Dinko Gruhonjić: Laktašenko kod Lukašenkovog prijatelja Tomislava

Kome je uopšte u Srbiji do ulaska u EU

11. apr 2013

U skladu sa onom narodnom „na ljutu ranu – ljuta trava“, u još jednom „sudbinskom“ – i, naravno, kosovskom – momentu za Srbiju, kakvih je u posljednjih četvrt vijeka bilo tušta i tma, u Beograd je stigao glavom i bradom šef „zapadnog srpstva“, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

I hajde što je stigao, no je održao i zajedničku konferenciju za novinare na Andrićevom vencu zajedno sa svojim, do prije godinu dana, zakletim neprijateljem, predsjednikom Republike Srbije Tomislavom Nikolićem, koji s ponosom i dan-danas nosi titulu četničkog vojvode, kojom se ovjenčao ravno prije 20 godina na Romaniji. Predsjednik republike a četnik-monarhista! No, čudna mi čuda, kao da je to jedino čudo u čudnovatoj zemlji Srbiji.

Dva visoka predsjednika 

„Poštovane kolege novinari, upravo je završen sastanak državnog vrha Srbije i državnog vrha Republike Srpske“, glasila je najava, kada su pred novinare stupila dva visoka predsjednika. Mizanscen je bio namješten baš za tu priliku: dvije zastave Srbije i jedna zastava Republike Srpske. Zastava Bosne i Hercegovine negdje se, izgleda, bila zaturila.

„Danas smo se, kao najodgovorniji ljudi dve srpske države, sastali da vidimo kako ćemo dalje…“, odmah je razvejao maglu Nikolić, po obrazovanju instant master nauka, i jasno još jednom stavio do znanja šta misli o „takozvanoj Bosni i Hercegovini“. U govoru on je poručio da je Srbija „u sigurnim rukama“, a samo su mu još gusle nedostajale pa da epsko-nebeski duh izrečenog bude potpun. Sve je zvučalo, po ko zna koji put za ovih četvrt stoljeća, kao kletva Lazarova, iz nesretne 1389. godine, u kojoj mnogi žive i danas:

„Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne došo na boj na Kosovo,
ne imao od srca poroda,
ni muškoga ni devojačkoga!
Od ruke mu ništa ne rodilo,
rujno vino ni pšenica bela!
Rđom kapo dok mu je kolena!“

Nije se dao omesti ni gost od Laktaša, entitetski suveren Mile Dodik, ohrabren Nikolićevim spominjanjem kojekakvih država: „Međunarodna zajednica u kontinuitetu ponižava srpski narod i srpske države na ovim prostorima i to se najbolje vidi kroz ovaj ultimatum koji je postavljen… a koji je trebalo da bude dokaz poniženja srpskih država i srpskog naroda…“

Greatest Shits 

I dok Nikolić ni u primisli nije spomenuo Bosnu i Hercegovinu, Dodiku se Miloradu negdje potkraj uobičajeno zbunjujućeg izlaganja poneki put otelo i to mrsko ime. I to onda kad je trebalo potrcrtati da BiH nikada neće priznati Kosovo. Jer RS to neće dozvoliti. Manje upućenom gledaocu tog direktnog prenosa nametnula se dilema: otkud sad neka Bosna, kad je jasno rečeno da je RS „srpska država“? No, malo je takvih, bar ovdje u regionu, koji nisu navikli na Nikolić-Dodikovske kalambure. Odista, mora im se priznati da su, u oštroj regionalnoj konkurenciji, svakako među vodećima u rubrikama tipa „izjava nedjelje“, „greatest shits“, i tako dalje.

Zaludnom gledaocu, kojem je stalo do logike, moglo se nametnuti i, na primjer, sljedeće pitanje: ukoliko Srbija već toliko dugo insistira na „teritorijalnom integritetu i suverenitetu“ kada je Kosovo u pitanju, zar je moguće da isto to osporava susjednoj državi, Bosni i Hercegovini? Mislim, ko će joj onda vjerovati da je principijelna u bilo čemu?

Na ovakav istup/nastup „dvojice srpskih predsjednika“ momentalno je reagovao član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, koji je osudio Nikolića zbog izjava o RS kao državi i primijetio da je protokolarna aktivnost koja je pratila beogradski sastanak urađena s očiglednom namjerom da se ovaj događaj tretira kao susret dva državnika jednakog statusa.

„Gospodin Nikolić bi morao znati da ne postoje nikakve ‘dvije srpske države’, te se, kao odgovoran državnik, mora ponašati u skladu s tom činjenicom“, rekao je Izetbegović.

I, zaista, u čemu je tajna „naglog zbližavanja“ Dodika i Nikolića? Podsjećanja radi, upravo je Dodik žestoko učestvovao u kampanji za predsjedničke izbore u Srbiji, na kojima je u maju prošle godine Nikolić, na opšte iznenađenje, pobijedio Borisa Tadića. Dodik je sa Tadićem otvarao „autoputeve“, igrao basket, dizao tri prsta po mitinzima i utakmicama, a o Nikoliću se nije baš najpovoljnije izražavao, blago rečeno.

No, Mile se brzo prešaltao i počeo „gladiti“ odnose s Nikolićem. Čim je novi srbijanski predsjednik uvrijedio srebreničke žrtve rekavši da se u tom gradu nije desio genocid, Dodik je odmah potrčao da mu tercira. Nikolić mu je komplimente uzvratio potkraj prošle godine, kada je rekao da on i Dodik nisu na istoj liniji ali da Milorad „dobro vodi RS“.

Ruski faktor 

A sada im se sve lijepo namjestilo, obojici. Dodiku, da stigne na vrijeme na još jedan (izgubljeni) „boj za Kosovo“, a Nikoliću da „evrofanaticima“ u Srbiji još jednom pokaže – troprsti šipak! Jer kako drugačije tumačiti dovođenje Dodika, za kojeg se znalo da će tupiti o tome da „ultimatume EU nipošto ne treba prihvatiti“, nego kao Nikolićevo dodatno zastrašivanje onih koji se, ma i minimalno, zalažu da Srbija konačno za početak shvati makar geografsku realnost, a to je da se nalazi na evropskom kontinentu.

Ovdašnji poznavaoci prilika kažu da je Nikolić na sastancima državnog vrha Srbije na kraju prijetio i ostavkom, kao posljednjim adutom, budu li Dačić, Vučić & co. ipak odlučili da potpišu taj nevidljivi sporazum sa Kosovom. Takav Nikolićev stav svakako daje za pravo onima koji tvrde da je najjača stranka u Srbiji, Srpska napredna stranka, zapravo duboko podvojena između svoga zvaničnog lidera, Aleksandra-Eliota-Nesa -Vučića i Tomislava-četnika-Nikolića. Pošto ih je taman karta krenula i na dobrom su putu da osvoje vlast i u najmanjoj palanci u Srbiji, takvo demonstriranje nejedinstva bi svakako vodilo urušavanju njihove megapopularnosti.

Nikolić se, sve u svemu, još jednom pojavio kao eksponent onih struja koje Srbiju uporno vuku unazad, a koje predvode nacionalističke partije i pokreti, plus frakcije javnih i tajnih bezbjednosnih službi, plus Srpska pravoslavna crkva i SANU, a ni „ruski faktor“ u svemu tome nije za zanemariti. Predsjednik Srbije je na taj način zapravo samo ostao „dosljedan“ u svojoj štetočinskoj djelatnosti, kada su u pitanju odnosi u regionu i pokušaj normalizacije istih, počev od izjava o Srebrenici i Vukovaru, pa do izjava o ulozi pojedinih optuženika za najmonstruoznije zločine protiv čovječnosti. Dodik mu tu dođe kao čista kolateralna šteta ili dobit, u zavisnosti od toga kako posmatrate stvari. Ali, i Mile voli doći do Beograda, makar da provjeri da li je poisključivao ringle po svojim kućama-stanovima. Pa onda iz Beograda – direkt do Haga, kod jarana Karadžića.

Kako je krenulo, još će Nikolić i odlikovati Dodika pa će se predsjednik manjeg bh. entiteta, knez Laktašenko, tako naći u lijepom društvu sa bjeloruskim Lukašenkom i rahmetli Čavezom. Svakom prema zaslugama. Pa će tako proći i Srbija, ukoliko – još jednom – kapitulira pred nacionalističkim ludilom. Jer kome nije jasno da pojavljivanje Dodika u Beogradu, čovjeka koji je autor ideje da na dijelu Kosova treba formirati novu Republiku Srpsku, samo duboko i preduboko šteti interesima same Srbije, tome onda ništa nije jasno. Ili mu je, pak, sve jasno, no se pravi mutav, odnosno pretvara se da je ljubitelj evropskih integracija, a u stvari boga moli da Srbija ostane ostrvo, kad već EU odbija da već jednom propadne.

Dinko Gruhonjić (BH Dani) 

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga