadeset velikih bosanskih pripovjedača, bilo da su gradili svoje narative u književnosti, filmu ili su pisali historijske studije. Spomenut ću ovdje one koji su danas „nepoželjni“ zbog svoje partizanske prošlosti i komunističkih uvjerenja: Skender Kulenović, Derviš Sušić, Meša Selimović, Branko Ćopić, Zija Dizdarević, Hasan Kikić, među mnogim drugim. Svi su oni na neki način došli u sukob sa društvom i kulturom, ili bolje rečeno kultura je počela „izmišljati“ zamjerke usmjeravajući svoju pažnju ne toliko na njihovo djelo koliko na njihove životne odabire i ideološka uvjerenja. Oni su „krivi“, da pojednostavim, jer su bili partizani i antifašisti, jer su bili ubijeđeni komunisti, jer su bili Jugosloveni, jer su bili anacionalni u današnjem iskrivljenom shvatanju nacionalnog identiteta. Njihov internacionalizam i kozmopolitizam se danas shvata kao ljudska slabost, što je jedan u potpunosti šizoidan osjećaj.

Ima li negativnih reakcija?

Negativne reakcije koje do mene dolaze uglavnom su kuloarskog i ogovaračkog tipa. Oni koji nešto ozbiljnije pokušavaju kritikovati ideju knjige uglavnom svoju argumentaciju baziraju na obrazloženju u kojem tvrde da sam pogriješio jer većina onih kojima se bavim u knjizi „imaju svoju ulicu ili školu“. Jasno vam je da je ta primjedba besmislena ako znamo da prema djelima ljudi o kojima pišem u knjizi danas ne gradimo nikakav kritički odnos. Njihovo djelo se ne „iščitava“ i uglavnom nije predmet nekih ozbiljnih i naučno-esejistički relevantnih opservacija. Pored toga, što je za mene najveći poraz kulture, javnost se uglavnom bavi nekim efemernim i trivijalnim stvarima poput toga ko je od njih imao kakvu ljubavnicu i sličnim banalnostima. Nažalost, takav narativ sada dominira kulturom i dok god budemo razvijali tu vrstu odnosa sa naslijeđem nećemo razumjeti istinsku vrijednost naše umjetničke tradicije.

Da li je lista od 20 nepodobnih konačna ili će se u nekoj sledećoj knjizi pojaviti i novi junaci? Koji?

Lista od dvadest pobrojanih umjetnika naravno da nije konačna. Ovo je lični, intimni, izbor i mnogi drugi umjetnici naše tradicije proživljavaju istovjetnu sudbinu. Da li ću ikada više pisati knjigu sličnog sadržaja to ne znam, ali znam da u posljednje vrijeme dosta razmišljam o piscima moje rodne Zenice koji su poetički i estetski nadmašili lokalni ili regionalni domet, ali su relativno nepoznati čak i ovdje u Bosni. Muhamed Kondžić, Esad Ekinović i Džemaludin Alić su izvanserijski spisatelji koji su još za života bili marginalizirani, a od živih pisaca mog rodnog grada mislim da su potpuno nepravedno zanemareni Selim Arnaut i Adnadin Jašarević. Čini mi se da samo Selvedin Avdić uspijeva „komunicirati“ sa publikom koja nije ograničena na naš bosanski „lokalni“ prostor i njegova je književnost poznata čitateljima diljem bivše Jugoslvaije.

Da li je Vaša knjiga angažman za svojevrsnu rehabilitaciju i povratak odbačenih u jugoslovenske antologije književnosti?

Najjednostavnije rečeno jeste. Čini mi se da je bosanska kultura najviše napredovala u osvještavanju ovog fenomena i to samom činjnicom da je knjiga ovakve vrste napisana i objavljena, a zatim i da privlači pažnju javnosti. Mi u Bosni sada znamo u čemu smo griješili i stvoren je prvi „kanon odbačenih“ koji sada mora biti transferiran u „kanon prihvaćenih“.
Ako smo iz nekog razloga počeli zaboravljati ili zanemarivati neke ličnosti tradicije, recimo odličnog filmaša Mirzu Idrizovića, knjigom je stvoren prostor da se, ako ništa, podsjetimo na njegovo djelo. Knjiga podsjeća i na druge nepravedno odbačene autore kakvi su danas, recimo, Izet Sarajlić, koji je nekada, u onom vremenu, bio kultni pjesnik, popularan na način na koji su to danas pjevači zabavne muzike. Danas se njegova poezija rijetko pominje, a nekada, u „socijalizmu“ je bila obožavana, a sam Sarajlić je bio kultni pjesnik.

Koliko nekoga ko je iza sebe ostavio neizbrisivi trag žigoše činjenica, na primer, da je bio komunista ili blizak s Titom?

Mnogo, zaista mnogo. Danas je to krimen sam po sebi i ne pravi se razlika između onih koji su bili bliski s Titom u vrijeme Drugog svjetskog rata i onih koji su bili blizu Tita u vrijeme kada je bio predsjednik Jugoslavije. Vladimir Nazor je cijeli onaj rat proveo u partizanima, Ivan Goran Kovačić je ubijen u okolini Foče kao Titov partizan. Sličnu su sudbinu imali Hasan Kikić i Zija Dizdarević. Prvog su ubili četnici, drugi je ubijen u Jasenovcu. To su bili idealisti koji su vjerovali u svjetsku revoluciju i bili životni antifašisti. Išli su u partizane da se bore protiv nacizma, italijanskog fašizma i svih jugoslovenskih kolaboratorskih pokreta. S druge strane, Ivo Andrić je do sloma Jugoslavije 1941. bio otvoreni antikomunist i otvoreni simpatizer nacizma ali je u poslijeratnom vremenu uspio biti blizak vrhu države pa i samom Titu. Ali, ako ostavimo Andrića po strani, jer je njegov „slučaj“ stvarno veoma specifičan, većini onih koji su bili partizani taj se antifašistički angažman danas uglavnom uzima za zlo. Zašto je to tako ni meni još uvijek nije do kraja jasno, ali se bojim da će revidiranje historije sva društva nastala rapadom Jugoslavije odvesti u potpuni duhovni kolaps.

Da li je neko svesno pomešao mrlje iz njihovih životnih biografija sa njihovim delima?

Jeste i taj neko nije neka bezimena sila nego cijela falanga revizionista koji služinski robuju savremenim nacionalizmima. Sva se ova društva grade na negativnom odnosu prema Jugoslaviji i socijalizmu, a vrijednosti koje promoviraju su uglavnom upitne, moralno prokazane i politički neefektivne. Zato, umjesto da grade svoju paradigmu na nekim vrijednosnim temeljima oni se bave potragom za grijesima ljudi koje oni u svojoj uobrazilji poistovjećuju sa bivšim sistemom. Tamo gdje nema prostora za proizvodnju skandala kao kod Meše Selimovića, Ive Andrića, Maka Dizdara ili Skendera Kulenovića ti revizionisti „dopuštaju“ da neke stvari, ljudi i pojave budu potpuno zaboravljeni. Isak Samokovlija i Bato Čengić, čini mi se, danas i „ne postoje“ u bosanskoj kolektivnoj uobrazilji i odnos prema njima je mnogo gori nego prema onima koje kultura uslovno rečeno odbacuje. Oni su zaboravljeni, svedeni na slučajni pomen, pa samim tim nepoznati i neshvaćeni u apsolutu svog umjetničkog djela.

Kako je to moguće u sistemima poremećenih vrednosti u kojima živimo?

Ako me pitate kako je moguć takav odnos, onda je odgovor čista tautologija, ali sasvim jasna, smislena i razumljiva – pa baš zato što živimo u svijetu poremećnih vrijednosti. Ako me pitate kako je moguće da to ispravimo onda je odgovor strpljivim i posvećenim „otkrivanjem“. Bosanska kultura je napravila prvi korak i mnoge stvari je učinila vidljivim, ipak je svijest o tome šta činimo svom naslijeđu došla do razine kada se pitamo smijemo li nastaviti s takvom praksom. Koliko ja vidim i koliko ja uspijevam razumijevati stvari, bosanska kultura je došla u stadij kada počinje poduzimati prve korake da obezvrijedi moju knjigu. Jasmin Duraković u Filmskom centru radi strašno dobre stvari u revalorizaciji filmske zaostavštine Šibe Krvavca, u Buybooku su štampali Izabrana djela Zuke Džumhura predstavljajući ga javnosti kao ozbiljnog i vrijednog putopisca i intelektualca. Ajet Arifi je u Connectumu objavio seriju romana Meše Selimovića promovirajući ga ponovo kao izvorno bosanskog pisca. Uz povećanu svijest o temama mojih eseja vjerujem da bi bosanska kultura, u neko dogledno vrijeme, mogla „Historiju odbačenih“ učiniti potpuno nerelevantnom.

Da li je sada, skoro tri decenije posle sloma socijalizma, konačno došlo vreme da se o tome otvoreno progovori?

To je vrijeme davno došlo ali ništa se i dalje ne dešava. O svim zlima koja su nam se desila u posljenje tri decenije sistematski se šuti i mnoge traumatične stvari se namjerno potiskuju. Proces otvorenog govorenja treba da bude dvostruk. Potrebno je iznova otkrivati zaboravljene i odbačene umjetnike naših pokidanih i razdvojenih tradicija i neophodno je govoriti o književnosti koja je podržavala zlo. Dakle potrebno je da srpska kultura iznova upozna mnoge bosanske umjetnike, ali neophodno je i da napravi jednu kritičku distancu prema cijeloj jednog kamarili pisaca koji su podržavali Miloševićev režim, raspirivali međuetničku mržnju i blagonaklono gledali na ratove koji su se vodili u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Srpska kultura mora nedvosmisleno osuditi opasne ideje koje od sredine 80-tih širi SANU i mora osuditi sve te promotore ekstremnog srpskog nacionalizma. Zbog počinjenih zala, zbog nepravde učinjene na gotovo cijelom prostoru bivše Jugoslavije ali najviše zbog sebe. Srpska kultura se mora suočiti sa svojim demonima, mora te harpije pogledati u oči, mora priznati da je napravila historijsku grešku i onda uz veliku poniznost početi graditi temelje za novo, zdravije, plemenitije društvo.

O piscu

Jasmin Agić rođen je u Zenici 1982. godine. Diplomirao je i magistrirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu iz oblasti teorije književnosti.

Piše prozu, esejistiku, književnu i filmsku kritiku. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkog PEN centra.

Do sada je objavio četiri knjige umetničke proze: „Gospođica Biljana Tepalj i druge priče“, „Bahka“, „Peto godišnje doba“ i „Povučen život“, kao i dramu za čitanje i izvođenje „Terezinski sužanj“.

Jedan od najpoznatijih antiratnih boraca u Srbiji sociolog Nebojša Popov je još devedesetih rekao da će rat prestati tek kada se uspostavi normalan protok pisama, telegrama i knjiga. Zašto knjige i dalje teško prelaze granice na Balkanu?

Zato što još uvijek postoji mnogo onih koji žele da nas drže razdvojenim, zato što još uvijek u Srbiji ima onih koji ne žele da čuju istinu. A ako imalo dvojite o tome da su snage Radovana Karadžića držale Sarajevo pod krvavom opsadom gotovo četiri godine, uzmite i pročitajte memoarsku knjigu reditelja Mirze Idrizovića „Spomenar“. Tamo ćete pročitati stvari koje će vas šokirati jer ćete shvatiti da se u opsjednutom Sarajevu umiralo od gladi, da su u svakodnevnim granatiranjima ginule desetine ljudi, da su ljudi živjeli u strahu, u mraku, odsječeni od svijeta. Sve to piše u knjigama koje u Srbiji nikada nećete pročitati baš kao što mi u Bosni nikada nećemo čitati knjige srpskih ratnih disidenata, knjige Latinke Perović ili Ivana Stambolića i nama će ta „druga Srbija“ uvijek biti nepoznata. Mislim da je to glavni razlog zašto nema prelazaka granica na Balkanu, posebice knjiga, jer su knjige opasne, one razbijaju paradigme, ruše tabue i stereotipe, a bez toga je nemoguće održavati na životu ove zatvorene nacionalističke kulture.

Kome i zašto smeta nazivanje svog maternjeg jezika bosanskim i kako reagujete na takvu vrstu poricanja?

Kome smeta neka smeta, ali ja govorim i pišem na bosanskom jeziku. Što je više tih negatora bosanskog jezika to smo mi koji ga branimo aktivniji u pisanju. Razlozi osporavanja nisu lingvistički niti kulturno-historijski utemeljeni, to je samo nastavak politike osporavanja bosanske državnosti i negiranje Bosne i Hercegovine kao države. To su opasne i bespotrebne stvari, to je jedan sulud proces. Umjesto da se SANU, institucija koja je nedavno objavila nekakv sraman dokument u kojem tvrdi da bosanski jezik ne postoji, bavi aktualnim duhovnim problemima Srbije i srpskog naroda, jer navodno zbog toga postoji, koliko god danas u 21. vijeku takva tvrdnja zvučala suludom, oni se bave nekim anahronim a istovremeno veoma štetnim stvarima. Ako više od tri miliona ljudi sebe definira govornicima bosanskog jezika onda je svaka rasprava suvišna. A ako pored toga imate i stotinu pisaca koji jezik svoje književnosti imenuju bosanskim jezikom onda mi stvarno nisu jasni oni koji nas žele ubijediti da mi govorimo i pišemo na nekom „nepostojećem“ jeziku.

Sedam je godina od objavljivanja vaše prve knjige priča. Zašto ste tim povodom na svom Fejsbuk nalogu parafrazirali Orvela: Bio i ostao niko i ništa?

To odražava jedan osjećaj uzaludnosti, jer živimo u vremenu u kojem je književnost izgubila na značaju. Živimo u najgoroj tiraniji koju je ovo čovječanstvo upoznalo – tiraniji banalnosti. Internet je uništio duh i danas su besmislene stvari dostupnije nego proizvodi ozbiljnog duha. To je i opomena samom sebi da moram biti vredniji i posvećeniji dostizanju poetičkih zahtjeva, to je uputstvo samome sebi kako da se ponašam u budućnosti. Da ne pokleknem duhom u ovom trivijalnom vremenu i da slijedim neke stare ideale, da nikada ne smetnem s uma da je književnost nešto veliko i veličanstveno.

Goran Mišić (Autonomija)

Podelite ovu stranicu!