GOJKO BERIĆ: Akademikovo ordenje

Bivši režim je odlikovao akademika Vojislava Maksimovića Ordenom bratstva i jedinstva, a Radovan Karadžić Ordenom Republike Srpske sa lentom. Ova dva odličja imaju potpuno suprotno značenje - prvi je dodjeljivan za jednu humanu, iako utopijsku misiju, a drugi za etničko čišćenje i koljačke zasluge. Ne može on nositi oba ta ordena. Neka onaj prvi vrati!

20. maja 2010

Zahvaljujući jednoj nerazumnoj, ali smišljenoj i politički provokativnoj odluci odbornika Skupštine opštine Foča, Vojislav Maksimović, pomalo već izblijedjeli lik sa grupnog portreta Radovana Karadžića i njegovih najbližih saradnika, ponovo je uznemirio svoje žrtve. Maksimoviću je nedavno uručeno najviše zavičajno priznanje – Povelja opštine Foča. U političkom magazinu „60 minuta“, emitovanom ovog ponedjeljka, vidjeli smo ga i čuli kako se u aprilu 1993, u vojničkoj uniformi, obraća aktivistima SDS-a u sablasnoj, poluspaljenoj Foči, tada već bez ijednog Bošnjaka i bez prelijepih fočanskih džamija: „Bolje nam je da uništimo sve naše dušmane nego da djeca naša i potomci budu pod nečijim nogama. Mi ne možemo biti mirni ako nećemo živjeti u samostalnoj Republici Srpskoj a kamoli ako nećemo biti u zajednici srpskih zemalja.“
Sedamnaest godina kasnije, penjući se na pozornicu na kojoj će mu biti uručeno pomenuto priznanje, Maksimović će pozdraviti prisutne s podignuta tri prsta. Da ironija bude potpuna, avetinjska ceremonija održana je na Dan pobjede nad fašizmom. Iz Maksimovićevog prigodnog govora moglo se zaključiti da on ne priznaje nikakav sud istoričara, „ni onih koji će doći iza nas da nam sude ili opraštaju“, priznaje samo „uvjerenje nas današnjih, kao svjedoka i učesnika u zbivanjima“.
Seosko dijete iz ljevičarske srpske porodice, koja je uživala veliki ugled među komšijama Bošnjacima, Maksimović je u bivšem režimu ostvario zavidnu akademsku i političku karijeru. Bio je profesor jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ambiciozan u struci i prodoran kao partijac, koji je postao i član Udruženja književnika BiH, mada nije poznato da mu je knjige iko čitao. Gotovo svi njegovi prijatelji u Foči bili su Bošnjaci. Obrazovan i mlad, socijalno snažno vezan za muslimanski živalj, uživao je veliku popularnost među fočanskim Bošnjacima. Najviše zahvaljujući njihovim glasovima, Maksimović je 1974. izabran za saveznog poslanika, kao najmlađi u tadašnjem sazivu Skupštine Jugoslavije. Sve u svemu, bio je kao stvoren za intelektualca kakvog je trebao „socijalizam sa ljudskim likom“.
Međutim, 90-ih godina prošlog vijeka, nakon pada komunizma i propasti Jugoslavije, od takvih intelektualaca stvorena je bulumenta moralnih nitkova, koji su preko noći svoj internacionalizam zamijenili ultranacionalizmom, a marksizam lažnom predanošću religiji. Bila je to najveća procesija konvertita ikad viđena na ovim prostorima. Uskoro će se pokazati da je ova ideološki presvučena elita gora od svake rulje. U njen stroj je među prvima stupio i Vojislav Maksimović, sin partizanskog ilegalca, i odmah postao šef Poslaničkog kluba Karadžićevog SDS-a u Republičkoj skupštini BiH. Izdao je sve što je do tada bio, ili se pretvarao da jeste, uključujući i vlastitog oca, i stupio na put bez povratka, koji je vodio pravo u društvo četničkih koljača.
U već pomenutom političkom magazinu FTV-a vidjeli smo kako, obrevši se u Foči, drži ratnohuškačke govore, sada kao najautoritativniji čovjek tamošnjeg Kriznog štaba. Zaboravio je svoj akademski poziv i knjige koje je objavio i navukao vojničku uniformu, koja mu je davala moć. Videozapis nas potom vodi u neku prostoriju u kojoj dvojica bradatih četnika žvaću i jedan drugom dodaju bocu s rakijom. Jedan od njih, Miloš Tomović, bio je komandant četničkog bataljona, a drugi, Drago Todorović, predstavljao se kao ratni reporter. Tomović je danas SDS-ov odbornik u Skupštini opštine Foča, a iza Todorovića je ostao sljedeći komentar jednog njegovog ratnog snimka: „Foča je bila i ostaće srpska. Na zemlji Nemanjića nikada više neće okuisati mujezin, niti nići džamija. Drina nikada više neće biti granica između braće.“
Komunistički režim je izdašno nagrađivao Vojislava Maksimovića. Dobio je Šestoaprilsku i Dvadesetsedmojulsku nagradu, uz nekoliko književnih. Odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva sa srebrenim vijencem. Odlikovanje se dodjeljivalo za „osobite zasluge u širenju bratstva među narodima, u stvaranju i razvijanju političkog i moralnog jedinstva naroda“. Mnogo godina kasnije, Radovan Karadžić će mu na Palama uručiti Orden Republike Srpske sa lentom, drugi po važnosti u tom entitetu. Ovim ordenom su odlikovani još samo Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Jovan Rašković i sam Karadžić. Orden bratstva i jedinstva i Karadžićev Orden sa lentom imaju potpuno suprotno simboličko značenje – prvi je dodjeljivan za jednu humanu, iako utopijsku misiju, a drugi za etničko čišćenje i koljačke zasluge. Ne može drug Vojo nositi oba ta ordena. Neka onaj prvi vrati!
Haški tribunal je mimoišao Maksimovića, kao uostalom i desetine njemu sličnih propagandista najvećih zločina počinjenih u proteklom ratu. Možda on, prema sudskim kriterijima, nije ratni zločinac, ali da između političkog djelovanja ovog srpskog akademika i pokolja Bošnjaka u fočanskom kraju postoji čvrsta sprega, u to nema nikakve sumnje. Tom kontekstu treba dodati još jedan zanimljiv podatak: Maksimovićev otac je nakon Drugog svjetskog rata bio član Komisije za isljeđivanje ratnih zločinaca.
Nije baš išlo sve kako je Vojislav Maksimović propagirao. Srbi ne uništiše „sve svoje dušmane“, niti ostvariše san da žive u „zajednici srpskih zemalja“. A ne ostvari se ni prorokovanje onog četničkog reportera, fašiste Todorovića: sa obnovljene fočanske džamije u Donjem polju opet se čuje glas mujezina, a Drina ostade državna granica između Srbije i Bosne.

(Oslobođenje)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga