Imućni francuski ministri javno otkrili svoje bogatstvo

Veliko raspakiranje ('le grand déballage') ime je operacije kojom su francuski ministri, njih trideset i osam, na početku tjedna javnosti prvi put otkrili svoje imovinske kartice

21. apr 2013

Veliko raspakiranje (‘le grand déballage’) ime je operacije kojom su francuski ministri, njih trideset i osam, na početku tjedna javnosti prvi put otkrili svoje imovinske kartice. Iako se ni izdaleka ne radi o najvažnijoj stavci novog sastava vlade, pogled u imovinsko stanje vladajućih lansirao je novu-staru debatu o tome s koliko se kredibiliteta (mahom) imućni ministri uistinu mogu zalagati za socijalne mjere.

Prema posljednjim anketama, tek 25 posto Francuza podržava predsjednika Françoisa Hollandea, što je rezultat koji ide ispod i najnižeg zabilježenog rejtinga bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja. U tom kako dramatičnom, tako i sustavnom padu popularnosti, Hollandeu svakako nisu odmogle posljednje afere ministara u vladi. Naime, na početku tjedna francuski ministri su prvi put objavili svoje imovinske kartice u operaciji prozvanoj ‘le grand déballage’ (veliko raspakiranje).

Prosječna imovina francuskih ministara iznosi prosječno 913.549 eura, što je čak četiri puta više od imovine prosječnog francuskog domaćinstva (u 2010. iznosila je oko 230.000 eura). Tako je, primjerice, objavljeno da ministar vanjskih poslova Laurent Fabius posjeduje imovinu vrijednu 5,7 milijuna eura (od čega 2,7 milijuna odlazi na vrijednost stana u Parizu), a Michèle Delaunay, ministrica zadužena za umirovljenike, raspolaže, pak, s imovinom procijenjenom na 5,4 milijuna eura, u kojoj su, uz nekretnine, navedene i kolekcija umjetnina, nakit i satovi. Sam premijer Jean-Marc Ayrault nije dospio na vrh liste sa svojih 1,55 milijuna eura imovine.

Kako to već biva u sastavljanju sličnih listi, u prvi plan medijske javnosti probile su se najtrivijalnije informacije. Primjerice, Arnaud Montenbourg, ministar gospodarskog oporavka, prijavio je da posjeduje kultni modernistički naslonjač s potpisom Charlesa i Ray Eames, u vrijednosti 4500 eura, a Cécile Duflot, ministrica za stanovanje, obznanila je pak javnosti da posjeduje automobil Renault Twingo iz 1999, slobodno procijenjen na 1500 eura.

S jedne strane, vladajući su svoj postupak pravdali standardnim argumentom – težnjom za što većom transparentnošću. Dio nezadovoljnih na ljevici smatrao je, pak, da se radi o grubom zadiranju u privatnost, pozivajući se na nepisano pravilo u francuskoj javnosti prema kojem su političari mahom ‘zaštićena skupina’ u čiju se intimnost, emocionalnu ili financijsku, ne dira. No recentni primjeri kao što su seksualne eskapade Dominique Strauss-Kahna te tabloidni nastupi predsjednika Sarkozya s aktualnom suprugom Carlom Bruni, jasno daju do znanja da je ‘doba milosti’ završeno.

Rasprava se potom razvila u nekoliko smjerova. Sociolozi su upućivali na klasični sindrom problematičnog odnosa s novcem, točnije, s posjedovanjem istog. Za taj su problematični odnos prema bogatstvu uzroke nalazili kako u judeokršćanskoj tradiciji i njenom idealu siromaštva, tako i u načelu republikanizma koje teži egalitarizmu svih građana. Britanski Guardian ustao je u obranu tzv. kavijar ljevice (‘gauche caviar’) tvrdeći da nema proturječja između visokog i imućnog statusa i socijalističkih ideja ujedinjenih u jednoj osobi. Opozicija je, pak, dobila novu priliku za prozivke.

S debatom o kredibilitetu tzv. ‘kavijar ljevice’, nažalost, mnoge bitnije stavke odlaze u drugi plan. Mjera objave imovina imala je nominalni cilj uspostave egzemplarne vlade, bez mrlja, što se valja čitati u kontekstu aktualnih optužbi protiv Sarkozyja za nezakonito financiranje predsjedničke kampanje.

No operacija je imala upravo suprotan učinak. Umjesto da se, primjerice, istjera načistac afera s bivšim ministrom Jérômeom Cahuzacom koji je priznao da posjeduje neprijavljenih 500.000 eura na švicarskom računu (koje li ironije, upravo je taj bivši ministar i pokrenuo inicijativu o  objavi imovinskih kartica) ili da se u javnost jasno izađe s planom novog zakona o radu koji će tzv. fleksibilizacijom tržišta bitno uzdrmati relativno stabilan status radnika u Francuskoj, vladajući su si otvorili prostor za napade sa svih fronti te istovremeno gurnuli pod tepih niz važnijih tema.

U potrazi za kredibilitetom i povjerenjem građana francuska vlada trebala bi u ovom trenutku pronaći mnogo jasnije i efektnije ciljeve od  objave privatnih kolekcija namještaja ministara. Unatoč svim naoko plemenitim namjerama.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga