GRADIMIR GOJER: Nisam nikada pristao na klerofašističke torove i sad mi to klerofašisti vraćaju, s kamatama

"Bogićević je svojim moćnim NE zadao smrtonosni udarac klijentelističkoj logici koja vlada bh. političkom scenom, neviđenom mulju, kaljuži u kojoj se prije svega nalazi Sarajevo, evidentnom nepoštovanju morala i njegovih normi…"

31. mar 2021

Gradimir Gojer, bosanskohercegovački pisac, redatelj i teatrolog, ovih dana je proslavio sedamdesetogodišnjicu rođenja i pedesetogodišnjicu umjetničkog rada. Iza njega je grandiozan umjetnički opus i društveni angažman – objavio je knjige iz oblasti teatrologije, književne kritike i historije književnosti, zatim knjige u kojima su sabrani njegovi publicistički tekstovi te zbirke poezije. Publicirao je i libreta za balet Maskerata (prema istoimenoj Krležinoj legendi), Dubrovački kantuni (prema glazbi Đela Jusića), Katarina jedna bosanska fantazgomija i Omer i Merima. Svoje najznačajnije kazališne režije ostvario je prema djelima Ibsena, Dostojevskog, Krleže, Sterije, Ionesca, Čehova, Sušića, Ibrišimovića, Topčića, Kajana, Gavrana, Kiša i dr. u teatrima Sarajeva, Tuzle, Zenice, Banja Luke, Mostara, Splita, Rijeke, Beograda, Prijedora, Bitole… Njegovi književni radovi su prevođeni na makedonski, engleski, norveški, poljski i rumunjski jezik. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. U dva mandata obnašao je dužnost predsjednika Društva pisaca BiH.

U intervjuu za tacno.net govori o Kamernom teatru 55 za vrijeme opsade Sarajeva, o Narodnom pozorištu, knjigama, svom rodnom gradu Mostaru, o bh. političkoj kaljuži….

Prije svega čestitke na jubileju: 70-om rođendanu koji ste nedavno proslavili i 50 godina umjetničkog stvaralaštva. Kako se osjećate danas i jeste li zadovoljni postignutim?

Osjećam se zadovoljan, jer doživjeti u ovim vremenima da uđete u osmu deceniju nije mala stvar…

Pedeset ljeta radio sam pregnantno na poljima književnosti i teatra, a i politika se u jednom periodu uplela u moje životne tokove… Bio sam ministar u ratnoj Vladi premijera dr. Harisa Silajdžića, pa potom ministar Kulture i sporta u Vladi Kantona Sarajevo, vijećnik i dopredsjedatelj Gradskog vijeća Sarajevo i vijećnik u Općinskom vijeću Stari Grad, a u jednom mandatu bio sam zastupnikom u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH… Mislim da je moj život bio bogat događanjima, da sam imao život na koji se ne bih mogao ni u kojem pogledu požaliti.

Jedan ste od simbola opkoljenog Sarajeva. Je li Kamerni teatar 55 u ratu bio primjer kako se umjetnošću boriti protiv barbarizma?

Za svoja dva mandata vođenja Kamernog teatra 55 mogu kazati da su bili “herojsko doba”, jer unatoč opsadi Sarajeva i krvavom ratu organizirali smo ovu kazališnu kuću iz ulice Maršala Tita, tako da smo uz ozbiljne umjetničke rezultate gajili logiku iz programskog dokumenta koji sam kao direktor uspostavio da dok “..ljekari vidaju rane, pekari nas hrane u opsjednutom Sarajevu mi moramo liječiti duše naših sugrađana…”

Imali smo proširenu medijsku djelatnost pa smo otvorili i galeriju „Gabrijel”, a obitelj Kamernog teatra 55 bila je upotpunjena i legendarnim gudačkim kvartetom maestra Dževada Šabanagića…

Ponosim se tim godinama teatrovanja u Kamernom teatru 55… Uostalom Društvo dramskih umjetnika Hrvatske dodijelilo mi je priznanje za rad Kamernog u ratnim uvjetima i suradnju sa dramskim umjetnicima iz Republike Hrvatske.

Nije za zanemariti da smo organizirali i prvo gostovanje kultnog beogradskog Ateljea 212, a da su u granatiranom i snajperisanom gradu na našoj sceni režirali ugledni kazališni redatelji iz Zagreba, prof. Tomislav Durbešić i Petar Veček, koje sam kroz sarajevski tunel spasa doveo u opsjednuti grad… Rijetko uspješnim smatram taj period svoga života.

Narodno pozorište Sarajevo obilježava sto godina postojanja, bili ste direktor pozorišta, redatelj desetina predstava, kako biste ocijenili današnji trenutak Narodnog pozorišta?

Da, u Narodnom pozorištu Sarajevo sam počeo kao dramaturg u Drami, potom sam jedno vrijeme bio direktor Drame, a okončao sam teatarsku karijeru, a mogu slobodno kazati i okrunio je s dva mandata kao čelni čovjek Kuće na Obali… Dakle, u toj stoljetnici mojoj malenkosti pripadaju neka godišta, a bogme i dosta vrijednih predstava, festivalskih uspjeha…

U mandatima direktorovanja Narodnim pozorištem nisam dopustio da se ta mnogobrojna umjetnička obitelj razdvoji, iako je bilo i izvana i iznutra pokušaja da Opera i Balet budu zasebnim teatrom, dapače, osamostalio sam Balet…

Bile su to godine amblematskih predstava na priliku domaćih opera Hasanaginica i Aska i vuk, u suradnji sa skladateljem Horozićem, baleta Kraljica Katarina na glazbu Đela Jusića, moćnog dramskog repertoara i jedne rijetko stamene repertoarske politike uopće, za šta su bili svakako zaslužni i tadašnji umjetnički rukovoditelji Drame, Opere i Baleta Dino Mustafić, Dževad Šabanagić i Edina Papo…

Ne mogu govoriti o sadašnjem trenutku Kuće na Obali jer sam jedno vrijeme izbivao iz Sarajeva, a i nisam niti kada sam bio tu dovoljno pratio njen rad “iznutra”. Tek, režirao sam već kao umirovljenik dragu i meni i ansamblu predstavu Sedam dana kasnije nastalu po mojoj adaptaciji kultne knjige Svetlane Broz (sedam izdanja) Dobri ljudi u vremenu zla.

Sačuvali ste od zaborava i vrednovali u svojim knjigama desetine velikih umjetnika, može li društvo funkcionirati a da nema svoju kulturnu memoriju?

Tačno je da sam se trudio od zaborava otrgnuti djelatnost mnogih značajnih umjetnika… Zato među mojim knjigama posebno mjesto zauzima u mom osobnom rangiranju knjiga Karijatide scenske umjetnosti.

No, trebalo je da počnem oživljavati uspomene na neke grandiozne opuse i ljude na svom fb postu pa da masovni publikum shvati značaj čuvanja memorije, kulturu sjećanja…

Žao mi je da za svog života neću moći zabilježiti sve što sam lijepo doživio u teatru i literaturi…

Nema budućnosti ni u umjetnosti bez sjećanja na one koji su tabali staze za nas. Svaka civilizirana zemlja ponaosob, kao i UN, pažljivo čuvaju kulturnu baštinu. Samo u BiH politikanti zaduženi za kulturu svojom neukošću negiraju značaj sjećanja, zato i nemamo društvo nego rodovske zajednice.

Pozorišni ste redatelj, teatrolog ali, čini mi se, prije svega pjesnik. Rekli ste da ste rođeni lirik. Koliko Vas je poezija odredila i cijeli Vaš angažman?

U knjizi Ljubičasti notturno pokojni Vojislav Vujanović napisao je da se od početaka mojih redateljskih radnji vidjelo da ustvari iz moga bića “progovara” pjesnik, da i moja kazališna poetika počiva na onome što je pjesnički damar u meni… Dosta kasno počeo sam objavljivati poeziju koju sam uglavnom krišom pisao, a onda je to “grunulo” iz mene i dogurao sam do osamnaeste knjige poezije Tvoj osmijeh, inspirirane i u cijelosti posvećene jedinoj inspiraciji moga življenja pod kapom nebeskom, Svetlani Broz.

Pisaću, čini se, poeziju dok god sam pri pameti…

Stotine režiranih predstava, desetine objavljenih knjiga, djelovanja u društvu i državi u najtežim vremenima rata… Kako se naše društvo odnosi prema ljudima poput Vas? Postoji li zahvalnost uopće ili ignoriranje?

Mnogi građani BiH prepoznaju i poštuju moj umjetnički i društveni angažman, što iskazuju radošću i poštovanjem kada me sretnu. Zbog njih i ima smisla moj cjelokupan život i rad. Ako govorimo o predstavnicima institucija ove zemlje, onda sve oko mene pršti surovom arogancijom…

Nisam nikada pristao na klerofašističke torove i sad mi to klerofašisti vraćaju, s kamatama…

Pa zar nije sramotno da poslije brojnih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja niti jedan od pet mostarskih teatara mi ne omogućava da konac svoga radnog vijeka okončam u gradu u kojem sam se rodio, a u kojem sam najmanje režirao? Po onoj staroj nitko nije u svom selu… Tužno i tragično zaista…

Otići ću s ovoga svijeta a da se u Mostaru nisam teatarski niti približno iskazao koliko u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Prijedoru…

Mostarac ste i uvijek ističete da Vam je to jedan od najvažnijih identiteta. Kako Vam danas izgleda Vaš rodni grad? Mogu li Mostarci prevazići podjele ili će posljedice opsade grada ostati trajna stigma?

Rodio sam se i formirao u jednom Mostaru na koji ovaj današnji ne liči. U razgovorima često koristim, čini mi se snažno koloriranu metaforu da je današnji Mostar ustvari sastavljen od dva sela koja glume grad.

Za moga života teško da će Mostar opet biti grad kozmopolitske širine nevjerojatnog duha, prestižne književnosti, kazališta, sporta… Navijam za taj Mostar, ali ostalo mi je još malo dana da bih opet uživao u autentičnom, mostarskom Mostaru.

Klerofašisti na obe obale Neretve su mnogo jaki, a u nekada “crvenom Mostaru” ljeva misao više ne stanuje. Pokazali su to i posljednji izbori, koji su očekivani s nadom, ali dogovor dvije stranke i dva nacionalizma i dalje nastavlja da davi ovu “maketu raja koju je dobri Bog poslao na zemlju”. Taj čudesni grad na dvje rijeke ljepotice dahće, a nije daleko niti od smrtnoga hropca pod terorom dvaju nacifašizama zaronjenih u neviđeni kriminal…

Bojim se da Mostar moga djetinjstva živi još samo u gradovima Norveške i Švedske…

Kako komentirate ovo što se događalo zadnjih dana gospodinu Bogiću Bogićeviću i uopće stanje u bh. društvu, posebno u ovo koronsko vrijeme? Imamo li pravo biti iznenađeni političkom kaljužom u Bosni i Hercegovini ako smo vlast sami birali?

Iako sam nedavno izjavio da neću više ni govoriti o politici, u posljednjem slučaju izbora gradonačelnika Sarajeva i ne radi se o politici nego o najprljavijem i najnižem obliku jajarskog politikantstva, pa ću zato reći: Bogić Bogićević je državnik, prije svega kompletnim svojim političkim habitom, on je i u situaciji potpune antibosanskohercegovačke histerije, koja dolazi iz susjednih nam država, ostao stameni domoljub.

Bogićević je svojim moćnim NE zadao smrtonosni udarac klijentelističkoj logici koja vlada bh. političkom scenom, neviđenom mulju, kaljuži u kojoj se prije svega nalazi Sarajevo, evidentnom nepoštovanju morala i njegovih normi…

Treba da se stide sve političke stranke koje participiraju u vlasti Sarajeva, i oni koji su ih birali, jer su nekada grad nevjerojatne širine i kozmopolitizma sveli u ruralnom opterećenu provinciju.

Bogićevićev šamar trenutnim bh. političkim moćnicima imat će smisla ako podigne bh. narode iz sna koji su uzrokovali nacionalistički sedativi.

Ovakvo primitivno, nacionalizmom opterećeno Sarajevo, koje je biralo takve predstavnike, nije ni zaslužilo na svom čelu Bogića Bogićevića!

Koronsko vrijeme do detalja ogoljuje svu korupciju i kriminal biranih predstavnika vlasti, kao i tromost i neadekvatnost dejtonskog Ustava BiH, koji pogoduje politikantima. Ako građani sada, kada su najjasnije žrtve političkog beznađa, ne shvate koliko su za njihove živote odgovorni oni koje su birali i ne organiziraju se kako bi ih natjerali da daju ostavke, ti isti građani i njihova djeca neće imati budućnost.

(Tekst i foto: Štefica Galić, Tačno)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Vakcinoslavija
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga