DRAGAN BURSAĆ: Dan srpskog zapišavanja teritorije

Umesto današnjeg lažnog praznika, potreban je Dan kajanja, prosvećenja i katarze

Priredio: Dragan Bursać
15. sep 2021

Danas je u mom sokaku Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave. Moj sokak je u Banjaluci. Ovdje ima u izobilju i srpskog jedinstva i srpskih zastava i srpske slobode, onako kako je doživljavaju srpski voždovi i njihovi poslušno-gladni kmetovi. 

To vam u prevodu znači da nema nikog drugog osim Srba, a i ako ih ima – ti drugi imaju funkciju rijetkih ikebana zarad glumljenja demokratije. Znate ono, imam i ja druga Bošnjaka. E, otprilike vam ovdje za to služe Bošnjaci, njih stotinjak, koji nisu protjerani i etnički očišćeni u urbicidu i elitocidu devedesetih. 

Dan nacističke zastave

Zato se ovdje u entitetu Republika Srpska Dan zastave, jedinstva i  kvazislobode slavi punih grla, ispraznih mozgova i polupraznih želudaca. A taj dan podrazumijeva uvijek jedno – nema mjesta za druge i drugačije! To je ta vizija “slobode“.

Slave ga ljudi koji su se davno odljudili, ispisali iz ljudi u nekom vremenu i prostoru koji se krsti srpskim svetom. Suštinski, Dan zastave i priručnih epiteta je nova igrarija tog srpskog sveta. Besciljno, tupo prebrojavanje četničkog kadra. I ovu, kao svaku drugu, njihovu ludoriju niko pamtiti neće, osim po kuriozitetu da je na isti dan naci-Njemačka 1935. počela koristiti zastavu sa kukastim krstom. Nakaze srpskog sveta siluju povijest, ali im ona bogme svojom ironijom, zna uzvratiti. 

Pa se tako osovina Vučić-Dodik, od svih dana, od svih kopiranja svjetskih domoljublja, zaustavila baš na 15. septembru, danu kad je te 1935. svastika prevedena u carstvo zla i kad je postala zvanični simbol pokušaja uništenja čovječanstva. Eto, u tom danu se vijori srpska trobojka ili bolje kazati srpske trobojke, nisam više siguran. Jer u ovoj kakofoniji raznobojnog stijeg-ludila i galimatijasu grbova ima svega na volju – zastava Republike Srbije, Zastava RS-a, zastava nestale zločinačke RSK, zastava kojekavih paravonjih formacija, a sve mogu stati pod onu četničku, crnu zastavu sa lobanjom i kostima, koja je bila podređena Hitlerovoj svastici. Ideološki, sve je to jedan te isti bućkuriš zla, koji je uvijek sam sebi svrha. 

Ćirilicu nepismenim!

Jednako kao što je inicijativa za ćirilicu sama sebi svrha. Inicijativu je podnio i Milorad Dodik, i to u Skupštini Srbije. Kako ono to može, nepoznato je. Rođak iz unutrašnjosti koji mumla dok govori, može još uvijek sve. Tek, cilj je valjda da svi pišu ćirilicom. Problem je što idološki neprijatelji ovog naci-koncepta znaju ćirilicu, a meso koje je mobilisano da je utjeruje, poprilično je nepismeno – i za ćirilicu, i za latinicu, i za piktograme, i za bilo koje pismo pod svodom nebeskim. Tako sjedim pa razmišljam o “ugroženosti ćirilice“ i kukulelekačima, pa domislim kako je zapravo krajnji domet ovog ćiriličarenja na silu, pored žive i u zakon upisane ćirilice, ukidanje latinice u čudesnom svijetu koji bi da postane nekako ruska gubernija. Ili pararuska, nebitno je. Nekako mi neprijatno objašnjavati im kako je ćirilica zvanično pismo EU, od kad je Bugarska ušla u istu tu zajednicu evropskih naroda. Još mi neprijatnije objašnjavati im kako je ćirilica najugroženija od strane nepismenih četnika.

Kad okupator hapsi branioce

Gledam, dalje niz Vrbas, čitam vijesti: Republika Srbija u svom zapišavanju teritorije, dolijeva ulje na vatru balkanskog vulkana. Pojavljuju se famozni spiskovi po kojima se državljani moje zemlje, Bosne i Hercegovine, hapse kao kerovi prilikom ulaska u Srbiju. I nije izgleda važno da li su kamermani, novinari, da li su bilo šta, važno je da su branili svoju zemlju u ratu od srbijanske agresije. Tako vam je to, tri decenije kasnije agresor hapsi ljude koji su branili svoju zemlju. Možda agresora treba podsjetiti da je nebrojeno mnogo srbijanskih građna ratovalo u BiH, dok obrnuto jednostavno ne postoji. Možda agresora treba podsjetiti da bi se uvođenjem recipročnih mjera u BiH morao podići cijeli jedan grad-zatvor za sve one koji su pod – gle čuda – zastavom srpskog jedinstva išli u pokolje, pljačke i etnička čišćenja drugih i drugačijih. Možda… 

Zašto? Pa zato što kao i danas Srbija i njeno frljavo drugo oko u glavi, Republika Srpska, pod pashom ugroženosti stvaraju haos van svog dvorišta i negiraju druge i drugačije. 

A u tom svesrpskom jedinstvu, u tom zapišavanju teritorije kvazislobodom i zastavama, izvedena je tako i klerikalna kontrarevolucija u Crnoj Gori i četničko pruzimanje vlasti, da bi se na koncu desio helikopterski desant na Cetinje uz kađenje suzavcem i specijalcima, e da bi i srpski mitropolit Joanikije isto tako zapišao crnogorsku prijestonicu.

Tako vam je to u srpskom svetu. Beskonačno zapišavanje i još zapišavanja.

Filozofija rata u tuđoj avliji, prosipanjem tuđe krvi

A Srpski svet, najgori je od svih svjetova! Svijet koji proizvodi ugroženost, pa onda ždere sve one koji su digli glas protiv te laži i obmane. U tom svijetu nepismenošću se štiti ćirilica od izmišljenih neprijatelja, a ratni zločinci uzdižu na pijedestal heroja, dok se traži nova krv. 

I srpski svet ne smo da traži novu krv, nego traži od terenskih oficira slijepu poslušnost. Kad im se neko poput Milorada Pupovca obrati i kao državljanin suverene zemlje, a to je Hrvatska i kad im objasni da – gle čuda – u toj Hrvatskoj moraju da se poštuju zakoni te zemlje, a ne hirovi srpskog sveta, lešinari malo ustuknu. Nisu naučili da neko u regionu poštuje svoju zemlju, a da je Srbin. Preciznije, naučili su se iživljavati nad BiH i Crnom Gorom. I u konačnici male geostrategije, svu silu frustracija zbog zauvijek izgubljenog Kosova, puleni srpskog sveta žele iskaliti na Sarajevu i Podgorici. 

I negdje je i do Sarajeva i Podgorice kako će se iznijeti sa ovim napadima kerbera iz Banjaluke i Beograda koji “nedaju svoje“, ali uvijek u tuđoj avliji, prosipanjem tuđe krvi. 


Od istog autora: DRAGAN BURSAĆ: Vojvođanski bauk kruži Srbijom


Sjedim u Banjaluci, srcu tame, gledam asfalt i zidove koji su nekad bili grad sa ulicama, pa se mislim – zašto stati na jebenom Danu srpskog jedinstva??? Zašto ne uvesti Dan srpske bijele tehnike sa Arkanovim likom? Ili Dan “strašnih zločina“, sa Brnabićkom? Ili Dan Ratka Mladića, tu može Vučić manekenisati dok lijepi naziv bulevara sa imenom ratnog zločinca. Pa što da ne – i Dan srpskih životinja sa onim Levijatancima, a može i sa Borom Čorbom, svejedno je. Ima tih “prazničnih dana“ koliko hoćete u zadnjih 30 godina ili zadnja dva vijeka, kad su prvi ljudi Srba odlučil da okrenu narod mimo povijesti i povedu ga stranputicom neosviještenog srama i sramote. 

Samo, jebi ga, fali srpskom narodu jedan iskreni Dan kajanja, prosvećenja i katarze. Tog dana, a taj dan bi morao trajati deceniju najmanje, srpski narod bi trebao tražiti oprost za sve grijehe koje je neko, ispred njega a u njegovo ime, počinio. Bio bi to Dan kajanja, dan ponovnog upisivanja među ljude.

Gledam Vučića i njegove kerbere, gledam tzv. opoziciju u Srbiji koja jedino što zna je da mrzi Vučića bivajući veći četnik od njega, gledam Dodika sa svojim četničkim nasljednicima i znam pouzdano: Dan kajanja i traženja oprosta neće doći u narednim decenijama. 

A ovo, ovo govno od dana, ovo niko pamtiti neće!

(Autonomija)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Grand slam
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga