- Autonomija - https://www.autonomija.info -

Foča i zločini: Šta to ima u ljudima tužno…

Foča, 1942. godine “Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Foča je moj rodni grad. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat. Prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici. Kako je do toga došlo nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama, pa ni u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvog dana u partizanima. Na Drini je izvršeno nečuveno klanje. To se pročulo po čitavoj zemlji.

Sa mnom su na putu za Foču jahali Rade Hamović, zapovjednik Odreda, Pero Kosorić, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela.
Putem nam je dolazio u susret neki seljak, vidjelo se po nošnji da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?
– Kojim svijetom? – pravio se nevješt.
– Iz Poljica i Drača…
– A, sa Turcima? – kao dosjetio se. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kaz’o sam ja vojvodi Klariću: “Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi kopaju.” A on meni kaže: “Nemam vremena, čoče, partizani mogu svaki čas da bahnu.” Vi ste ih, eto, vala, omeli.

Ništa mu nisam odgovorio.

Srbi su bili u 1941. unutar partizanstva u ogromnoj većini. Mržnja prema ustašama prenijela se na sve katolike i muslimane. Partija, a ni mi s njom, nismo učinili mnogo da se to izmijeni. Podsjetio sam Pera na njegov govor Kijevskom bataljonu u kojem je obrazlagao zašto je bivši komandant “Boro”, ustvari musliman Akif Bešlić, premješten. On je, navodno, kao musliman bio nepodesan. Na njegovo mjesto došao je popovski sin, Pero je to naročito naglasio u svome govoru. Nije čudo, da i zbog toga Srbi misle da biti musliman znači nešto manje nego biti Srbin.

– To je bio samo manevar, jer ja sam doznao da se bataljon buni da im musliman komanduje.
– Onda im je trebalo ukazati na zabunu, a ne povlađivati im.

Jašući dalje cestom prema Foči svugđe svugđe smo nailazili na spaljena sela. Čitavim putem do Foče nismo sreli nijednog muslimana ni muslimanke. Šta je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana. (…) Prenuo sam se kad je Rade uzviknuo: – Foča!

Ugledao sam svoje rodno mjesto. Kako sam se nekad radovao, kada sam se za školskih raspusta vraćao kući. U mojoj duši je sad bila tuga i strah. Pokušao sam se savladati. S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foča. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuća i šarenih bašči iz snijega su virila crna zgarišta. (…) Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula visile su poput stalaktita (u carstvu Nečastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, đece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Ko je to učinio? – pitao sam.
– Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su ušli bez borbe i otpora u Foču i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i Kalinovački odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije dogodilo. Eto, za šest mjeseci našlo se među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da surađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv, a ko nije. I nije se našlo ni 12, od 6.000 Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od 8.000 poklanih muslimana u fočanskom srezu, odgovorio mi je Vojin Božović, partizan, Crnogorac koji je dugo radio u Foči.

To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.

Ja sam rođen u ovom gradu. Odrastao sam zajedno sa Srbima. Između muslimana i Srba vladali su korektni susjedski odnosi. U Foči nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugđe smo bili izmiješani kao prijatelji. Škole su bile zajedničke, igrališta su bila zajednička.

Od mosta uz Donje Polje slika nije bila ljepša. Kuće koje nisu bile spaljene, bile su polupanih prozora i vrata, izgledale su kao napuštene. Kod Grujića kafane sreo sam Feridu Mulabdić.

– Molim te, ispričaj mi kako je bilo.
– Šta da ti pričam, vidiš i sam. (…) Talijani su otišli jedne noći prema Čajniču za Pljevlje, a četnici su isto jutro došli. Ujutru su svi mještani Srbi bili sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je fočanski prota Jovičić. Svi muslimani morali su predati ključeve radnji i duplikate kućnih ključeva… Veče nakon toga počelo je klanje. Po mog oca i brata došao je Dejan Kočović sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Bože, to nije vjerovati da je prva naša komšinica, s kojom smo bili čitavo vrijeme tako dobro, u stanju tako nešto uraditi.
– Dobro, a šta je sa Vladom Hadživukovićem, Vasilijem, Sunarom, Slavkom, Mazićem i ostalim uglednim Srbima koje smo mi muslimani držali prijateljima i štitili od ustaša?
– Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili plan strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jojićem bio za preuzimanje radnji. Eto, dali smo sve… Ali najstrašnije su bile noći. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noći su išli po kućama i onda je počinjalo silovanje i tučnjava. Samo si čuo pomaganje i vatru… Jednog dana priredili su lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su izbjegli smrti…
– Jesu li uspjeli ti koljači pobjeći ili smo neke pohvatali?
– Pobjeglo ih je samo desetak, ostali su svi ostali ovđe, primljeni su u partizane, imaju svoj odred. Komandant im je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda koji je bio jedan od najgorih koljača…

Vrhovni štab smjestio se u hotel Gorstl. Rekli su mi da me je Tito očekivao. U predsoblju me je zaustavio njegov pratilac rekavši mi da neko ima kod njega. Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočović, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku.

– Šta ovaj radi kod tebe? – pitao sam Tita.
– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi. (…)

Na savjetovanju su bili Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutin Milutinović i Milovan Đilas. Tražio sam da se izda proglas koji će osuditi četničko klanje nad nevinim muslimanima; organiziranje komisije koja će vratiti opljačkane stvari; da se ukine narodni odbor u kome su samo Srbi, i to neki četnici, i samo jedan musliman Ferid Čengić, koji uopšte nije iz Foče… Aleksandar Ranković mi je odgovorio: “Treba smatrati našom velikom političkom pobjedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu nam škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba…’” – Adil Zulfikarpašić.

 

***

Foča, 1996. godine Prvi put poslije sedam godina putujemo u autobusu koji prati autooznake pored puta na kojima piše: Foča. Rođena sam i odrasla u tom gradu. Sa komšijama Srbima. Prolazimo kroz Vojkoviće, Krupac, Trnovo… Unutra gotovo da se može osjetiti uzbuđenje šezdesetak putnika, Bošnjaka, koji su 1992. godine protjerani iz svojih domova i nikad ih od tada nisu viđeli. Rasim Krkalić iza naoko mirnog pogleda sakriva svu težinu bola koji već više od sedam godina nosi u sebi: njegov sin Kemo 1992. je odveden u KPD i tamo ubijen. I Halim Korjenić je u ratu izgubio sina. Među putnicama je nekoliko žena čiji su muževi nestali, ubijeni u KPD-u ili poginuli kao pripadnici Armije BiH. U Foču se sa nama zaputila i žena koja je na brutalan način zlostavljana i silovana ljeta ’92…

Kako grad danas izgleda? Hoće li biti problema sa mještanima Srbima? Kako će reagirati oni što su se u međuvremenu uselili u muslimanske domove? U Foči je na vlasti tvrda struja SDS-a, ratni zločinci s potjernica Haškog tribunala u ovom gradu su narodni heroji i lokalne gazde. Foča je etnički temeljito očišćen grad: nema nijedne bošnjačke porodice.
Osjećam jezu, jer po ko zna koji put razmišljam koliko sam imala sreće: nekoliko dana prije početka rata otišla sam u Sarajevo. Život u opsadi, pod snajperima i sa stalnom jekom granata u ušima, idila je u usporedbi sa strahotama koje su preživjele moje prijateljice iz Foče. Smrt je lijepa, rekla mi je o tome školska drugarica. Ona je ostala u Foči. Silovali su je u stanu gđe su je držali sa još tri đevojke. Ne znam gđe je sada. U Bosni više nije, kao ni hiljade drugih Fočaka raseljenih širom svijeta, koji se nikad neće vratiti svojim kućama.

Prelazimo preko starog željeznog mosta. Na njemu je Alija Izetbegović, kao predsjednik SDA, 1991. godine klanjao dženazu Muslimanima koje su četnici zaklali u Drugom svjetskom ratu. Na toj velikoj, decenijama zakašnjeloj dženazi rečeno je da Drina nikad više neće teći krvava. A potekla je, najkrvavija u svojoj historiji… Osjećam mučninu dok zvuk točkova ođekuje na metalnoj konstrukciji. Nema tragova zločina. Drina teče bistra. Krv je saprana sa mosta na kome su zaklane stotine ljudi. Izvodili su ih iz Kazneno-popravnog doma, jednog od najvećih logora za Bošnjake u proteklom ratu, ubijali i bacali u Drinu. Ona je leševe nosila u Goražde, gđe su ih tamošnji ljudi sahranjivali. Mnoge bez imena i prezimena, bez obilježja, bez dove najbližih.

Vozač parkira autobus pored benzinske pumpe u Donjem Polju. Izlazimo. Ništa više nije isto. Donje Polje je bilo bošnjačka mahala. Nikad do danas nisam bila svjesna toga. Sada, kada su bošnjačke kuće spaljene, to se jasno vidi. Sokaci od kaldrme zarasli su u travu. Tišina. Nema kuća, nema života. Nigđe cvijeća, a nekada je svaka avlija bila puna. Musluk, dio Donjeg Polja u kome je bila džamija, sav je spaljen. Kao i džamija, kojoj zidovi još uvijek stoje, ali je toliko zarasla u korov da joj se ne moze prići. I mekteb je tu, također spaljen. Sjećam se kako smo se kao đeca peli na munaru koje više nema, i kako su stari ljudi govorili da je hodža Čorbo, koji nas je podučavao u mektebu, preblag prema nama.

Dolazim do svoje kuće. Preda mnom su ruševine koje su ostale nakon što je kuća 1992. godine spaljena. Ispred je zaključana kapija, nikad je tu nije bilo. Pred kućom neki čovjek. Njemu je općina dala našu imovinu. Otvaramo i ulazimo. Nema više avlije, maminog cvijeća, očevih šljiva, jabuka, trešnje… On pozdravlja: “Dobar dan.” Hoću da vrištim, da puknem, da viknem: “Ovo nije tvoje! Idi!” Sjećam se riječi jednog starog dede iz prijedorskog sela Hambarine: “Ne dirajte mi ruševine!” Plačem. Iako sam obećala da neću, da im neću dozvoliti da mi vide suze, ali ne mogu izdržati, srce mi puca. Gledam zidine, iz kuće izrastao korov, čak i drvo, a tu su mi sve uspomene, moje đetinjstvo, cijeli moj život. Pružam ruku. Želim samo da dotaknem, da osjetim svoj dom. Ruka mi je crna od izgorjeline. I hladna. Nemam više doma. Okrećem se. Gledam u taj željezni most. Naša kuća je bila prva od njega. Glava mi puca od boli. Sve se miješa. Prošlost. Sadašnjost. Sve je isto. Sve se ponovilo. Moj dedo mi je jednom rekao: “U vašoj kući su ’43. klali ljude i bacali ih u Drinu.” Dobri Bože, zar se sve moralo ponoviti?

***

Foča, 2012. godine Udruženje “Žena-žrtva rata” obilježilo je prošle sedmice 20 godina od ratnog zločina izvršenog nad Bošnjacima u Foči. Sa njima su bile i žene u crnom iz Beograda. U znak sjećanja na žrtve obišle su Sportsku dvoranu Partizan gđe su u ratu držane žene nad kojima su izvršena stravična silovanja, a nakon toga su uz brojnu pratnju policije prošetale kroz Foču do KPD-a gđe su u ratu zatvarani, mučeni i ubijani muškarci.

***

Prva osuđujuća presuda za silovanje kao zločin protiv čovječnosti u Haškom tribunalu izrečena je 22. februara 2011. i to trojici zločinaca iz Foče. Predsjednica Vijeća Florence Mumba u obrazloženju svoje presude navela je da su “pripadnici oružanih snaga bosanskih Srba silovanje koristili kao instrument terora”, ističući da “oportunisti koji se ne obaziru na zakon ne trebaju očekivati milost, bez obzira na to koliko su po položaju nisko u komandnom lancu. Optuženi su učestvovali u srpskoj kampanji na širem području opštine Foča od početka 1992. do otprilike sredine 1993. godine. Jedna od svrha te kampanje bila je, između ostalog, da se područje Foče očisti od Muslimana. U tome je kampanja bila uspješna. Promijenjeno je čak i ime grada. Jedna od meta te kampanje, osim muslimanskih oružanih snaga, bili su civili Muslimani. U ovom predmetu to su osobito bile muslimanske žene. Metoda koja je pritom primijenjena sastojala se uglavnom od progona putem terora. Na općoj razini teror se odražavao u silovitom uništavanju muslimanskih vjerskih simbola. Sve džamije u Foči dignute su u zrak, a njihovi ostaci sravnjeni sa zemljom.

Ono što dokazi pokazuju jeste da su srpske snage mogle uspostaviti i voditi zatočenički centar za mnoštvo muslimanskih žena, kao što je to bila sportska dvorana Partizan nadomak zgrade policije u Foči, odakle su žene i mlade đevojke redovito odvođene na druge lokacije radi silovanja.

Ono što dokazi pokazuju jeste da se vlasti koje su trebale štititi žrtve, kao što je lokalna policija nad kojom su kontrolu preuzeli Srbi, nisu obazirale na njihove patnje. Umjesto toga, vlasti su pomagale u stražarenju nad ženama te su se čak uključivale u njihovo maltretiranje kada bi im se žene obratile za pomoć protiv svojih ugnjetavača.

Pogodovala im je mračna atmosfera dehumanizacije onih koji su smatrani neprijateljima, u situaciji u kojoj se nije niti postavljalo pitanje koje postavlja Eleanor Roosevelt: ’Gđe, na koncu, počinju univerzalna ljudska prava? Na malim mjestima, blizu doma…’”

U historiji će ostati zapisano šta se desilo Bošnjacima u Foči. Ostat će presude međunarodnog suda u Haagu. Na koncu, možda su u pravu oni koji kažu da to nije genocid, već etničko čišćenje, masovni zločini, progon, teror… Možda je i nebitno kako se zove to kad su Bošnjaci Foče dva puta bili žrtve okrutnih zločinaca. Bitno je da su ljudi pobijeni. Da su ih Srbi, kako reče čiča iz Zulfikarpašićevog teksta, “satrli, brate, i sjeme im satrli”. Jer, u Foči više nema muslimana.

(BH Dani)

Podelite ovu stranicu!