Dejan Kožul KUPEK: Rat nije završio

"Takva vrsta rata sjećanjem ne ostaje samo na tom nivou, već proizvodi buduće sukobe"

23. nov 2021

Na ovom našem dijelu planete, za koji nas veže život, kako je stihovima to opisao Mladen Lompar – nikad neće biti posljednjeg boja, pošto smo već vječita meta. Hrvatski publicista i muzički kritičar Ante Perković u svojoj knjizi „Sedma Republika“ tvrdi da rat zapravo nikad nije ni prestao. Možda je prestalo fizičko nasilje, utihnula pucnjava, ali sve ostalo će još dugo ostati ratno.

„Ratna ekonomija u kojoj vladaju šverceri, prekupci, reketari i lopovi; ratna demokracija u kojoj se glasovi kupuju sitnim i krupnim uslugama, a vlast daje neograničeni imunitet za sve zamislive ljudske devastacije; ratno društvo bez elementarne slobode pojedinca; ratni podanički mentalitet – šuti da ne bude gore, samo nek je glava na ramenima; ratna kultura – zatvorena, pompozna, ulizivačka. Rat je zahvatio, uništio, oštetio ili promijenio sve vidljivo, a ništa bolje nije prošlo ni ono što se ne da vidjeti. Duh, pravda, moral, muzika… Borbe za njih i dalje se vode“ (A. Perković)

Među onima koji se i dalje bore za te vrijednosti, koji su odbijali prilagoditi kognitivni aparat niskom vodostaju kolektivne svijesti je i novinar Dejan Kožul, dopisnik iz Beograda za RTV Federacije BiH, magazina Novosti u Zagrebu i autora radio podcast-a „K.U.P.E.K.“, koji imamo prilike slušati i na crnogorskom radiju Bruškin. Njegova pitanja Aleksandru Vučiću su ga svrstala na stranu onih koji zbog interesa javnosti nose metu na sebi. Na Dan Antifašizma i antisemitizma, 9. novembra našao se ispred murala osuđenom ratnom zločincu, kada je zbog intervencije „mladića“ sa kapuljačama prema aktivistkinjama koje su gađale mural jajima, prekinuo izvještavanje i priskočio u pomoć Aidi Ćorović, koju su „mladići“ nasilno pokušavali da odvoje od bandere za koju se držala. Sa Kožulom razgovaramo o toj borbi, muzici koja još uvijek povezuje sve one koji se protive ratnohuškačkoj retorici, građanima tzv. Sedme Republike, koja je jedina nadživjela nekadašnjih šest na okupu, zahvaljujući kojoj su se kasnije i obnovili mostovi između njih.

Kožul: Neko je davno rekao da kad topovi zagrme, da muze tad zašute. Možda, ali samo ako se gleda površno, ako dozvolimo da nas buka topova ogluvi, njihov bljesak da nas zaslijepi. A nije baš lako misliti o ičem drugom, kad ti je goli život u pitanju i u potpunosti razumijem one koji u to vrijeme oslijepe i ogluve. Jebote, metak ili geler sa tvojim imenom luta ti oko glave i tvoj jedini cilj je izbjeći ga. Potraje li to, naviknemo se, a u iščekivanju da metak pronađe nas ili mi metak, imamo potrebu za svim onim što nas čini ljudima, prvenstveno komunikacijom. I to je naša Republika – ta želja za pričom, za razumijevanjem, za ramenom za plakanje, ali i želja za pobunom kontra ludila, za izazivanje onog metka koji nas traži, za potragom za istim jer uloga žrtve gasi sve to u nama. Uloga žrtva, koliko god da to jesmo, zasljepljuje, čini nas gluvima. Jer život se ugasi kad te pobune nema, kad nema duha i kad se prepustimo očaju. Tad nas ni onaj metak više neće. Mi smo već mrtvi. Na žalost, veliki broj nas se prepustio tom laganom umiranju, ali naš problem nisu samo oni. Naš problem su oni kojima ostavljamo ovaj haos, ovu jezu, ovo mrtvilo, močvaru… I tu ne smijemo odustati jer kao što je rekao Dejan Ilić jednom: “Ako mi uradimo to i to, možda će neko, negdje, tamo, učiniti nešto.” A to “možda” je opet više od ničega. Da parafraziram riječi sa Sutjeske: “Dok god budete čuli na Ljubinom Grobu pucnje naših pušaka, Nijemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera.”

Prošlo je već 30 godina od početka ratnih sukoba na ovim prostorima. Uprkos tolikoj istorijskoj/vremenskoj distanci još uvijek vladaju sukobi oko toga šta su “fakti” i svjedočimo raznim “afektima protiv fakata”. Da li smo zapravo cijelo vrijeme u ratu koji vodimo za sjećanje?

Kako je Ante lijepo rekao, rat nije završio. On se tih 30-ak godina vodi kao rat za sjećanje, ili rat sjećanjem. To vidimo u svim segmentima javnog prostora. Vidimo u medijima, vidimo u udžbenicima, u knjigama, vidimo u memorijalizaciji, spomeničkoj (ne)kulturi… Mi vodimo isti rat, samo drugim sredstvima i to bi još bilo u redu da na tome i ostane. Na žalost, to neće biti slučaj jer takva vrsta rata sjećanjem ne ostaje samo na tom nivou, već proizvodi buduće sukobe, poziva one koji se ne sjećaju, odnosno one koji rat nisu doživjeli jer su, ili bili tek rođeni, ili će tek biti rođeni kasnije, na novi rat. Ta generacija nije ništa skrivila, oni nisu krivi ako su većinski nacionalistički nastrojeni jer to im je ostavljeno u amanet. I sasvim je normalno da se ide za čoporom koji te od malena vodi. U njemu smrdi, ali je toplo. Klasična žabokrečina. I sad nas ponovo pozivaju da tu žabokrečinu branimo, a van nje je čitav svijet, koji na žalost sam poprima obrise te žabokrečine, ali tako je uvijek bilo. Negdje više, negdje manje. Ali meni ipak posebno smrdi ova u koju pokušavaju da nas opet na silu uvuku.

Sjećanje, onosno doživljaj zaostavštine Ratka Mladića, generala osuđenog za genocid i ratne zločine, doživio je svoju kulminaciju u sukobu između dvije Srbije 9. novembra ispred murala sa njegovim likom u centru Beograda, pored kojeg je uskoro osvanuo i mural četničkog vođe Draže Mihajlovića. Bio si prisutan na tom događaju i uzeo učešća u odbrani aktivistkinja koje su nasilno privele paramilicijske formacije, uz nijemo posmatranje zvanične policije. Kako bi opisao ta događanja, da li fašizacija društva prijeti da preuzme Srbiju?

Paramilicijiske formacije, kasnije će se ispostaviti, bile su milicijske ali u momentu kad kreće napad na Aidu i Jelenu, to niko ne zna i ne razlikuju se ni malo od onih koji su sutradan došli da čiste grafit od kreča koji je bačen na njega. I ne samo da se ne razlikuju fizički, već je to isti svjetonazor, isto vjerovanje u nevinost “generala”, ali i isto slavljenje klanja jer se iza floskule da nije bilo genocida u Srebrenici, isti taj genocid slavi. Ali to nije počelo tog 09. 11, nije počelo ni 11.07. 1995. Počelo je mnogo ranije, a ovi datumi su samo vrh tog ledenog brijega iza kog se krije apsolutno nepostojanje empatije prema žrtvama, pravdanje genocida i svih zločina, uz obavezan dodatak: “a šta su oni nama radili”. A sa tim se i krenulo u nove zločine. Sa Jasenovcem u ustima i mislima prokazivani su čitavi narodi, a kao žrtva kako onda, a tako i buduća navodio se samo jedan – srpski. I kao da bi se spriječio novi Jasenovac, krenulo se u otkopavanje jama za pripadnike drugih naroda – od Ovčare, čija je godišnjica ovih dana, Srebrenice, Batajnice, kao najveće masovne grobnice na ovim prostorima. Riječ je o kontinuitetu dužem od 30 godina. Tek povremeno čini nam se da će sve biti u redu, da ti porivi polako nestaju, ali tek povremeno. Pa mi i dalje ne znamo za lokacije ostataka tijela za više od hiljadu ljudi, iako čvrsto vjerujem da sve to stoji u nekim vojnim arhivima jer se jasno zna koja jedinica je gdje u koje doba bila. I dok je tako, teško možemo prekinuti tu nit fašizacije koja će, onog momenta kad nestane spoljnih neprijatelja, a to se već dešava da se okrene ka samom narodu koji se kao štiti. Rio Tinto, izrabljivanja prirode i radnika nije slučajnost jer zaista, ako nam je Ratko Mladić heroj, onda i zaslužujemo da nas izrabljuju do smrti. Ništa novo ja nisam rekao, to je šablon koji postoji stoljećima, ali bez obzira na to, ljudi opet ne vide povezanost. I zato je umjetnost tu. Da upozori i ukaže. A ne samo da bude lijepo lice.

Koliko kao novinar doživljavaš neprijatnosti i prijetnje od strane takvog društva, obavljajući posao na način na koji obavljaš, koji nije po standardima Aleksandra Vučića, od koga si i sam doživio oštru reakciju?

Ovdje neprijatnost doživljavaju svi koji se bave svojim poslom onako kako to etika nalaže, bez obzira bavili se novinarstvom ili nekim drugim poslom. I na to treba biti spreman. Ono što me ipak pogađa više od toga je nedostatak solidarnosti one strane koja mi je srcu bliskija, ili se barem tako predstavlja. Sve se na kraju svodi na određene interese, na lična poznanstva pa mi se sve više čini da se čini sve da se apsolutno ništa ne promjeni jer ovakva situacija može biti zgodna za sve. Ništa nije zgodnije od trženja sopstvene ugroženosti.

Već više od deset godina vodiš podcast “K.U.P.E.K.”, nedavno si imao i jubilarnu 300-u emisiju. Tokom Vučićeve vladavine mnogi mediji su nestali, barem onakve kakve smo ih poznavali i poštovali. Ljudi koji su radili u njima su preseljeni u digitalni prostor (kabal ili internet). Da li je to sada prostor đe se jedino mogu čuti drugačija mišljenja iz Srbije?

KUPEK je prvo bila radijska emisija koja se emitovala uživo na Novom Radio Beogradu, možda i prvoj internetskoj radijskoj stanici u Srbiji. Kao podcast emitovala se naknadno na prostoru Perkovićeve i naše Sedme Republike. S vremenom se stvari mijenjaju, što je normalno, ali KUPEK i dalje ima taj duh koji, barem mene, navodi na misao da emisiju radim uživo, pa tako bude i grešaka i svih onih sitnica koje daju ljudski štih. Internet je od početka bio prostor koji daje širinu i kao takvog ga volim i sviđa mi se mogućnost da nešto što radim u Beogradu, a može biti i na Korčuli, nema granica. U tom smislu davno sam digao ruke od tzv. tradicionalnih medija. Imamo naš prostor i trebamo da ga iskoristimo dok još možemo. Ali kao i svuda i tu su ogromne zloupotrebe i teško je u toj kakofoniji razdvojiti ono što jeste u odnosu na ono što nije. Ali postoji mogućnost provjera. Problem je samo što često prihvatamo informacije na prvu i nemamo ni volje, ni želje da ih check-iramo, pogotovo ako to što čujemo, pročitamo ili vidimo odgovara onome što želimo. Borba sa terena se vodi i u tom prostoru.

Uvijek imaš zanimljlive sagovornike, ali i zanimljiv izbor muzike sa regionalne scene. U jednoj tvojoj emisiji smo imali prilike da čujemo zanimljiva ostvarenja hiphop autora iz Crne Gore. Na koji način dolaziš do nove muzike i kako gledaš na crnogorsku scenu?

Meni je internet nepresušni izvor znanja, bez obzira da li je riječ o crnogorskoj sceni ili sceni sa Bliskog Istoka, čije riječi ne razumijem ali osjetim energiju i ideju. Od prve KUPEK emisije polažem mnogo na muziku koju biram. Postoji ogroman broj ljudi koji djeluju van okvira koji nam se nudi i potrebno je vrijeme za kopanje i preslušavanje, ali nema mi ništa slađe nego kad naletim na nešto sjajno, a da prethodno nisam imao prilike da čujem ništa o tome. Često se desi da to “nešto” i ugostim u nekoj od emisija. Često se dešavalo da budem prvi koji ih je ikad išta smisleno pitao. Svaka scena, pa tako i crnogorska ima i svoje podscene koji se opet ne zaustavljaju samo na gradovima, već i na dijelovima gradova, a posebno po dubini. Margina i underground je najčešće vrlo živa, najbolje razumije prostor i vrijeme u kom živi, pa je tako bilo I sa crnogorskim hip-hopom. Bilo je pravo otkriće pronaći repere koji nisu samo Who See, a bio je to specifičan trenutak litijašenja. Nekad bi se aktuelnim temama bavili punkeri svojim buntom, a rap je meni danas punk. On i treba da bude punk. Baš kao i KUPEK. Nema svetih krava. Cijena koja se time plaća je velika, ali je i srce veliko na kraju svega.

(Antena M)  

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
Stižu investitori
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga