FILIP ŠVARM: Kraljev govor

Vučić je istovremeno i najžešći borac sa srpsku stvar na Kosovu i najveći defetista po tom pitanju

29. maja 2019

Na društvenim mrežama može se saznati da su u pojedinim javnim poduzećima zaposleni pušteni kućama prije kraja radnog vremena kako bi pratili govor šefa države o Kosovu u Narodnoj skupštini. Ako je to istina, ne postoji opravdanje za izgubljene radne sate. Domaća i strana javnost naime, nije čula ništa što Aleksandar Vučić toliko puta već nije izrekao u svojim logorejičnim istupima. A pogotovo – što je njegov plan za rješavanje kosovskog problema.

Zašto se, dakle, sveprisutni predsjednik Srbije na ovu temu obratio poslanicama? Odgovor glasi – zato što je morao.

Cilj Vučićeve kampanje „Budućnost Srbije“ bio je i obznanjivanje nacionalnog jedinstava, odnosno unisone podrške svemu što radi. To posebno podrazumijeva vođenje pregovora o Kosovu. Međutim, ukoliko se izuzmu statisti na naprednjačkim mitinzima, ta podrška kopni iz dana u dan. Velik dijelovi Univerziteta, Srpske pravoslavne crkve, SANU, nevladinih organizacija i drugi organizirani segmenti društva krajnje su – najblaže rečeno – skeptični prema Vučićevoj politici. Razlog je prozaičan – predsjednik Srbije svima djeluje sasvim neuvjerljivo.

Ovdje je riječ o tome da je Vučić istovremeno i najžešći borac sa srpsku stvar na Kosovu i najveći defetista po tom pitanju; da ima prijatelje širom Evrope i svijeta i da ga upravo potkopavaju iz stranih ambasada; da narod podržava njegov nepoznati plan i da ga je odbacio… Nabrajati se može beskonačno. Srž je da Vučić konačno mora normalizirati odnose sa Kosovom, a za bivšeg radikala, navijača i nacionalistu to je sasvim nepoznat teren koji, uz sve ostalo, loše utiče na rejting.

Lansirajući čuveno „razgraničenje“, Vučić je pokušao zamaskirati činjenicu da uskoro mora pristati na nezavisnost Kosova – de facto, ako ne i de jure. Neki dijelovi sjevera ove pokrajine trebali su poslužiti kao kompenzacija i potvrda njegove velike diplomatske pobjede bez obzira na položaj srpskog stanovništva južno od Ibra; slično je radio i Slobodan Milošević trgujući Krajinom za teritorije u Bosni i Hercegovini i opstanak na vlasti.

No, kako je Vučićevo „razgraničenje“ propalo u Berlinu i Vašingtonu i pošto su ga nadigrali kosovski predsjednik i premijer Hašim Tači i Ramuš Haradinaj, nešto je morao uraditi. Jedino čega se predsjednik Srbije dosjetio jeste mu njegovi poslanici govore da je genije, najpametniji i slično, u istom pravcu. Na taj način simulira verifikaciju i vlastite kosovske politike i „nacionalnog jedinstva“.

Drugi razlog zbog koga se Vučić obreo u Skupštini jeste opozicija. Ma koliko djelovala slabo, njen bojkot parlamenta poprilično je ogolio autoritarni karakter vlasti. To se dobro vidi u zemlji i, još bolje, u inostranstvu pa je predsjednik Srbije dospio pod pritisak da otpočne istinski politički dijalog. Ali, kako je za njega to ravno porazu, opet je posegnuo za simulacijom: opozicija je u mnogo navrata zahtijevala raspravu posvećenu Kosovu i on joj je sada „daje“. To što neće da se vrati skupštinske klupe samo pokazuje koliko je neprincipijelna i da, eto, odbija dijalog o najvažnijem pitanju u zemlji.

Da li je Vučić uspio u ovom naumu? Ni malo. Da se opozicija vratila u Skupštinu, „dijalog“ bi tekao po uigranim modelima iz prethodnih sedam godina. Ukratko – bila bi omalovažavana i demonizirana uz sve ostalo zbog čega je morala napustiti parlament. Ponovni pristanak na taj sado-mazohistički odnos nikad više ne bi mogla opravdati u javnosti, pogotovo ne onoj uspostavljenoj tokom protestnih šetnji. Naprosto – nije potrebno skakati sa desetog kata kako bi se utvrdilo da sila gravitacije djeluje.

Ma koliko režim nastojao raspravu o Kosovu i Vučićev govor prodati pod istorijski iskorak i ponudu dijaloga, zaključak je da šef države ima sve manje manevarskog prostora. Paradoksalno je da u taj položaj uopće nije morao doći: da je vodio iskrenu i transparentnu politiku o Kosovu, njegovo konzervativno biračko tijelo ne bi bilo ovoliko sluđeno; da je zaista želio riješiti kosovski problem a ne samo armirati svoju vlast, imao bi punu podršku liberalne Srbije. Ali – to onda ne bi bio ovaj Aleksandar Vučić.

(Vreme, Foto: mc.rs)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Dobro došli!
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga