BORIS PAVELIĆ: Što je bolje – “jugosfera” ili “srpski svet”?

Regija, polako ali sigurno, opet klizi u barbarizam

14. feb 2021

Neka nas ne uvjeravaju da nema dobre volje za suglasjem i naklonošću među ljudima bivše Jugoslavije.

Pogledajte što kaže hrvatski parlamentarac Bojan Glavašević, sin novinara Siniše kojega su srpski paramilitarci ubili na  Ovčari kod Vukovara u studenome 1991, nakon što je JNA razorila i zauzela  grad: „Kao aktivist i političar borim se da moja zemlja doista bude ‘kuća za svu našu decu’. S prijateljima iz susjednih zemalja – Sašom Magazinovićem, Balšom Božovićem, Aleksandrom Jerkov i još nekoliko dragih ljudi – nedavno sam započeo nešto što se zove Akademija za razvoj demokracije, upravo s idejom da zajednički popravimo barem dio štete koju je rat napravio, da gradimo poštene i prijateljske odnose, koji će našim domovinama i ljudima omogućiti da u budućnosti žive sigurnije, zdravije živote, i da naše zajednice budu osnažene tako da nam se rat više nikada ne ponovi“.

Bojan Glavašević imao je sedam godina kada je ostao bez oca. Danas je parlamentarni zastupnik Zeleno-lijevog bloka, jedan od najrazumnijih glasova u hrvatskom Saboru. Kada ga je novinar Al Jazeere Balkans prije nekoliko dana pitao kako bi se karakter njegova oca uklapao u današnju Hrvatsku, odgovorio je ovako: „Vjerojatno vrlo slično kao što se i moj karakter uklapa u današnju Hrvatsku, ili karakter bilo kojeg slobodnomislećeg ljudskog bića koje voli svoju zemlju, i želi graditi prijateljske odnose sa svim dobrim ljudima u susjednim zemljama. On je bio prije svega Vukovarac, a onda i Sarajlija, jer je Sarajevo grad njegove mladosti, grad u kojemu je imao dobre prijatelje, u kojemu je upoznao ljubav svog života. Bio je čovjek široke duše, i znao je da ga različitost može samo učiniti bogatijim, da ga nikako ne može ugroziti. Ovaj strah od različitosti vidim kod mnogih nacionalista danas“. Neka nas, dakle, ne uvjeravaju da ne postoji dobra volja za prijateljstvom među ljudima bivše Jugoslavije.

A postojalo je vrijeme kada se ta dobra volja bila probila i do najviših vrhova državnih vlasti. „Potvrđujemo i ovom prilikom punu odlučnost da svaka od naših zemalja u međusobnim odnosima djeluje tako da drugima pomogne da se ispune svi potrebni uvjeti za pristupanje u punopravno članstvo EU. Princip solidarnosti i uzajamne podrške temeljni je princip na kojem četiri zemlje žele graditi zajedničku europsku budućnost. Slažemo se da se započeti proces međusobnog pomirenja mora nastaviti.“ To je dio izjave koju su 14. listopada 2011. potpisali Boris Tadić, Ivo Josipović, Filip Vujanović i Željko Komšić – predsjednici  Srbije,  Hrvatske, Crne Gore i predsjedavajući Predsjedništva BiH – okupljeni u Beogradu na inicijativu Igmanske inicijative, mreže nevladinih organizacija iz zemalja bivše Jugoslavije. Taj skup, na kojemu je bio i povjerenik EU za proširenje Olli Rehn te visoki dužnosnik Nordijskog vijeća – međuvladinog tijela za skandinavsku suradnju, koje je starije od EU – predstavljao je vrhunac procesa institucionalizacije dobre volje za suradnjom, koju je 2000. inicirao tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Podsjetimo: Mesićev izbor za predsjednika Hrvatske u veljači 2000. označio je kraj jedne i početak druge ere: kraj konfrontacija devedesetih i početak nastojanja za poslijeratnim oporavkom, traženjem istine, kažnjavanjem zločinaca, liječenjem trauma i uspostavom povjerenja.

Dvije godine prije spomenutog skupa u Beogradu – koji je mogao biti povijesni, ali je danas posve zaboravljen – regijom je odjeknuo uzdah iznenađenja kada je  novinar The Economista Tim Judah, u kolovozu 2009. objavio članak „Na pragu Jugosfere“, konstatirajući, naprosto, da vremena postaju normalnija, ali i vraćajući, nakon dvadeset godina, pravo na postojanje imenima od kojih su svi bježali, kao vrag od tamjana. U vrijeme kada je Judahov članak objavljen, u Sarajevu je već godinu dana radilo Regionalno vijeće za suradnju (RCC), institucija zamišljena kao međuvladino koordinativno tijelo zemalja bivše Jugoslavije.

I zamislite sad da se dogodilo ovako: od 2011. do 2015, RCC je osnažen u utjecajnu međuvladinu instituciju, sposobnu da koordinira zajedničko djelovanje na poslijeratnoj normalizaciji, usklađuje regionalnu suradnju u današnjici i potiče planove za budućnost. To podrazumijeva snažan Regionalni ured za pronalaženje nestalih i Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o ratovima REKOM. Ta dva ureda, u kojima rade vjerodostojni stručnjaci iz sve četiri zemlje, uspjela su ublažiti većinu najvećih poslijeratnih trauma: pronaći i ekshumirati većinu masovnih grobnica te identificirati sve osmrtne ostatke, otkriti sudbinu većine nestalih, načiniti vjerodostojan i iscrpan popis svih žrtava, sudjelovati u izradi efikasnih međudržavnih sporazuma o suradnji u istraživanju i sankcioniranju ratnih zločina te aktivno surađivati s Haškim sudom, tužiteljstvima i sudovima u sve četiri zemlje. Proces je uspješan, i uvelike doprinosi osnaživanju međusobnog povjerenja na političkoj i medijskoj razini; uredi REKOM-a i Ureda za nestale otvaraju se, kao stalne istraživačke i obrazovne institucije, i u Srebrenici i Prijedoru, kao čvrsta uporišta istine: Srbija donosi zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici.

Kada Hrvatska 1. srpnja 2013. postaje 28. članicom EU, proces se ubrzava i pospješuje: RCC, uz svesrdnu podršku Slovenije i Hrvatske, prerasta u političko sidrište EU u regiji i centar proeuropske razmjene, inicijative i zajedničkog napretka regije prema EU.

RCC je već vjerodostojno međuvladino tijelo kada 2015. izbija migrantska kriza, sposobno da koordinira reakciju svih država na balkanskoj migrantskoj ruti, kao i da – u suradnji s Grčkom i Italijom – inicira zajednički nastup balkanskih zemalja prema EU. Početkom 2016, ohrabrena usuglašenom i humanom reakcijom balkanskih zemalja u prolasku pola milijuna ljudi prema Zapadu, EU popušta pred zajedničkim zahtjevima Italije, Grčke i balkanskih zemalja, te usvaja novu politiku azila, utemeljenu na solidarnosti, ravnomjernosti, reciprocitetu i poštovanju temeljnih ljudskih prava. BiH i Srbija time bivaju oslobođene masovnog priljeva ljudi kojima ne mogu pomoći, a Hrvatska ne postaje agresivni žandar na nasilnoj granici Europe.

Do 2020, Srbija i Crna Gora nadomak su završetka pregovora s EU, a Bosna i Hercegovina upravo ih otvara, osnažena uspjesima RCC-a, te mudrom pomoći Zagreba i Beograda koji su pobijedili vlastito velikodržavlje i njegove političke agenture u Banjaluci i Mostaru. Srbija i Kosovo pred uzajamnim su priznanjem, a Srbija zbog toga biva novoproglašenom miljenicom Europe. Rusija se ne buni, štoviše: Srbija i BiH, nakon dugih stoljeća, nisu više točka sukoba, nego most Zapada i Istoka. Regija živi u miru; konflikti više ne prijete.

Kada u proljeće 2020. svijet blokira pandemija koronavirusa, uspješna suradnja država bivše Jugoslavije već je uigrano opće mjesto. Samorazumljivo je da zemlje, svim teškoćama usprkos, nastavljaju suradnju: RCC koordinira režim prelaska granice i usklađuje te mjere s Bruxellesom. Početkom 2021, kada postaje očito da je europski plan masovnog cijepljenja propao, Srbija postaje most za rusko i kinesko cjepivo za Balkan i EU: polovinom veljače 2021, ruskim Sputnikom, koji je odobrila Europska agencija za lijekove, cijepljeno je deset posto stanovništva bivše Jugoslavije, a Rusija, u dogovoru s Bruxellesom, počinje isporuku i za ostale članice koje to žele.

A sad se probudite, i vratite u stvarnost: nepunu godinu nakon sastanka u Beogradu, 2012, predsjednik Srbije postao je šešeljevac Tomislav Nikolić. Dvije godine kasnije, na hrvatskim predsjedničkim izborima Ivu Josipovića pobijedila je kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović. Iz njihova predsjedničkog mandata, kao najvažnije međudržavno pitanje, pamti se dilema je li Nikolić hrvatsku predsjednicu, za jednog posjeta Zagrebu, poljubio dva ili tri puta.

Nakon što je 2014. Aleksandar Vučić postao premijer, a tri godine kasnije još i predsjednik Srbije, postalo je jasno da od „jugosfere“ neće biti ništa. Svaki, baš svaki, regionalni problem pretvorio se u nerješiv: od potrage za nestalima i kolektivnih poslijeratnih trauma, preko situacije u BiH, do migrantske krize i koronavirusa. Štoviše, ti se problemi više i ne percipiraju kao nešto što bi se moglo rješavati u suradnji: svaka država zatvorila se u sebe, a nesporazumi i nepovjerenje samo se gomilaju – po stanju u BiH to se najbolje vidi. I da se razumijemo: nije za sve to samo Vučić odgovoran; ta bi analiza morala biti mnogo nijansiranija.

I sad, za kraj, još i „srpski svet“. „Vučić treba da stvara Srpski svet. Beograd mora da u sebi i oko sebe okupi sve Srbe, a predsednik Srbije je predsednik svih Srba“, rekao je, prije pola godine, tadašnji srpski ministar obrane, a sada policije, Aleksandar Vulin. „Teritorijalno ujedinjena Nemačka nije nikome problem, ali politički ujedinjeni Srbi jesu. Srbi nemaju jednu državu, ali mogu da imaju jednu politiku i jednu volju. Jedinstvo Srba je nužnost bez koje nas neće biti. Srbi su postali jedinstven politički narod i bolje da se na tu činjenicu naviknu svi koji napadaju Vučića što je ojačao Srbiju“, kazao je Vulin.

Jedan narod, jedna volja, jedan vođa – nedostaje, kaže, samo još “jedna država”. Na tridesetu obljetnicu početka raspada, Vulin je Srbiju vratio trideset godina unazad, točno na mjesto zločina. A sa Srbijom vraća se i regija: kako to djeluje na susjede, vidi se dobro u Zagrebu, u kojemu bivši socijaldemokrat Zoran Milanović sustavno klizi u naručje desnice, nevješt, preslab i nesposoban da se odupre ucjenama onih koji, ne posve bez razloga, neprestano upiru prstom u Beograd. Postoje, ipak, i bolji primjeri: Milorad Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće (SNV) uporno, strpljivo i uvijek iznova, nastoje ponuditi drukčije, kooperativnije i tolerantnije tumačenje uzajamnog prožimanja ovdašnjih nacija od onog koji nude zagovornici “srpskog sveta”.

Ali Pupovac je slab: uvijek je jedan korak više u moralističkom aktivizmu nego u politici koja posjeduje moć. Usprkos svima koji, poput njega, nastoje stvoriti harmoničnije odnose, regija, polako ali sigurno, opet klizi u barbarizam: fašisti marširaju Novim Sadom, četnici Višegradom, ustaše Hrvatskom, nemir je u Crnoj Gori, a vlade se ponašaju kao da je sve to najnormalnije na svijetu, kao da su to „njihovi momci“… Nikakvu utjehu ne pruža to što ni svijet ne izgleda bolje, jer mi smo odgovorni za vlastitu kuću, naročito zato što postoje mnogi koji ne žele da bude kako jest.

Problem je, međutim, u strahu od „jugosfere“: već se jednom, u drugoj polovini osamdesetih, dogodilo da je mržnja prema Jugoslaviji dovela do „srpskog sveta“. Sada, povijest se ponavlja. Vrijeme je tmurno, atmosfera mučna, ali ohrabruje spoznaja da, čak i u politici, postoje ljudi poput Bojana Glavaševića. Ovako kaže taj mladi čovjek koji je uspio nadvladati osobnu ratnu traumu: „Nacionalizmu i mržnji uvijek se treba suprotstaviti jasno i glasno. To su danas krezubi ostatci ostataka davno poraženih ideologija i sjene nekih političkih mračnjaka koji u svojim haškim ćelijama nisu bili u stanju pogledati u ogledala vlastitih poraza. Godina je 2021. Čovječanstvo ozbiljno razmišlja o kolonizaciji Marsa, borimo se zajednički protiv pandemije i klimatskih promjena, Dubioza kolektiv ima robota izrađenog na 3D printeru u BiH za člana benda, a neka budala misli da je za Srbiju i Srbe i dalje najvažnija neka nacionalistička fantazmagorija stara nekoliko stotina godina. Takvima je i sadašnjost, a kamoli budućnost, daleko iznad spoznajnog horizonta. Na njihove gluposti ne treba šutjeti, ali fokus nam mora biti na važnijim stvarima“. Pa onda, šta je bolje: „jugosfera“ ili „srpski svet“?

(Autonomija)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Čestitka
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga