IVO GOLDSTEIN: Komunizam i antifašizam

Hrvatski antifašistički pokret bio je vrlo važan i zapravo najjači (uz bosanskohercegovački) dio jugoslavenskog antifašističkog pokreta, pa je slijedom toga bio i najjači antifašistički pokret u Europi, ne računajući okupirane dijelove SSSR-a. Isprepletenost političkih različitosti i utjecaja unutar velike antifašističke koalicije i unutar komunističke fronte reflektirala se u četiri ratne godine i na antifašistički pokret u tadašnjoj Jugoslaviji

16. maja 2010

Termin antifašizam razvio se u današnjem značenju stoga što se “fašizam” rabio kao generički pojam koji označava ideologije, političke pokrete i organizacije te vladavinske poretke koji su po socijalnoj osnovi i političkoj funkciji, te metodama djelovanja srodni talijanskom fašizmu (kao i njemačkom nacizmu). Zato je i opozicija njima dobila i vlastiti pojam – antifašizam: to je politički pokret protiv fašizma i nacizma, utemeljen na najširim demokratskim osnovama i na negaciji bitnih ideoloških postavki nacifašizma. U nacifašističkim agresijama tridesetih i tijekom svjetskoga rata antifašizam prerasta u državnu politiku mnogih zemalja s ciljem očuvanja neovisnosti.

Hrvatski antifašistički pokret bio je vrlo važan i zapravo najjači (uz bosanskohercegovački) dio jugoslavenskog antifašističkog pokreta, pa je slijedom toga bio i najjači antifašistički pokret u Europi, ne računajući okupirane dijelove SSSR-a. Isprepletenost političkih različitosti i utjecaja unutar velike antifašističke koalicije i unutar komunističke fronte reflektirala se u četiri ratne godine i na antifašistički pokret u tadašnjoj Jugoslaviji, kao i na posebnosti NOB-a u Hrvatskoj u odnosu na općejugoslavenski NOB.

U hrvatskom antifašističkom pokretu, pa i u cjelokupnoj NOB-u na teritoriju Jugoslavije, komunisti su uvijek imali ključne funkcije. KPH je bio glavna organizatorska i predvodnička snaga ratnog antifašizma i NOB-a u Hrvatskoj, a u širim jugoslavenskim razmjerima bio je to KPJ. Tijekom ratnih godina, kako su se osnivale razne organizacije, potom i državna tijela, i u onima koje su imale antifašistički predznak, bili su zastupljeni pojedinci iz različitih političkih stranaka, ali su njima praktički rukovodili komunisti. I nadalje su nastupali s antifašističkim i demokratskim programima i parolama, ali kako se primicao kraj rata, bilo je sve jasnije da će učiniti sve kako ni poslije rata ne bi ispustili vlast iz svojih ruku.

Programski deklarirana borba za nacionalnu ravnopravnost (sažeta u Titovim riječima: “KPJ i dalje će se boriti za bratsku, slobodnu i ravnopravnu zajednicu svih naroda Jugoslavije… protiv velikosrpskih hegemonista koji teže ponovnom ugnjetavanju svih naroda Jugoslavije…”), kao jedna od specifičnih političkih komponenti jugoslavenskog antifašizma i NOB-a, pružala je osnovu za određeni stupanj autonomije hrvatskog antifašizma i hrvatskog NOB-a unutar općejugoslavenske cjeline.

Akcija sisačkih komunista 22. lipnja 1941., kada je minirana obližnja prugu kod Blinjskog Kuta, ima dvojako značenje: s jedne strane, akcija je poduzeta isključivo zbog toga što je napadnuta njihova komunistička uzor-zemlja, s druge, budući da se radilo bez instrukcija partijskog vodstva u Beogradu, radi se o navještanju autonomnije pozicije hrvatskih komunista koji će se u sljedećim tjednima, mjesecima i godinama umnogome prilagođavati konkretnoj situaciji na terenu.

Komunističko vodstvo ubrzo je uvidjelo da gradska gerila i druge rigidne ideje koje su kao obrazac za dizanje revolucije nametane unaprijed donose samo velike žrtve u komunističkim redovima. U međuvremenu, ustanak se, tek djelomično zahvaljujući komunistima, razbuktao na posve drukčijim osnovama.

Prvi veliki zločini ustaša protiv srpskih civila već krajem travnja i u svibnju 1941., nakon prvotne prestravljenosti i zbunjenosti, potaknuli su srpske seljake da se organiziraju i da počnu braniti golu egzistenciju pred ustaškim genocidnim terorom. Ubrzo i komunističko vodstvo upućuje svoje borce u ustaničke krajeve da povedu gerilski rat, koji će se pokazati daleko efikasnijim od diverzija u gradovima. Tako su glavni organizatori ustanka u ljeto 1941. bili komunisti, ali brojčanu snagu i glavni oslonac dalo mu je srpsko stanovništvo. Do kraja godine ustanak se diže i u Dalmaciji, Primorju i Gorskom kotaru. Na tim, čisto hrvatskim područjima, narod je bio revoltiran nasilnom talijanizacijom.

U poslijeratnoj Europi pojam antifašizam postaje višeznačan: u zapadnoeuropskim demokracijama antifašizam je ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma. U komunističkom bloku, pa tako i u Hrvatskoj (Jugoslaviji), antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Na taj se način antifašizam povezuje i isprepleće s komunističkom ideologijom i praksom te dijelom gubi svoju prvotnu demokratsku poruku. No, to bi mogla biti tema jedne posve druge rasprave.

(Jutarnji list)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga