Evropa spriječava Evropu

Blokada pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom šteti evropskoj ideji. Profitirati će populisti i oni koji žele podjele

06. jan 2020

U Grčkoj postoji odgovarajući opis za ono što je Evropska unija uradila prije nekoliko tjedana: U trci sa samo jednim učesnikom biti drugi. Ova utrka, više jedan maraton, održava se u jugoistočnoj Evropi i zove se proširenje EU. Nekada osnovni princip evropske ideje, politika proširenja postala je ispit vjerodostojnosti EU koji ona nije položila. Proces je pretrpio štetu, koja nakon ponovne odluke protiv otvaranja pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, trenutno izgleda nepopravljiva.

U obje zemlje pitaju se koliko vlastite aktivnosti, vlastite reforme mogu napraviti neku razliku u budućnosti. Kako treba takve reforme predstaviti unutrašnjopolitičke i stanovništvu predstaviti kao neophodne? Kako će napori za demokratiju i državnopravnost u svojoj kompleksnosti i dugoročnosti izdržati protiv jednostavnih odgovora populizma i nacionalizma?

U svijetu u pokretu Balkanu prijeti da tapka u mjestu a nije isključeno ni nazadovanje kao posljedica odbijanja. Istorijski to nikada nije bila podrška miru i razumijevanju nego prije svega zaboravljanju prošlosti i nacionalizmu. Bude li evropska ideja i dalje gubila na svojoj snazi mogle bi druge političke priče postati atraktivnije. Porasla je opasnost da nastanu rovovi tamo gdje bi ustvari trebale da nestanu granice.

U protekle dvije godine snaga evropske ideje nigdje nije bila tako primjetna kao u Sjevernoj Makedoniji. Nakon izmjene vlade socijaldemokratski premijer Zoran Zaev je započeo hrabar reformski kurs i time izazvao zaokret od sto osamdeset stepeni nakon godina represivne i nacionalističke vladavine sve korumpiranijih elita. Pritom je cilj bio jasan: Otvaranje pristupnih pregovora sa EU. Ovom cilju bilo je sve podređeno, jer EU nudi jedinu pozitivnu perspektivu budućnosti za male zemlje zapadnog Balkana.

To važi i za Albaniju. U nijednoj drugoj zemlji Evrope podrška evropskim integracijama nije tako visoka kao ovdje. Dok se EU bori između Brexit debakla i ojačanog populizma albansko stanovništvo prema anketama u najvećem dijelu je sigurno u evropsko obećanje o blagostanju, ali i o pravnoj državi, socijalnoj sigurnosti, slobodi i demokratiji. Ova perspektiva djeluje. Započete su reforme kojih ne bi bilo bez izgleda na pregovore i bez podrške evropskih i američkih partnera. Stalno se i to sa pravom u vezi sa ovim spominje sveobuhvatna reforma pravosuđa od koje se može očekivati transformativno dejstvo.

Međutim uprkos započetim reformama i preporukama za pregovore od strane Evropske komisije odluka o pristupnim pregovorima nije tehnička ček lista. To je bila puno više politička odluka EU da i u teškim vremenima pledira za orijentaciju Sjeverne Makedonije u pravcu EU i stavi u izgled pristupne razgovore ukoliko se ispune zahtjevi. Od 2008. tamo, u sve jačem autokratskom razvoju, opada sloboda za medije i civilno društvo. Tada je komisija eksperata EU ciljano izrazila svoje primjedbe u području državnopravnosti i time pripremila zaokret.

Cilj proširenja EU je preuzimanjem vlade od strane Zorana Zaeva i njegovim naporom za okončanje svih bilateralnih konflikata sa susjednim zemljama došao u neposrednu blizinu. Radilo se o naporima vlade, koji su unutrašnjopolitički bili veoma riskanti, ali su budućnost evropskih perspektiva unutar makedonskog društva opet ispunili životom. Evropski savjet se ipak nije mogao dogovoriti o otvaranju pregovora – i to je politički i ima posljedice.

Sigurno je da u obje zemlje još ima ozbiljnih problema. Korupcija je raširena a demokratija nije konsolidovana. Ali upravo je evropska perspektiva ta koja omogućava zaokret. Najviše bi profitiralo stanovništvo. Ono također najviše trpi zbog izostanka reformi i snosi svakodnevne posljedice. Dok bi pristupni razgovori povećali reformski pritisak na vlade sada ostaje puno prostora za riječi bez djela i tvrdnje bez odgovornosti.

Sve neizvjesnija evropska perspektiva će se sve teže moći održavati pored jednostavnih rješenja koje predlažu populističke snage u svim državama regiona. Ove snage profitiraju od nedostataka u pravnoj državi, od korupcije i od nedostataka demokratske kontrole i saradnje. Populisti i nacionalisti razdvajaju, oni ne daju osnovu za održivi mir u tim zemljama, u regionu i u Evropi.

Tako je makedonski premijer Zoran Zaev odmah nakon negativnog signala EU povukao konzekvence i i izbore planirane za kraj 2020. prebacio na april. Tada bi on mogao biti kažnjen za reformsku agendu za koju je krajem 2016. dobio mandat. Jer stanovništvo, nakon ponovnog odlaganja otvaranja pristupnih pregovora, sumnja u ozbiljnost podrške EU. Opozicija utiče na raspoloženje i upozorava da je ime države prodano za ništa. Ona može time dobiti u anketama i pripremiti bazu za napetosti koje su još poznate iz bliske prošlosti.

Nacionalističke grupe su godinama uzduž navodnih etničkih linija pojačavali podjele da bi odvratili od reformskih težnji. Kako u sopstvenoj zemlji tako i u pograničju ka susjedima retrogradne elite, često povezane sa moćnim tajkunima, čine uvijek druge odgovornim za vlastite deficite. To su uvijek drugi – druge etničke grupe, druge religije, drugi jezik – bilo u odnosu na pravnu državu i slobodu medija ili na loše rezultate PISA ili na zagađenje okoline.

Vlade država članica EU moraju shvatiti: Ko želi demokratiju mora u toku mandata govoriti djelima. Inače demokratske snage mogu brzo nestati bilo da će biti kažnjene na izborima ili će sa nestajućom perspektivom preostale reformske snage odlučivati nogama i napustiti svoje zemlje.

Razvoj u Albaniji nije uporediv sa Sjevernom Makedonijom. Vlada pod socijalistom Edi Ramom ne mora uložiti svoj cjelokupni politički kapital na evropsku perspektivu. Ona tvrdi i dalje da hoće da provede reforme u smislu demokratije i državnopravnosti. Realizacija ovih reformi međutim traži široku političku i društvenu podršku dok će uticajni profiteri sadašnjeg stanja pokušati da blokiraju promjene. Ostaje dakle da se sačeka kako dalekosežno vlada može, bez poluge jasne perspektive pristupa, realizovati svoje najave. Čuje se da među onima koji su u ministarstvima zaduženi za usklađivanje sa pravnom stečevinom EU vlada zbunjenost. Je li stvarno vrijedno držati pripremljene resurse za dugotrajan proces prilagođavanja.

EU je sa Ne izgubila snagu privlačnosti i ubjedljivosti. Koji šef vlade u regionu će nakon ovog odbijanja ponovo svoj politički kapital investirati u približavanje EU? I stanovništvo Sjeverne Makedonije i Albanije se oslonilo na podršku zajednici čiji dio hoće postati. Sada mnogi ljudi imaju utisak da to dugoročno mogu postići samo migracijom a ne promjenama u njihovim zemljama. Korumpirane i nazadne snage koje su trebale biti trajno uklonjene dobile su vjetar u leđa. One profitiraju od status kvoa, koje se kroz francusko Ne, koje je postalo evropsko Ne, produžava na neodređeno vrijeme.

Emmanuel Macron htio je prije otvaranja daljih razgovora reformisati politiku proširenja. To je legitimno. Međutim to da je taj zahtjev postavljen tek sada a ne već u ljeto 2018. kada su obje zemlje bile na čekanju otvara pitanja. U zemljama kandidatima izgleda taj termin kao alibi za dalje odugovlačenje pošto se pristupanje ustvari ne želi. Već u junu 2019. na samitu Evropskog savjeta razgovaralo se o reformi proširenja. Kratko nakon njegovog Ne za proširenje Macron je, prevršivši mjeru, upozorio u jednom intervjuu da bi EU morala konačno postati geostrategijski akter. Najbolju šansu za to on je svojim Ne uništio nekoliko tjedana prije toga.

Preblem Evrope je još veći. Ne samo da je nacionalistima dato znatno više manevarskog prostora u neposrednom susjedstvu EU nego je zakočen najvažniji i najefikasniji reformski motor: Izgled kandidata za pristup da će marljivim radom i voljom za reformama ući u pristupne razgovore. I sasvim uzgred idealiziranom stanovništvu EU postalo je jasno kako pojedine države mogu kočiti evropski projekat i kako populizam oduzima snagu evropskoj ideji. Tako su se Evropski parlament, Komisija, većina država članica i sve važnije osobe izjasnile za pristupne pregovore, što je postalo jasno najkasnije kroz snažne izraze nezadovoljstva nakon odbijanja razgovora. Međutim bio je dovoljan jedan šef države da sruši vjerodostojnost cijele Unije. Pritom njegovi razlozi leže prije u vlastitoj zemlji i unutar EU nego na Balkanu.

Šta sada? Sljedećih mjeseci odlučiće se budućnost evropske politike proširenja sa svim zamislivim posljedicama za Zapadni Balkan. Nova Komisija izradiće strategiju i već u martu 2020. pitanje politike proširenja opet će se raspravljati u Evropskom savjetu. U ovoj debati došlo je do pomaka. Kritika na pristupni mehanizam nije neopravdana, jer djelotvorni mehanizmi sankcionisanja kod pregovora u zastoju ili negativnog razvoja su do sada ograničeni. Kriteriji koji treba da se dostignu su često neprecizno formulisani tako da se mogu ispuniti na papiru dok u praksi ostaje praznina.

Sada se mora iskoristiti šansa da se mehanizam tako preradi da se demokratija i državnopravnost mogu trajno ojačati i spriječiti nazadovanje uz istovremeni brzi početak razgovora sa obje zemlje. Samo tako se proces proširenja sa svojim podsticajnim dejstvom može oživjeti i progresivne snage u regionu potporiti. Sada je bitno da se protiv konzervativne blokade stvori progresivna većina i da se u zemljama članicama to uzme na znanje. Jer i to čini jaku EU: miru orijentisana vanjska i politika proširenja koje podstiču demokratiju.

(Eva Ellereit / Stine Klapper, ipg-journal.de / Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović, tacno.net)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Novogodišnja
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga