BORIS PAVELIĆ: Priča o Veri, Ađanki koja je spasila Osijek

Zaborav kojim joj se Srbija pokušava osvetiti mjera je njezine veličine

Priredio: Boris Pavelić
08. avg 2021

Vera Vebel Tatić. Ukucate li to ime u Google tražilicu, dobit ćete 315 rezultata. A ukucate li ime “Aleksandar Vučić”, dobit ćete – 5 170 000. Od tog podatka, ništa vam više ne treba kako biste shvatili da živite u svijetu nepravde, mržnje, laži i političkog ludila. Jer kada bi ovim svijetom vladala pravda, humanost i suosjećanje, odnos bi bio obrnut: Veru Vebel Tatić poznavali bi, poštovali i voljeli svi, a Aleksandar Vučić bio bi i ostao ono što i jest – anonimna navijačka hulja iz oronulog solitera u balkanskom gradu koji svi zaobilaze.

Od 315 natuknica koje Google tražilica izbacuje na ime Vere Vebel Tatić, 314 ih je inozemnih, a jedna jedina odnosi se na Srbiju: bibliografija beogradskog antinacionalističkog časopisa Republika navodi kako je u tematskim dodacima broju 33, na stranicama 8-9, iz 1991. godine, ime Vere Vebel Tatić spomenuto među sudionicima Beogradskog antiratnog maratona, aktivističke pacifističke diskusije Centra za antiratnu akciju iz Beograda u kojoj su, među ostalim, sudjelovali Zagorka Golubović, Ljubinka Trgovčević, Ivan Čolović i drugi.

Tužno je, tragično i nedostojno, a s obzirom na okolnosti ipak sasvim logično, da se u bivšoj Jugoslaviji tako malo zna – praktički ništa – o Veri Vebel Tatić. Zato je dragocjeno istaknuti temu o kojoj je, po svemu sudeći, na spomenutom Beogradskom antiratnog maratonu 1991. govorila ona sama: “Građani Sente, Temerina i Ade ili kako su nam ‘ljudi u senci’ dali lekciju iz građanske hrabrosti”. Precizan, iskren i samokritičan naslov: jer ono, što su u Adi tokom rata učinili Vera Vebel Tatić, njezin suprug Ištvan i omanja skupina njihovih drugova, borbenih pacifista, može se, bez ikakvih patetičnih pretjerivanja, mjeriti samo s najvećim etičkim dostignućima ljudskog suosjećanja i solidarnosti: spašavali su ljude, uporno, hrabro, samozatajno i sistematično, ne tražeći ništa zauzvrat, nego upravo suprotno: riskirajući vlastitu egzistenciju. I činili su to ispunjavajući svako slovo jednostavnog gesla koje, u okolnostima u kakvima su živjeli, nipošto nije bilo lako ostvariti: “Pomozi jednom čoveku i pomogao si celom svetu”.

Vera Vebel Tatić rođena je u Bati, 1. siječnja 1943. Njezin je suprug Ištvan Tatić. Duže od pola stoljeća živjeli su zajedno; imaju sina Stevana i unuka Pavla. Stevan s obitelji živi u Norveškoj: ništa čudno. Do rata, bila je to egzistencija ni po čemu osobita: Vera je radila kao činovnica u zavodu za zdravstveno osiguranje općine Ada. A onda je počeo rat, i ljudi su počeli pokazivati svoja prava lica: mnogi, premnogi pokazali su se nasilnicima i ubojicama, većinu je strah pretvorio u poslušnike, a manjina, malobrojna ali časna i poštovanja vrijedna manjina, stasala je u karaktere zbog kakvih vrijedi živjeti: u ljude koji se odupiru zlu, i neumorno, kao ni iz čega, stvaraju dobro. Takva je bila Vera Vebel Tatić, takav je njezin Ištvan. Neka to ne bude zaboravljeno, baš sada, u augustu – ili kolovozu, jer i to bi Veri bila lijepa riječ – kada se s toliko mržnje i žuči Srbija i Hrvatska nadmeću u slavljenju vlastitih zabluda; baš sada, u kolovozu, kada za mjesec dana dolazi prva godišnjica otkako Vera Vebel Tatić nije više na ovome svijetu: umrla je prošle godine, 13. septembra, i ostavila za sobom trag koji ne smije, i neće, biti zameten.

Ali, ništa od ovoga ne bismo znali da nije Žena u crnom i njihove neumorne aktivistkinje Staše Zajović. Staša Zajović, naime, upravo uređuje prvi sustavniji, neprocjenjivo važan spomen na Centar za antiratnu akciju iz Ade, organizaciju koju je, zajedno s Ištvanom, početkom studenoga 1991. pokrenula Vera Vebel Tatić. “Pamtimo antiratni otpor – Vera Vebel Tatić i Centar za antiratnu akciju Ada” zvat će se ta publikacija, čije će skoro objavljivanje biti najbolji spomen na velike ljude iz malog grada, predvođene ženom čije ime treba postati trajno nadahnuće svima koji žele da ljudi žive u miru, srčanosti, solidarnost i suosjećanju.

“Navršava se trideset godina antiratnog otpora u Srbiji (1991.-2021.) i tim povodom želimo da podsetimo i obeležimo važne činove i datume iz istorije antiratnog otpora u Srbiji, da u alternativnu istoriju upišemo prakse, inicijative i činove koji su prećutani, potisnuti ili marginalizovani”, napisala je Zajović u uvodu publikacije, koja će biti objavljena u nadolazećim tjednima. “Publikacijom ‘Pamtimo antiratni otpor – Vera Vebel Tatić i Centar za antiratnu akciju Ada’ želimo jednim delom da ispravimo tu nepravdu, a pre svega da čuvamo u trajnom sećanju antiratni otpor u Adi i Potisju i da osvetlimo istorijski značaj tog otpora. Želimo ne samo da učinimo vidljivim delovanje antiratnih aktivistkinja i aktivista u Adi i Potisju, već da slavimo veličanstvene poduhvate zajednice hrabrih, odgovornih i solidarnih građanki i građana, njihovo herojsko nenasilno delovanje koje je podrazumevalo ogromni rizik u najtežim vremenima”.

Publikacija neće biti samo “čin odavanja priznanja Veri Vebel Tatić”. Bit će on i “konkretan odgovor na dominantne nacionalističko-militarističke narative o devedesetim, koji utiču na to da je građanstvo u Srbiji, što se posebno odnosi na mlade generacije, žrtva sistematskog prećutkivanja i falsifikovanja nedavne prošlosti”. Na djelu je “prećutkivanje zločinačke prošlosti, uz slavljenje rata, ratnih zločina i zločinaca u Srbiji. Uporedo sa tim, na delu je i prećutkivanje otpora ratu, zločinima, militarizmu i nacionalizmu Devedesetih. Iskustvo na terenu nam je pokazalo da postoji ogroman deficit u znanju o antiratnim inicijativama na početku devedesetih”. Da, to je mučna istina: kao da rata nije bilo dovoljno, zapanjujuće je do koje su mjere vlasti u Srbiji i Hrvatskoj uspjele sakriti istinu o antiratnom otporu – neuspješnom i malobrojnom, nažalost, ali zato ništa manje žilavom, upornom, kontinuiranom i plemenitom.

Centar za antiratnu akciju u Adi osnovan je 7. studenog 1991, dan nakon velikih antiratnih prosvjeda i dan nakon što je ta općina, na poticaj antiratnih aktivista predvođenih Verom Vebel Tatić, za 15. novembra raspisala “referendum na kome će se građani plebiscitarno izjasniti da li su za rat i da li žele da njihova deca ratuju na frontovima Hrvatske”. Uspije li referendum, “zahtevaće da se rezervisti odmah vrate kućama, dok će od nadležnih vojnih organa istovremeno tražiti da oni koji su na redovnom odsluženju vojnog roka, svoje obaveze odsluže do kraja, ali isključivo na teritoriji Srbije”. Bio je to vrhunac dotadašnjeg antiratnog djelovanja Vere Vebel Tatić i njezinog Ištvana, koji su već tada znali cijenu protivljenja ratu u zemlji koja je pokrenula agresiju na susjede: protiv Vere na poslu je pokrenut disciplinski postupak, i 16. prosinca, Vera će, zajedno s još dvije kolegice – Klarom Ožvar i Marijom Bakoš – dobiti otkaz u općinskom zavodu za zdravstveno osiguranje. Da je htjela, mogla je to izbjeći: kao i toliki drugi, povući se, zašutjeti, nestati u gorkoj rezignaciji negrađanske anonimnosti.

Odabrala je suprotan put. Citirat ćemo tekst proglasa “Podrška pobunjenicima protiv rata, mobilizacije, ratnih pohoda” koji je Centar za antiratnu akciju Ada objavio dva dana nakon početka napada na Sarajevo, 8. travnja 1992. Bio je to jedan u nizu javnih istupa kojima su Vera i njezini drugovi pokušavali zaustaviti beogradski ratni stroj: “Srbijanski nenarodni režim u dosluhu sa ostatkom JNA i nadalje masovno mobiliše građane Vojvodine i Srbije a naročito manjine u cilju ostvarivanja memorandumsko-šešeljevskih granica, radi Hadžićeve još neosvojene ’prestonice’ i ustoličenja Karadžića u imaginarnoj republici. Podržavamo rezerviste i vojnike koji odbiju da učestvuju u ostvarivanju ovakvih ciljeva u ‘neobjavljenom ratu’, bili da su oni Srbi iz Gornjeg Milanovca ili Mađari iz Pačira ili Stare Moravice. Vođenjem ovakvog rata žrtvovali su već mladost Srbije, narod Baranje i Krajine, a u toku je stavljanje na žrtveni oltar bezumlja i BiH. Poštene ljude niko neće moći naterati da pucaju na nenaoružan narod!”

Dva tjedna kasnije, 22. travnja 1992, Centar za antiratnu akciju Ada objavljuje apel Europi: “Zaustavite fašističko divljanje!”: “Svedoci smo po drugi put u ovom veku kako Evropa inertno posmatra početak fašističkog divljanja. Desilo se to jednom u Nemačkoj, dešava se to sada u Srbiji. Pored svih uloženih napora nacional-socijalistički režim u Srbiji nije više u stanju da zamaskira koaliciju sa Jugoslovenskom Armijom i fašističko-četničkim snagama Šešelja. Oni kao oslobađaju nekog! Jadnog li naroda koga ‘oslobađa’ ovakva Jugoslovenska armija u sadejstvu sa fašističkim hordama. Evropo! Pred tvojim očima se odvija repriza Vukovara! Evropo, u Sarajevu ginu deca, gine narod! Evropo, u Sarajevu su Šešeljevi Beli Orlovi! Ako još ne znate ko su oni, dok saznate, biće kasno! Sarajeva sa još mnogim gradovima u Bosni i Hercegovini, naroda i života biti neće, biće samo fašizma, koji ako ojača, neće se moći lako iskoreniti. Ojača li u Bosni, biće to ideologija budućnosti u svim ostalim delovima krnje Jugoslavije. Evropo, kolevko civilizacije, u ime čovečanstva, u ime humanizma, ne dopusti to!”

Ađanski Centar za antiratnu akciju pokušavao je urazumiti i vojne komandante, sa slabašnom nadom da se ratna divljaštva događaju bez njihova znanja i odobrenja. Ovako glasi “Otvoreno pismo načelniku Generalštaba Jugoslovenske vojske, general-pukovniku, Životi Paniću”: “Gospodine generale, Jugoslovenska vojska, ni nakon sablasnih vukovarskih, mostarskih i mnogih drugih ruševina, očito nije spremna na pokajanje. Naprotiv, na veliko iznenađenje svih koji još veruju u pravnu državu i mir na ovim prostorima, Vi, Generale, ostajete nemi i pred činjenicom da fašistička koalicija ratnih zločinaca i profitera, oličena u nacional-socijalističkoj opciji srpskih radikala (Srpska radikalna stranka) i socijalista (Socijalistička partija Srbije), u Save-
znoj skupštini beskrupulozno ruši vrh Savezne Države (čiji ste Ustav dužni da štitite) kao jedine od sveta i demokratskih snaga zemlje priznate političke opcije – mira i kompromisnog dogovaranja. (…) Gospodine generale, transformaciju u profesionalnu vojsku, mimo politike i sebičnih interesa pojedinaca, mi zamišljamo ipak drugačije. Krenimo zajedno u jedino moguću i masovnu mobilizaciju za mir, samo tako možemo biti na istoj strani; u suprotnom, bićemo prinuđeni da uradimo ono što je bio vaš zadatak, a očito se niste usudili – da međunarodnoj javnosti ponudimo konkretne dokaze koje posedujemo o ratnim zločinima onih koji se još uvek ponašaju kao vaši ‘vrhovni komandanti’.”

Tri citirana dokumenta ocrtavaju hrabrost, ton i intenzitet djelovanja Vere Vebel Tatić i njezinog Centra za antiratnu akciju iz Ade. No ključan dio njihovog aktivizma bilo je pomaganje ljudima koji su odbili prihvatiti uniformu i krenuti u rat. Prema podacima objavljenim u publikaciji, “u Srbiji je tokom 1991/1992. nasilno mobilisano 140.000 ljudi, a od toga 82.000 u Vojvodini, što ukazuje da je prisilna mobilizacija muškaraca pripadnika manjinskih zajednica – Mađara, Hrvata, Rusina… – u Vojvodini imala i karakter etničkog čišćenja.” “To je”, nastavlja se, “javno i jasno denuncirao Centar za antiratnu akciju Ada”, pitajući „zašto se masovne mobilizacije isključivo sprovode u Vojvodini, jer je sa područja Vojvodine mobilisano preko 80% vojnih obveznika?”. Muškarci, posebno iz redova etničkih manjina i političke opozicije, bježali su iz zemlje da bi izbjegli mobilizaciju i sudjelovanje u ratu. O tome su često svjedočile antiratne aktivistkinje iz Potisja: ‘Od početka rata, preko 25.000 Mađara, bežeći od mobilizacije i užasa rata, našlo je utočište u inostranstvu. U našem kraju valjda nema porodice koja nije rasturena na taj način’, objavljeno je već u veljači – februaru – 1992.

I sve bi to bilo zaboravljeno, da nije Staše Zajović i Žena u crnom. Bila bi, osim u nekoliko toplih srca, zaboravljena i privržena ljubav koja je Veru i Ištvana grijala sve te godine, u ledeno hladnom svijetu mržnje, neprijateljstva, nasilja i smrti. „Devedesetih godina je bilo dana kada je naše dvorište bilo prepuno ljudi koji su tražili pomoć…”, kazao je Ištvan, nakon Verina odlaska, novinarki Magyar Szoa, koja je o njegovoj supruzi napisala nekoliko informativnih i dirljivih članaka, koji su uvršteni u publikaciju Žena u crnom. “Kad bi ovaj trpezarijski sto mogao da govori, rekao bi ko je sve sedeo za njim, od hiljada onih kojima je bila potrebna pomoć, savet, preko izbeglica iz ratnih zona… Dokle god mogu, odlaziću svaki dan mojoj Veri na groblje. Nosim joj ruže iz naše bašte, koje je najviše volela. Do sada ih je mraz poštedeo.”

Mir u srcu želimo Ištvanu, ali i čvrstoću, i samopoštovanje: treba reći da je ovaj golemi, ružni zaborav, kojim se Srbija i bivša Jugoslavija pokušavaju osvetiti Veri, točna mjera njezine etičke i osobne veličine. Da su ljudi kao Vera, ni rata ne bi bilo, ni poslijeratnih političkih niskosti, pa ni ovog zadnjeg napada na ljude u Subotici, koji policija umanjuje, a Hrvatska politički instrumentalizira. Vera Vebel Tatić od drukčije je vrste; ona je izgovorila jednu od najhumanijih, najhrabrijih rečenica ikada izgovorenih u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina dvadesetog vijeka, rečenicu koju treba pamtiti: „General-pukovnik Života Panić nas je optužio da JNA zbog nas nije uspela da osvoji Osijek, jer smo sprečili više od 30.000 rezervista da odu na front. Ako je to zaista istina, ponosna sam na to. Da živim hiljadu godina, ne bih dobila veći kompliment”, ponosno je izjavila Vera Vebel Tatić.

I zato, dobri Ištvane, i cijela bivša Jugoslavijo, neka se zna: Vera Vebel Tatić neće biti zaboravljena.

(Autonomija, foto: Centar za antiratnu akciju Ada/Žene u crnom)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: The Best of
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga