FILIP ŠVARM: Pokretni praznik praznine

Naša aktualna vlast u skladu sa svojom tabolidnom rusofilijom ne bira načine dodvoravanja Moskvi iz sitnosopstveničkih razloga

14. maja 2019

Pobjeda nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu obilježava se u Srbiji isključivo po naređenju i to paradiranjem. Ako u Beograd dolazi Vladimir Putin – a zbog obaveza ruskog predsjednika – Dan oslobođenja Beograda može pasti 14. umjesto 20. oktobra kao onomad 2014; ako Aleksandar Vučić ne može da stigne, Dan pobjede neće biti 9. već 10. maja. Sve u svemu – pokretni praznik, zavisno od potrebe. Važno je samo da je po ulicama Beograda onda i Niša sada, tandrkala zastarjela i polovna ruska tehnika, odnosno, „lazari“, „nore“ i slična čudesna oruđa iz još čudesnijeg svijeta SDPR-a.

Zapravo, teško da bi se obljetnice pobjeda nad fašizmom ovdje uopće i primjećivale da nije Rusije. Otadžbinski rat je s punim pravom tamo najvažniji događaj cjelokupne nacionalne istorije, pa naša aktualna vlast u skladu sa svojom tabolidnom rusofilijom ne bira načine dodvoravanja Moskvi iz sitnosopstveničkih razloga. Zato su i ovi „pokretni praznici“ u Srbiji potpuno „po ruski“ – parade, Besmrtni puk i slično; zbog toga je sve skupa toliko prazno i karikaturalno.

Zaista, kakvog smisla imaju crno-bijele slike nepoznatih ljudi kao tobožnjih predaka – žrtvi ili boraca protiv fašizma – u rukama naprednjačkih statista koji u Besmrtnom puku marširaju po Novom Sadu zbog radne obaveze ili dnevnice od hiljadu dinara? Što na čelu tog puka u Nišu predstavlja general Vladimir Lazarević, čovjek osuđen u Haškom sudu zbog zločina protiv čovječnosti i drugih djela – simbol stvarne pobjede nad Hitlerom i Musolinijem 1945. ili one jadne i lažne nad NATO-om 1999, u najboljoj tradiciji JUL-a Mirjane Marković? I da li je ovo sve skupa samo način da se šešeljevski, iskompleksirano i u stalnom podilaženju najnižim porivima pokaže srednji prst svim stvarnim evropskim vrijednostima?

A opet, može li drugačije? Decenijama su radikali i neoradikali uz nacionalističko sasluživanje mnogih drugih ubijali u klici svaki stvarni antifašizam. Zato – kako da ta ekipa obilježi pobjedu svih jugoslavenskih naroda kada je učinila sve da razori njihovu zajedničku državu za koju su toliki znani i neznani dali živote; kako da odaju poštu istinskim herojima borbe za slobodu i nezavisnost, kada bi uvijek bili na suprotnim stranama; kako da iskreno slave pobjede nad fašizmom kada – s punim pravom – vjeruju da su izgubili 1945?

Navedeno i još što-šta drugo, pravi je razlog za ritualnu prazninu naših antifašističkih obljetnica. Svašta se tu udrobilo: crvenoarmejci zamjenjuju partizana, rijaliti kič – kulturu sjećanja, ratovi devedesetih – Narodno oslobodilačku borbu, šovinizam – zajedništvo jugoslavenskih naroda, generali osuđeni generali pred Haškim sudom – Koču Popovića, Savu Kovačevića, Đoku Jovanića…

Mada građanima, pa čak i potencijalnim sponzorima u Moskvi, navedeno djeluje groteskno i krajnje neuvjerljivo, trajaće – kako stvari stoje – još podosta. Na kraju im ipak neće proći. No pasaran!

(Vreme, Foto: mc.rs)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Potop
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga