DANI: Bruka srbijanskog pravosuđa

Sarajevski "Dani" o kontroverzama sudskog procesa protiv Ilije Jurišića

15. maja 2010

U petak, 7. maja 2010., četiri dana pred trogodišnjicu hapšenja Ilije Jurišića na beogradskom aerodromu, Apelacioni sud u Beogradu je donio rješenje o ukidanju prvostepene presude te odlučio da u septembru raspravlja o meritumu optužnice. Vijeće Apelacionog suda je odlučilo pozvati svjedoke koje nije saslušalo prvostepeno Vijeće za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu. Dogodilo se ono što su advokati i priželjkivali, pa i sam Jurišić.

Proces Priželjkivani ishod mogao se naslutiti prije dvadesetak dana kada je pred Sudskim vijećem (Siniša Važić, predsjednik, Omer Hadžiomerović, izvjestilac i članovi Sonja Manojlović, Sretko Janković i Miodrag Majić) Apelacionog suda u Beogradu 21. i 22. aprila završena javna rasprava u predmetu Ilija Jurišić. Umjesto za planirana tri, okončana je za dva dana.

Počelo je zahtjevom odbrane za izuzećem predsjednika Sudskog vijeća Siniše Važića. Prema ocjeni Jurišićevog advokata Đorđa Dozeta, Važićevo predsjedavanje najava je pristranosti u ovom postupku. On je napomenuo da je Siniša Važić u četiri navrata, kao predsjednik Okružnog suda u Beogradu, imao negativan stav na žalbe i prigovore koje su ulagali advokati. Posljednji je u vezi sa žalbom koju su advokati uložili na rješenje Okružnog suda u Beogradu o plaćanju troškova sudskog postupka pod prijetnjom prinudnog izvršenja, a koju je Siniša Važić odbio.

„U žalbi smo skrenuli pažnju na povrede Krivičnog zakonika Republike Srbije, jer se troškovi sudskog postupka ne mogu izricati bez pravosnažne presude koju u ovom predmetu još uvek nemamo. To rešenje, na koje smo se žalili, utvrdilo je i rok, a on je istekao 10. januara ove godine kada je Republika Srbija trebala krenuti u postupak prinudne naplate. Baš bi bilo zanimljivo videti kako bi to Srbija izvela jer je reč o stranom državljaninu. Sve ovo govori da sudija Siniša Važić ne može biti objektivan i nepristrasan u ovom postupku“, objasnio je advokat Dozet.

Nakon kratke pauze, Sudsko vijeće je odbilo ovaj zahtjev advokata i prvi radni dan protekao je u izvještaju kojeg je podnio sudija izvjestilac Omer Hadžiomerović, a odnosi se na sadržaj presude te žalbe obje strane u postupku. Potom je data mogućnost da Tužilaštvo i odbrana, pa i sam Ilija Jurišić, daju svoje iskaze.

Indikativno je da je zamjenik tužioca u Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije Milan Petrović svoje izlaganje okončao za tri-četiri minute i ostao pri svojoj žalbi kojom je zatražio izricanje mnogo oštrije kazne u odnosu na prvostepenu presudu. Posebno je zanimljivo njegovo objašnjenje, koje je prihvatio i prvostepeni sud kada je izrekao kaznu od 12 godina zatvora, da je za Tužilaštvo nebitan sadržaj naredbe, jer su oni ubijeđeni u njeno postojanje, što odbrana, pa i sam Jurišić, nikada nisu negirali, nego su, kao i neki svjedoci uključujući Mešu Bajrića (načelnik Stanice javne bezbjednosti Tuzla u kritičnim trenucima s komandnim ovlaštenjima) Sudu ponudili njen sadržaj: „Na vatru odgovori vatrom!“

Na drugoj strani, advokati su bili puno opširniji, precizniji i uvjerljiviji u iznošenju svojih primjedbi. Tako je advokat Stevan Protić skrenuo pažnju Žalbenom vijeću da oni moraju ukinuti prvostepenu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, evidentnih povreda prava optuženog koja garantiraju i međunarodne konvencije kao što je pravo na pravično suđenje.

Selekcija svjedoka „Mnogi dokumenti na koje se prvostepeni sud poziva nisu sastavni dio spisa niti su izvedeni tokom postupka. Od ovog Sudskog veća očekujem da odgovori na pitanje zašto je prvostepeni sud zanemario svedočenje pukovnika Milana Stublinčevića, koji je u to vreme bio načelnik štaba 17. korpusa JNA, koji je jasno precizirao da je vojska prilikom povlačenja u SR Jugoslaviju morala lokalnim vlastima ostaviti sve osim ličnog naoružanja“, istakao je Stevan Protić.

U praksi, vojska se toga striktno pridržavala, ali samo u slučajevima ako je općinska vlast bila u rukama SDS-a. U suprotnom, a to se upravo dogodilo s dislociranjem vojnih potencijala Kasarne Husinska buna u Tuzli, rezervisti, s majevičkih i ozrenskih sela, strugali su ostatke masti u preostalim bačvama ili su plastične kanistere punili benzinom. I sve je to, zajedno s ljudstvom i municijom, tovareno na kamione.

„Moja je procena da je presuda, na koju smo se žalili, donesena da bi se prikrila odgovornost oficirskog kadra vojske koja je napuštala Tuzlu. Meni kao advokatu onemogućena je odbrana klijenta jer je prvostepeno Sudsko veće bezrezervno prihvatalo sve ono što je serviralo Tužilaštvo, a naši predlozi su odbijeni. Ako je to tako, onda nam ne treba Sud, dovoljno je da Tužilaštvo napiše optužnicu i samo izrekne presudu. Izvršena je nedopustiva selekcija svedoka. Sud je favorizovao svedoke po nacionalnoj osnovi. Očekujem od Apelacionog suda da osudi ponašanje prvostepenog suda koji je odbio da sasluša svedoka Matu Zrinića, a mnogi svedoci su ga označili kao provokatora sukoba, sve to postoji u transkriptima, a on je u tom trenutku oficir vojske koja se povlači, ranjen je tom prilikom, dakle ima i status oštećenog. Po mom mišljenju, Sud ga nije saslušao samo zbog toga što je reč o čoveku hrvatske nacionalnosti“, objasnio je Stevan Protić.

Podvlačeći da je presuda neodrživa, da je njemu od početka jasno da brani nevinog čovjeka kome nije mjesto u sudnici, Protić na kraju svog izlaganja poentira: „Branim čoveka od odgovornosti koju Sud nije želeo u prvostepenom postupku da utvrdi. Skrećem ovom sudskom veću pažnju na jedan paradoks. U završnoj reči tužilac je izjavio, to možete proveriti u spisu, da on ne zna kakav je tekst naredbe i da to u konkretnom slučaju nije ni bitno, čuli smo to i danas, a upravo zbog sadržaja te naredbe, koja je tužiocu nepoznata, Jurišić je osuđen na 12 godina zatvora. Ako je to pravna norma koju će prihvatiti ovo veće, a ja se nadam da neće, onda moram da kažem da nakon 40 godina bavljenja ovim poslom ja nisam advokat i ja nisam normalan čovek“, završio je svoje izlaganje advokat Stevan Protić.

Pridružujući se primjedbama kolege Protića, advokat Đorđe Dozet je također ilustrativno govorio o selektivnom pristupu istini koju je primjenjivalo prvostepeno vijeće Okružnog suda u Beogradu. Zamolio je Sudsko vijeće Apelacionog suda da obrati pažnju na svjedoka Milana Nedića, čije je svjedočenje Okružni sud potpuno ignorirao jer je „odskakalo“ od vizije koju u slučaju Tuzlanska kolona ima Tužilaštvo, a koji je potvrdio da je spornog 15. maja 1992. na kamion natovario oružje iz magacina na Kozlovcu i odvezao ga kući u Sižje.

„Gospodo, da li je to lokacija u SR Jugoslaviji gde je trebalo dislocirati jedinice JNA prema sporazumu između SR Jugoslavije i BiH“, pitao je Dozet i nastavio: „Podsećam vas takođe da je i general Kukanjac, komandant 2. vojne oblasti, u svom izveštaju Generalštabu u Beogradu u martu 1992. jasno precizirao da će se naoružanje i druga oprema koja pripada TO iz tuzlanske kasarne izmestiti u region Lopara. Da li ta lokacija pripada SR Jugoslaviji? Ne, gospodo, to je područje pod kontrolom bosanskih Srba. I šta je u svemu najveći problem? Sud se poziva na famozni sporazum, a njegov sadržaj nikome nije poznat niti je taj dokument sastavni dio sudskog spisa. Nije tokom postupka izveden kao dokaz. I veštacima, koji su se pojavljivali u sudnici, Sudsko veće je prilazilo selektivno prihvatajući samo ono što je u korespondenciji sa stavom Tužilaštva. Ako je htelo, a Krivični zakonik ih na to obavezuje, da spozna punu istinu, Sudsko veće je trebalo prihvatiti naš predlog da se kao svedoci saslušaju ključni ljudi koji imaju radiostanice, nalaze se duž trase izvlačenja i mogu posvedočiti o sadržaju naredbe, koju odbrana pa ni okrivljeni Jurišić nikada nisu sporili. Preko toga se jednostavno prešlo čime je prekršeno pravo optuženog na pravičan postupak“, upozorio je Đorđe Dozet.

Septembar – konačni rok U nastavku, Dozet je podsjetio vijeće Apelacionog suda na pravni nonsens koji zastupa Tužilaštvo, a prihvatilo ga je izričući prvostepenu presudu, i postupajuće vijeće Okružnog suda u Beogradu.

„Zamislite, molim vas, kako bilo koje sudsko veće može izreći kaznu za krivično delo klevete, ako se ne zna sadržaj klevete? U ovom slučaju imamo krivično delo za koje je zaprećena kazna do 20 godina zatvora, a Tužilaštvo tvrdi, nažalost, takav stav prihvatilo je prvostepeno veće, da je irelevantan sadržaj naredbe. Meni je žao što je u prvostepenom postupku načinjeno toliko povreda krivičnog zakona pa ovo veće ne može samo presuditi, nego sve mora vratiti prvostepenom sudu. Ja od vas očekujem takvu odluku uz predlog da omogućite nevinom čoveku da se u nastavku procesa, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, brani sa slobode“, završio je svoje izlaganje advokat Dozet.

Na ovaj način iscrpljena je sva problematika predviđena za raspravu pred Apelacionim sudom u Beogradu. Raspravu su tokom dvodnevnog zasjedanja, osim predstavnika Fondacije Istina Pravda Pomirenje, pratili i predstavnici Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu i ambasador BiH u Beogradu Boriša Arnaut. I dok su Jurišić i njegovi advokati čekali odluku Apelacionog suda i nadali se da će prvostepena presuda biti ukinuta, a predmet vraćen na ponovni postupak, iz Beograda je stigla prijatnija vijest: Apelacioni sud je izgleda shvatio svu blamažu koja je tokom protekle tri godine napravljena u sudskom postupku protiv Ilije Jurišića. Odlučili su da oni otvore raspravu, pozovu svjedoke odbrane o čije se svjedočenje prvostepeni sud oglušio. Septembar je tako konačni rok za agoniju u kojoj se nalazi Ilija Jurišić.

Jurišić: Ja sam žrtva predrasuda

U raspravi pred sudom riječ je dobio i Ilija Jurišić. U izuzetno emotivnom obraćanju Sudskom vijeću on je podsjetio da je u Beogradu prije hapšenja bio najmanje 50 puta, a posljednji put 20. 11. 2006. kada je dobio unuku.

„Zbog svega toga mi nije jasno zašto Tužilaštvo uporno ponavlja da sam im bio nedostupan. Dogodila mi se teška nesreća i ja tvrdim da se preko mojih leđa prelamaju svi nesporazumi između Srbije i Bosne i Hercegovine. Nisam ubica! Nisam nikakav dželat kakvim me prikazuje tužilac. Iskreno suosjećam sa svima koji su stradali tog dana na Brčanskoj Malti, ali je za to nisam odgovoran. Da sam to učinio, onda mi ne bi trebao nikakav sud, za presudu bi bila dovoljna moja savjest. Želim vas podsjetiti na rečenicu velikog pisca Meše Selimovića koji kaže: ‘Ko ubije jednog čovjeka kao da je ubio cijeli svijet.’ Ova rečenica je moja životna vodilja, ova Mešina misao je dio mene. Danas sam razočaran jer sam tokom prvostepenog postupka shvatio da je suđenje pristrasno, politički motivisano. Izgubio sam povjerenje i u Boga i u čovjeka jer su me izdali u najtežim trenucima. Nikada nisam mrzio niti se svetio. Bez obzira na sve što mi se događa, ja nemam nikakav animozitet prema državi čije mi pravosuđe sudi. Za Srbiju me vežu najljepši trenuci mog života. Ja sam jednostavno žrtva predrasuda koje u srbijanskom društvu pothranjuju politike. Podsjećam vas na Einsteinovu izreku: ‘Lakše je razbiti atom nego predrasudu.’ Ljudski je griješiti, ali je i ljudski priznati grešku“, završio je svoje obraćanje Ilija Jurišić.

Stavovi tužitelja: Beogradski pravni žongleraj

Optužnica protiv Ilije Jurišića podignuta je 9. 11. 2007., dva dana pred istek pritvora. Učinjeno je to u trenutku dok je istraga još bila u toku: cijeli spis je bio u Sarajevu jer su istražni sudija Milan Dilparić i zamjenik tužioca za ratne zločine Republike Srbije Dragan Stanković saslušavali 14 svjedoka iz Tuzle. Vrhovni sud Republike Srbije, postupajući po žalbi branilaca Ilije Jurišića, svojim rješenjem br. KŽ.P-RZ 29/07 od 9. 10. 2007. ukinuo je prvostepeno rješenje o pritvoru Okružnog suda u Beogradu i svojim uputama prvostepeni sud podsjetio da prilikom odlučivanja imaju u vidu činjenicu da je riječ o krivičnom djelu počinjenom na teritoriji Bosne i Hercegovine, da je Ilija Jurišić građanin BiH, te da se u vezi s predmetom Tuzlanska kolona vodi računa da je u vezi s predmetnim slučajem u BiH pokrenut krivični postupak, da je pokrenuta istraga protiv osumnjičenog Jurišića za krivična djela ratni zločin protiv zarobljenika (član 175 KZ BiH) i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (član 174 KZ BiH). Okružni sud u Beogradu se oglušio na ove upute Vrhovnog suda Republike Srbije. Slušali su svog pretpostavljenog – tužioca Vladimira Vukčevića. Tokom sudskog postupka Sud je suprotno odredbama Zakonika o krivičnom postupku Republike Srbije dozvolio da se u sudnici odvijaju istražne radnje koje pripadaju fazi istrage. O nekvalitetno obavljenoj istrazi najbolje govori podatak da je broj poginulih s tužilačkog spiska od 92 skresan na 49. Tužilačka žurba u istrazi rezultirala je i tragikomičnim situacijama: pred Sudom se pojavljuju svjedoci koji nikada u životu nisu bili u Tuzli niti su kao takvi mogli biti svjedoci u predmetu Tuzlanska kolona; kao svjedoci pojavljuju se „mrtvi“ s tužilačkog spiska ili svjedoci-oštećeni čiji najbliži nisu stradali na Brčanskoj Malti u Tuzlanskoj koloni 15. maja 1992. nego 9. juna iste godine negdje na ratištu Majevice, itd., itd., itd. Sud je bez obrazloženja odbio saslušanje svjedoka odbrane Budimira Nikolića, Nikole Slavuljice i Zlatana Cuvaja koji su kritičnog dana bili u istoj kancelariji s optuženim i Mešom Bajrićem i mogli su da svjedoče o tome šta se zaista dešavalo, ali i da otklone dileme koje je Sudsko vijeće imalo kada je riječ o ulozi i ovlaštenjima optuženog. Sudsko vijeće je odbilo da sasluša komandire policijskih stanica (Pašaga Mehanović, Niko Jurić, Milenko Miličević, Ekrem Selimović, Kadro Pekarić, Ivica Divković) koji su se kritičnog dana nalazili na trasi izvlačenja vojne kolone, iako su njihovi iskazi mogli biti odlučujući da bi se bez trunke sumnje moglo utvrditi: 1) da li je u trenutku kada je optuženi prenio naredbu napad već postojao i 2) kako je glasila naredba. Tokom sudskog postupka nepobitno je utvrđeno da je kao garancija bezbjednom izlasku vojne kolone na njenom čelu bilo policijsko vozilo SJB Tuzla u kojem se nalazio policajac Blagoje Stankić, u oklopnom transporteru s komandantom kasarne potpukovnikom Dubajićem bio je komandant TO Tuzla Enver Delibegović, u sredini kolone policijsko vozilo SJB Tuzla u kojem su bili policajac – član Operativnog štaba SJB Tuzla Srećko Mitrović, te tadašnji sekretar SO Tuzla Jasmin Imamović i Benjamin Fišeković, uposlenik Okružnog štaba TO, a potom još jedno policijsko vozilo Stanice javne bezbjednosti Tuzla u kojem je bio komandir saobraćajne policije Mato Divković. I pored te nesporne činjenice, Sudsko vijeće tvrdi da je riječ o unaprijed pripremljenom i perfidnom napadu na kolonu.

(Dani)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Erotika
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga