Dinko Gruhonjić: I Vojvodina došla na red

Nacionalizam će pojesti samog sebe

18. apr 2013

Na red je došla i Vojvodina. Nakon što su (privremeno?) propali „sudbinski“ pregovori sa Kosovom, srbijanska se nacionalistička vlast, po staroj, izanđaloj matrici okrenula oprobanom receptu iz miloševićevske ere: kada ne možeš riješiti neki problem, a ti onda proizvedi novi, koji će „prekriti“ onaj stari. Doduše, neće ga prekriti kao „ruzmarin, snjegovi i šaš“, već će u uzavreli pretis-lonac doliti još ulja, da ta smjesa onda lijepo što jače eksplodira. Sve da bi se kupio još koji mjesec, još koja godina na vlasti. Sve da bi se oduzela svaka nada onima koji se možda još nečemu nadaju. Sve da bi se uspostavila apsolutna vlast, potpuna kontrola i kompletiralo još jedno ludilo.

Kao onomad, u ljeto 1988. godine, kada je Milošević organizovao „događanja naroda“ i „mitinge istine“ po „sjevernoj srpskoj pokrajini“, tako su se i sada, četvrt stoljeća kasnije, u istom gradu – Novom Sadu – okupili sljedbenici njegove politike, njegova politička djeca i unuci, da mrskoj pokrajinskoj vlasti kažu – „njet“!

„Narodno nezadovoljstvo“

Scenario je bio sličan ovog petka, 12. aprila 2013. godine, kao i one 1988. godine. Na stotine autobusa stigle su u glavni grad Vojvodine iz cijele Srbije, kako bi „spontano“ – a kako bi drugačije – izrazili „narodno nezadovoljstvo“. Vozovima nisu stizali jer je Miloševićev projekat „brzih pruga Srbije“ završio na šinobusima, baš kao što je obećani „švedski standard“ završio na kontejnerima. Elem, scenario jeste bio sličan – jer je republička svevlast organizovala miting protiv regionalne jedva-vlasti – ali su izvođači radova ipak bili amateri. Pa se od nekih desetak hiljada mitingaša, na samom skupu ispred zgrade Vlade Vojvodine prikupilo tek nekih pet hiljada. Ostali su se razbježali po Novom Sadu. Jer oni, većina njih, zaista jesu jedna teška i uboga sirotinja koja rijetko ima prilike a naročito novca da dođe na izlet u Novi Sad. Ovako, imali su besplatan autobuski prevoz, sendvič za ponijeti plus hiljadu dinara dnevnice koje su potrošili za kafu ili pivo u centru, ili za „greb-greb“ lutriju na obližnjoj trafici.

Sve je, dakle, nalikovalo na potvrdu one teorije koja kaže da se istorija vazda ponavlja kao farsa. Mada, nema tu previše razloga za podsmijeh a kamoli za veselje. Doduše, one 1988. godine juriš Miloševića na Vojvodinu značio je uvod u luđački zlikovački pohod na SFRJ, iza kojeg će ostati više od 130.000 mrtvih i milioni raseljenih. Ovaj novi pohod neće sasvim sigurno imati takve razmjere, naprosto zato što Srbija više nije kadra izvoziti zlo. Ali jeste kadra produbiti permanentnu imploziju u kojoj se društvo nalazi. I dovesti do unutrašnje eksplozije. Jer se, kao što su rijetki više puta pisali i upozoravali, „zlo vratilo kući“. Možda to, fatalistički gledano, ima veze sa „kruženjem energije u prirodi“, pa i sa „višnjom pravdom“. Ali u svakom slučaju ima veze sa prostom statistikom, a ona kaže da je u svim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije Srbija bila jedini stalni učesnik. Gdje su, dakle, svi ti ratnici, a naročito oni koji su kreirali iz svojih tajnih jazbina pohode protiv Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca… A gdje su političari koji su učestvovali u kreiranju ratne politike, to znamo – eno ih na vlasti! Sve u svemu – svi su tu i svi su na okupu. Sem onih koji više nisu među živima i onih – rijetkih – koji su osuđeni za ratne zločine.

Benigni dokument 

Preobučeni radikali, koji sebe cinično nazivaju „naprednjacima“, iskoristili su kao izgovor za „narodni revolt“ protiv pokrajinske vlasti činjenicu da je Vlada Vojvodine na čelu sa drugim čovjekom Demokratske stranke Bojanom Pajtićem podnijela Skupštini Vojvodine „Predlog deklaracije o zaštiti ustavnih i zakonskih prava Vojvodine“. Riječ je o benignom dokumentu, kojim se izražava duboko nezadovoljstvo jer Vlada Srbije ne poštuje ni onakav nikakav ustav niti zakone, kada je u pitanju poštovanje ono malo preostale autonomije Vojvodine. Odmah je, međutim, uslijedila rafalna paljba, pod izgovorom da je prijedlog deklaracije Pajtić podnio nekoliko dana pred još jedan od milion samoproklamovanih „dana D“ u Srbiji. Pajtić je, naravno, proglašen separatistom. Zašto, sam će ga vrag znati, jer čovjek je Srbin, sin pravoslavnog sveštenika u etnički dominantno srpskoj Vojvodini (oko 70 odsto).

Vojvođanski premijer je proglašen i „ustašom“, pošto je sjednica pokrajinskog parlamenta sa deklaracijom na dnevnom redu, trebalo da se održi 10. aprila, dakle na dan kada je 1941. godine proglašena fašistička Nezavisna država Hrvatska. Nisu napredni „naprednjaci“, međutim, objasnili zašto je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić baš na taj dan držao svoj sramni govor u Ujedinjenim Nacijama. Niti zašto je Vuk Jeremić zakazao sjednicu baš na taj dan. Tja.

Sve u svemu, ova ofanziva na Vojvodinu za prvi cilj ima da sruši Demokratsku stranku sa vlasti, jer je ova pokrajina, pored Grada Beograda, još jedino preostalo značajno uporište najveće opozicione stranke u Srbiji. I ofanziva sigurno neće prestati, pošto „naprednjaci“ žele do kraja iskoristiti teško rasulo koje i dalje vlada u Demokratskoj stranci, nakon poraza na izborima u maju prošle godine. „Naprednjaci“ su u septembru prošle godine praktično na silu i pod svaku cijenu oteli vlast demokratama u Skupštini grada Novog Sada. Ušli su u koaliciju „od zla oca i od gore matere“, sa strankama koje su zapravo interesne grupice kradljivaca izbora i gradskog budžeta, a tu je naravno i nekakva „treća Srbija“, najnoviji „mladi“ izdanak ekstremnog srpskog nacionalizma.

Drugi, pak, cilj „naprednjaka“ i njihovih satelita jeste potpuno gašenje autonomije Vojvodine, a po mogućnosti i Vojvodine kao takve, u identitetskom i kulturološkom smislu. U tom sistemu vrijednosti to bi bila „kompenzacija za Kosovo“. Takve incijative već su stigle iz minornih nacionalističkih prethodnica, poput „Dveri“, već pomenute „Treće Srbije“, „Naprednog kluba“, dijelova SANU… Takav program zastupali su isti ovi „naprednjaci“ u vrijeme dok su skoro dvije decenije bili četnici i radikali.

„Vojvođanski separatisti“ 

Onog momenta kada je Tomislav Nikolić, u ulozi predsjednika Srbije, na konferenciji za novinare javno i glasno nazvao Vladu Vojvodine „takozvanom“, strijela je odapeta. Onog momenta kada je Igor Mirović, Vučićev potpredsjednik, na mitingu u Novom Sadu rekao da oni ne znaju da li će još dugo moći „kontrolisati i kanalisati narodno nezadovoljstvo“, upućena je poruka građanima Vojvodine da se više ne mogu osjećati ni sigurno ni bezbjedno.

Sve ovo govori o prostoj stvari, a ta je da je nacionalistička matrica nevjerovatno predvidljiva. Dvadeset i pet godina kasnije srbijanska se vlast ponovo obračunava sa „vojvođanskim separatistima“. Nakon što je uništio sve po komšiluku, srbijanski će nacionalizam, sasvim izvjesno, pojesti samog sebe. Ali će usput posijati još zla, ovaj put po sopstvenom dvorištu.

Kako će se i da li će se Vojvodina uspjeti odbraniti od toga? Proces „silovanja“ pokrajine svakako je izazvao revolt kod velikog broja „običnih“ građana, ali zasad još uvijek nedostaje jasna politička artikulacija tog nezadovoljstva. Sem grafita koji su se pojavili odmah nakon što su Pajtiću upućene prijetnje smrću: „Vojvodina naša dika – biće republika!“ Grafite je u pedesetak vojvođanskih mjesta potpisala do sada nepoznata „Mlada Vojvodina“.

Dinko Gruhonjić (BH Dani) 

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga