DARKO CVIJETIĆ: Jezik se ne može sačuvati dekretima

"Kako je moguće da smo mi postali ovoliko ludi? Kako je moguće da to naše ludilo više niko ne konstatuje kao ludilo?"

13. okt 2021

Nakon što je „Schindlerov lift“ Darka Cvijetića doživio da zaigra i u teatru, pod rukovodstvom Kokana Mladenovića, roman je doživio, u neku ruku, nastavak, odnosno zašao je dublje u porodičnu dramu Cvijetićâ, a akcentom na Darkovog brata koji se u vrijeme početka opsade Sarajeva zatekao u kasarni Viktor Bubanj, pa je priča ispričana iz perspektive nekoga ko je opsadu doživljavao unutar grada, ali i unutar kasarne JNA.

Roman „Što na podu spavaš“ nastavak je „Shindlera“, ali nakon toga ste objavili i „Noćnu stražu“, koja je opet, možemo reći, nastavak te dvije knjige?

Ja sam ubijeđen da svako piše jednu knjigu. Rukopis uvijek ostaje isti, samo se možda mijenjaju osjećaji, tehnike ili normativi. Tako da je „Noćna straža“ zapravo jedan konglomerat koji je nastajao između „Schindlerovog lifta“ i „Što na podu spavaš“. Priče sam dovršavao tokom rezidencijalnog boravka u Splitu, a tada se u meni rađao „Što na podu spavaš“, pa se ti rukopisi negdje i miješaju. „Noćnoj straži“ sam se vratio tek nakon što je objavljen „Što na podu spavaš“, a u međuvremenu sam dopisao i „Pustu Bosnu“. Tako da mi se to učinilo kao jedan rukopis, da ja zapravo pišem stalno isti rukopis.

Često ukazujete da ste svojom prvom knjigom poezije „Noćni Gorbačov“ gotovo pa predvidjeli ratove, zločine. Sad sa „Noćnom stražom“ kao da pokušavate da zaključite taj krug prepun mržnje, ratnih zločina i stravičnih ljudskih sudbina, unutar kojih su se našli i „Schindlerov lift“ i „Što na podu spavaš“.

Potpuno ste u pravu. To je meni uvid koji je bio naknadan. Ja doista mislim da smo mi u ovih 30 godina živjeli jednu duboku tamnu, žestoku noć iz koje svi čekamo da se probudimo. Od tog „Noćnog Gorbačova“, koji je bio neka suprotnost onome što je bio doista Gorbačov. Srušio se Berlinski zid ’89. – mi ga nismo ni vidjeli, niti smo to čuli, niti smo postali svjesni šta se zapravo dogodilo. Te ’89. godine mi smo imali neki svoj plemenski film, koji je završio krvavo. Mi nismo shvatili da se dogodio čitav jedan salto mortale, i taj „Noćni Gorbačov“ kojeg ja pišem kasnih 80-ih godina zapravo je takođe jedan strašan uvid da nam se nešto sprema. Jedna od pjesama nosi naslov – „Niska, niska, kalašnjikov“… Sve to pišem ’87. i ’88! Meni će poslije reći da je jedno od najstrašnijih mjesta u rudniku Omarska, odnosno u logoru Omarska, bila takozvana – tako su je ljudi zvali – mala bijela kuća. A moja dominantna pjesma u toj knjizi se zove „Mala bijela kuća“. Kao da je nekakva slutnja postojala unutar mene, jezika, da se zapravo nešto počinje događati. Tako, gotovo 15 knjiga dalje ili 30 godina kasnije, knjiga „Noćna straža“ je na neki način zatvaranje kruga i uvid. Vrlo interesantno da se „Noćna straža“ završava tom eliotovskom pustom zemljom, odnosno zemljom koja je prije 30 godina bila besramno važna a sada besramno pusta. Dakle, jednostavno, ono za šta su ginuli neki momci, koje su ubjeđivali da pobodu zastavu na neko brdo, sada uopće nije važno. Ni čije je brdo, ni ko ima da bude na tom brdu, ni ko ima da izvede goveda, a kamoli šta drugo. Dakle, potpuni promašaj, potpuni demografski debakl svakog mogućeg pojma društva. I to je ono što je zapravo najstrašnije: da je ta noć ostala dominantna, i da je ta noć na kraju, eto uz tih 15 knjiga kada se spomene taj krug od 30 godina, zapravo jedna tama.

Smrt oca

Sa „Schindlerom“ zalazite u traumu svog okruženja, a sa „Što na podu spavaš“ u sopstvenu porodicu?

Upravo tako. Kao što je „Schindlerov lift“ bila priča o raspadu Jugoslavije u nekom možda malo krupnijem planu, ajde tako da kažem gradskom, tako „Što na podu spavaš“, kao fokus kamere koja se ubacuje kao mali dron, upada u povijest moje obitelji i nadlijeće je i tu se susreće gomila nekakvih sudbina, gomila logoraških naslaga, koje, čini mi se, ima svako od nas koji biva na ovom nesretnom Balkanu. Mislim da nema porodice na Balkanu koja nije u ovih, pazi, samo stotinjak godina – znači to je tri rata, ne znam više kako ko broji – koja nije nekoga izgubila. To je suludo i u ta tri, četiri rata nema naroda koji nije bio, kako se to danas kaže, „genocidan“ ili onaj nad kojim se vrši taj genocid. Ta naša „igra mačke i miša“ traje čitavu ovu našu nesretnu povijest dolaska na ovaj nesretni Balkan. I čini da mi zapravo nestajemo, da je naš nestanak vrlo izvjestan i možda u tome ima neke poetske pravde – da ćemo se asimilirati i nestati u nekim brdima Finske, Švedske, Njemačke… Čini mi se da će najbitniji dio nas u narednih 100-150 godina otići, nestati i da će ovdje doći neki koji neće moći preći žilet žicu, pa će ostati ovdje. Tako mi se čini da je i ta Evropa odlučila. Sličniji smo im mi od tih ljudi koji dolaze i preplivavaju Lezbos da bi se dočepali Evrope. Dakle mi smo Evropljani, a da to nismo skontali. Došli smo s one strane Karpata, pokušali, pobili se jednom, dvaput, triput, i ok, nestali kao nekakva klasa radnika onako utopljena u srednju klasu neke Mitteleurope. Možda u tome ima neke pravde. Ljudi se sad svađaju oko jedne riječi, oko jezika, a za 150 godina pitanje je da li će uopće ovog jezika biti.

Koliko je „Schindler“ bio okidač za „Što na podu spavaš“? Često ste, pričajući o „crvenom soliteru“ iz „Schindlera“, pričali o svom bratu i njegovoj sudbini.

„Schindler“ je u meni samo otvorio Pandorinu kutiju gomile pitanja koja su nahrupila. Ključni okidač je bila smrt mog oca, i za jedan i za drugi roman. Taj tatin odlazak 2018. godine očito je duboko potresao moje biće i na neki način kao da sam shvatio da je naša trošnost doista opipljiva i da, ako se ne urade neke stvari, ako se ne zapišu i ne kažu, ostaćemo na nivou šutnje. I da ja za pet do deset godina vjerovatno neću biti taj čovjek, niti ću imati tu vrstu odlučnosti, niti ću moći da kažem neke stvari koje sam smatrao da moraju biti kazane. „Što na podu spavaš“ je pokušaj da sebi samome odgovorim na gomilu pitanja koja su se množila. Zašto sam ja to učinio, a zašto nisam uradio ovako, zašto su ovi ljudi uspjeli spasiti svoju djecu, zašto ja nisam svoje sinove spasio, zašto sam postupio ovako, zašto sam nekog momenta trebao onako, da li je to što sam oženio ženu druge nacije moglo uzrokovati sudbinu njima ovako ili onako, da li sam… Nisam htio da ta pitanja ponesem u grob, a čini mi se da je tata puno tih pitanja uspio da odnese sa sobom, pa su ostala nekazana, čak i između nas. Nisam htio da neke stvari ne budu kazane i „Što na podu spavaš“ je zapravo pokušaj da se ispriča ta nesigurnost, koja je zapravo ključ u naslovu – to nemanje poda, nemanje mjesta za sanjanje, mjesta za odmor, ta stalna fetalna pozicija, moguće potrebe za bijegom, jer na podu spava i onaj koji je vjerojatno obučen, ko je spreman da brzo ustane, da brzo napusti taj položaj. Dakle, jednostavno u samom naslovu postoji neka vrsta napetosti koja je pratila i koja prati svaku obitelj na ovom nesretnom Balkanu.

Jedno od ključnih pitanja koje u samoj knjizi postavljate, a navodite ga kroz slučaj vojnika u kasarni Viktor Bubanj u Sarajevu, gdje je bio i vaš brat, glasi: kako su vojnici, koji su u kasarnu ušli kao Jugosloveni odjednom postali Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Makedonci, Slovenci, Albanci…? Da li ste ikada uspeli da odgonetnete u kom se tačno trenutku to desilo?

Ja svaku noć zaspim s tim pitanjem. Kad imaš rat u iskustvu, Jugoslaviju u iskustvu, služenje vojnog roka, radne akcije, pjesme, ljubavi, onda imaš odjednom samo lom, krah, sve nam se odigralo pred očima. Tužno je da je to moralo postati književnost da bi se čulo. Ja se zapravo stalno čudim tome da sam ja to napisao, a zapravo to je ono što sam ja osjetio na svojoj koži, hrpetina bola koja je tukla po nama. Toliko se nesreća događalo pored nas da mi zapravo od svoje nesreće nismo primećivali da pored nas neko pati. Ljudi u Sarajevu su mom bratu dužni ćevape. Kad prvi put dođe iz Amerike u Sarajevo donesite mu ćevape, donesite mu Sarajevsko pivo… Dužni ste mu da mu kažete: „Halo bolan, pa nismo mi tebe napadali.“ Dužni ste da se razjasnite. Moj brat nikad nije smogao hrabrosti da dođe u Sarajevo. On i dalje ima u glavi Sarajevo kad je on imao 18 godina, nabrijao se da zbari neku koku da može reći da je zbario Sarajku. On je imao neki dječački film u glavi koji je tako brutalno zaustavljen. Očito da je jedan život malo da možemo sagledati obim ludila. Kako je moguće da smo mi postali ovoliko ludi? Kako je moguće da to naše ludilo više niko ne konstatuje kao ludilo?

Nesretni general

Priča u kojoj tri vojnika, svi različitih nacionalnosti, masturbiraju u toaletu, što sve vidi i pukovnik Topić, je baš priča o toj prekinutoj mladosti. O željama, nadama, ali i o surovoj situaciji koja te želje i nade svodi samo na želju da se preživi.

U cijeloj ovoj priči ta scena promiče svima. Možda zato što u sebi ima nešto o tom doticaju dječije igre i ludila; pokušaja da se dječijom igrom spasi, da se ignorira ono što se zapravo događa oko nas. Taj adrenalin koji odjedanput postaje zapravo tanatalni adrenalin, adrenalin koji je prepun sperme smrti, koja je zapravo svuda oko nas, koja je potentna u falusima tenkova, pušaka, metaka. Mladost koja će zapravo završiti u jebenim kurtonima, jebenih oficira. Stalno zaboravim pomenuti tog nesretnog generala Trifunovića. Svi kad pomenu Prijedor zaborave njega pomenuti jer pored toga što je Prijedor imao tolike ludake, imao je i nekoliko nevjerovatnih ljudi. Taj general Trifunović, koji je tu iz okolice Prijedora, trostruki izdajnik. Taj čovjek zaslužuje filmčinu, romančinu. Umro je na jedan tako brutalan način, a na pokopu mu nije bilo nikoga iz Prijedora. To je strašno.

Sudbina pukovnika Topića me zapravo podsjeća na sudbinu generala Trifunovića. Učinio je sve da izvuče te mlade momke, a na kraju se neprihvaćen i objesio.

Od kad je taj roman napisan, čekam da to neko primjeti i na neki način skrivam da to otvoreno kažem. Taj kapetan Topić je doista postojao, moj brat mi je govorio o njemu, ali negdje uzor u građenju tog lika je bio general Vladimir Trifunović. Neprekidno sam pred očima imao njegov utišani pogled, utišani glas. Zamišljam psihu tog kapetana Topića da je formirana od istog materijala kao psiha nesretnog, a velikog Vlade Trifunovića, kojem je majka rekla: „Sad kad si postao general, tek sad upamti da si odgovoran za puno djece i ako jedna majka zaplače proklinjaću mlijeko kojim sam te dojila.“ To je tako potkozarski. Tako su mene odgojili, da su Srbi u Potkozarju takvi ljudi, da smo mi upravo ti ljudi koji su ponijeli jednu ogromnu žrtvu kroz taj Jasenovac. Taj general Trifunović je uvijek za mene bio pravi pojam vojničine i časti, onako kako sam ja to zamišljao kao dječak, kao neki vojnik JNA, tamo sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća.

Proces razgradnje ostataka Jugoslavije kao da i dalje traje. Vidimo šta se dešava u poslednje vrijeme, prije svega kroz ove najavljene zakone o ćiriličnom pismu. Vrlo moguće da ćemo za 10, 15 ili 20 godina imati generacije koje gotovo da neće znati ono drugo pismo. U Hrvatskoj je to već slučaj, gotovo da rijetko ko uopšte više ćirilicom i piše.

Ljudi još uvijek ne shvaćaju da se ne može sačuvati jezik dekretima. Jezik se može sačuvati potpuno drugačije: negujući njegovu veličinu. Ja se volim zajebavati… U Prijedoru se u centru grada nekada, kad je bila Jugoslavija, jedna kafana zvala Bife Centar, sad se zove Voulez-Vous. Ja to ne znam ni izgovoriti. U Bifeu Centar, koji je držao Bošnjak, svi smo tu prvu pivu popili. Radi se samo o tome da mi njegujemo ono što jesmo, da ne namećemo ono što jesmo na nekakav dekretan način. Dekretiziranje jezika će stvoriti kontraefekat. Ja se uzdam, ja želim da vjerujem u to. Moram biti idealista. Naravno da će, zajedno sa nama, nestati i jezika kojim govorimo. Ali ostaće veličanstvenost književnosti koja je stvarana na tom jeziku. Ja sam prvu knjigu objavio ćirilicom, a to nisam znao do skoro, nisam imao svijest uopće o tome. Da me neko pitao: „Gdje si objavio?“, odgovorio bih: u Beogradu. A da su me pitali kojim pismom, ne bih imao pojma. Nisam razmišljao o tome, jer je bilo potpuno nebitno. Ja se sjećam svog ponosa kad sam šetao s tadašnjom curom u Zagrebu i pokazao joj u izlogu knjižare Miroslav Krleža svoju knjigu na ćirilici. To je neka ’90. godina. I sad kad dođem, nakon 30 godina, na to isto mjesto dođe mi da plačem. I kao ja sam nešto u književnosti napravio. Šta sam napravio? Pa moje knjige više nema u tom izlogu, eto šta sam napravio. Znači to je samo duboki ljudski poraz koji sam doživio. Moram biti optimista zato što drugog načina za opstanak u jeziku nemam dok god se bude pisalo i govorilo tim jezikom. Kao što se zadržao jidiš bez obzira što je šest miliona ljudi protjerano kroz dimnjak, tako ja vjerujem da sudbina nas Južnih Slovena možda neće biti, naravno, tako drastična da ćemo ići kroz dimnjak u nestajanje, ali ako sačuvamo jezik, to će nestajanje savim sigurno biti drukčije ili manje betonirano.

Dejan Kožul (Portal Novosti, printtscreen 021)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Nesvrstani
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga