BORIS PAVELIĆ: Milanović, Dodikov socijaldemokrat u Europi

Paktiranje sa srpskim secesionizmom

Priredio: Boris Pavelić
05. sep 2021

Nikada još nijedan hrvatski predsjednik – čak možda ni Franjo Tuđman, ali to je, dakako, druga priča, tragična i puno duža – nije tako otvoreno, grubim i svađalačkim rječnikom, podržavao srpske političare koji ne kriju volju da što prije sruše Bosnu i Hercegovinu; nijedan, do Zorana Milanovića.

Politika kakvu sadašnji hrvatski predsjednik vodi prema susjednoj zemlji – politika deklarativne podrške Hrvatima u BiH, a realnog paktiranja sa srpskim secesionizmom i rušenja mostova prema Bosni i Hercegovini – šokirala je svakoga tko je glasao za socijaldemokratskog, proeuropskog kandidata kakvim se Milanović predstavljao u predizbornoj kampanji. Tako je većina hrvatskih građana, želeći već jednom smijeniti politički skandaloznu personu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, glasala za političara koji se pokazao preprekom za uspostavu bilo kakvog dobronamjernog i strpljivog dogovora u i oko Bosne i Hercegovine. Štoviše: u ovim neugodnim i opasnim vremenima, koja bismo mogli nazvati “vremenima na kraju živaca”, Milanović je političar težak na riječima i temperamentu, nesposoban, pa i nespreman da smiri regionalne napetosti i opusti neprijateljstva; štoviše, promeće se sve više u jednoga od onih koji ih raspiruju; u uzrok bolesti, ne u lijek za nju; u problem, ne u rješenje.

Nedavno, prije nekoliko dana, upriličio je Milanović još jednu od epizoda u sada već predugoj, politički otrovnoj seriji komplimentiranja Miloradu Dodiku, i istodobnih napada na bošnjačke i građanske političare u BiH, ma kakvi oni bili.

Kratka kronologija: Dodik je u petak, 27. kolovoza, izjavio da je Daytonski sporazum “praktično mrtav”, dodajući da treba pronaći “novi dogovor o budućnosti BiH”. Istoga dana, hrvatski i bošnjački član predsjedništva Željko Komšić i Šefik Džaferović uzvratili su kako od Dodikovih najava mirnog raspada zemlje nema ništa, pozivajući verbalnog nasilnika iz Banja Luke da prestane sa zapaljivim izjavama koje dodatno pogoršavaju stanje u BiH. No dva dana kasnije, u nedjelju 29. kolovoza, Dodik je nastavio kao što nastavlja i uvijek: predložio je da hrvatski, srpski i turski predsjednici – Zoran Milanović, Aleksandar Vučić i Recep Tayyip Erdogan, dakle – posreduju u pregovorima o budućnosti BiH, jer su, kako kaže Dodik, “dosadašnji međunarodni predstavnici izgubili njegovo povjerenje, jer su zastupali interese Bošnjaka”. „Ako je moguće da u konstelaciji Erdogan, Vučić, Milanović razgovaramo, razgovarat ćemo. Ako ne, vidjet ćemo“, kaže Dodik. Alternativa je jedino – “raspad BiH”. Za utjehu, “mogao bi se ostvariti mirnim putem”.

Svakome tko išta zna o genezi višegodišnje blokade u Bosni i Hercegovini, već je na prvi pogled jasno kako je riječ o još jednoj političkoj provokaciji čovjeka koji već godinama institucionalnim sredstvima uništava vlastitu zemlju. Svakome, ali ne i Zoranu Milanoviću: “Dodikova inicijativa je dobronamjerna – namjere su da se pridržavamo Daytona koji uporno krše određeni ljudi i određene političke opcije kad Hrvatsku optužuju za zločinački poduhvat”, rekao je dan nakon Dodikove izjave. “A od tri člana predsjedništva BiH, to aktivno i dnevno rade dvojica“, napao je odmah hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića i Šefika Džaferovića, koje, u ovome kontekstu, nitko nije bio ni spomenuo.

Svađa je, naravno, izbila istog trena. “Nitko nije rekao da je Hrvatska zločinačka država, tako da nema potrebe da Milanović izvrće naše riječi”, odgovorio je Željko Komšić. “To što postoje presude međunarodnih sudova na koje se pozivamo, nije nikakvo kršenje Dejtonskog sporazuma, nego upravo obrnuto. Svoj odnos prema Republici Hrvatskoj kao državi pokazali smo jasnim stavom da BiH ne treba procesuirati generale Hrvatske vojske zbog legitimnih oslobodilačkih operacija pri oslobođenju Hrvatske, a na čemu insistiraju upravo oni što ih Milanović danas advokatiše, a dolaze iz entiteta kojeg je on sam nazivao genocidnim. Ako zaista poštuje Daytonski sporazum, trebao bi se prestati dodvoravati Dodikovoj i beogradskoj politici”, poručio je Komšić Milanoviću.

Da bi se uistinu razumio Milanovićev destruktivni utjecaj u BiH, važan je kontekst: dan nakon što je Milanović svojom izjavom pohvalio Dodika i napao Džaferovića i Komšića, Dodik je došao na sjednicu Predsjedništva BiH, i blokirao sve odluke, čak i one rutinske: imenovanje veleposlanika, davanje agremana veleposlanicima drugih zemalja u BiH… “Nismo usvojili niti jednu odluku. Nitko ovdje nije biran da glasa protiv upotrebe helikoptera kada gori šuma. Zadatak Predsjedništva nije da blokira davanje agremana ambasadorima drugih zemalja ili imenovanje ambasadora. Radi se o očiglednoj blokadi Predsjedništva. Ovo je blokada države BiH, tako da ja očekujem da međunarodna zajednica poduzme aktivnosti, visoki predstavnik, kako bi se ovo riješilo. Očekujem od visokog predstavnika da pomogne BiH da profunkcionira, uključujući i smjenu”, kazao je poslije sjednice Predsjedništva bošnjački član Šefik Džaferović.

Smjenu?! U Beogradu su jedva dočekali, i to najžešći Vučićevi jastrebovi. „Džaferović je pokazao lice dželata BiH i mira, jer niko nije uradio više na destabilizaciji zemlje od njega“, izjavio je ministar unutarnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin. “Pokušaj oduzimanja prava Srbima u Republici Srpskoj da odlučuju sami o sebi i da imaju svoje izabrane predstavnike je potez koji dovodi u pitanje samo postojanje BiH i ugrožava mir u cijelom regionu”, dodao je Vučićev glasnogovornik za napade na susjede. “Srbija neće ostaviti Republiku Srpsku i Srbe u BiH bez zaštite i podrške”, upozorava Vulin, uvijek pažljiv da se žižak ratne vatre ne ugasi.

Zoran Milanović na sve to – ni riječi.

Četiri dana nakon te prekogranične svađe, još jedne u dugome nizu – a svaka je od njih opasna, jako opasna, ma koliko se mogla činiti burom u čaši vode, i ma koliko svi mi već bili umorni od “njihovih” natezanja – Dodik je teškim, šokantnim uvredama izvrijeđao Bošnjake. U intervjuu za njegovu propagandnu mašineriju, Radio televiziju Republike Srpske, rekao je, doslovno, ovako: „Šta oni misle? Nema ih dovoljan broj, nemaju dovoljne kapacitete, nemaju u sebi karaktera… Oni nisu državotvorni narod, oni su podanički narod… Ako ste mogli da primite namjesnika… A njihova radost je iz jednog razloga, a to je patološki i to samo konvertiti na taj način funkcionišu kakvi su muslimani jer su oni konvertovali svoju vjeru u nekom tamo vremenu… Šezdesetih godina prošlog vijeka oni su se ovdje zvali Srbi muhamedanske vjere, pa su onda postali muslimani sa malim ‘m’ jer je to trebalo Titu jer je pravio odnose sa Nesvrstanim pa da pokaže kako ima dobar odnos sa muslimanima… E onda su oni počeli nešto da se homogenizuju, da bi do 1993. godine kao muslimani, sa malim ‘m’ na početku, sami sebe proglasili Bošnjacima sa namjerom da termin bude dovoljno intrigantan da integriše i sve Srbe i Hrvate i da se stvori bosanska nacija, bosansko pismo, bosanski jezik…“

Zoran Milanović? Dakako, ni riječi.

On o Miloradu Dodiku, i njegovom nasilničkom načinu – tom načinu balkanskog trampizma, kakav je počeo primjenjivati i sam – nikada nije rekao ni jedne jedine negativne riječi. Štoviše: baš se ovih dana navršava godina dana otkako je Milanović, na opće zaprepaštenje i posve neočekivano, Milorada Dodika pozvao u Zagreb, priuštivši mu neku vrstu poluslužbenog, poludržavničkog tretmana, jer ga je primio u neslužbenom prostoru svoje službene rezidencije na Pantovčaku. Čak se i HDZ-ov premijer Andrej Plenković, nominalni nasljednik Franje Tuđmana, činio neugodno iznenađenim Milanovićevim postupkom, jer jest primio Dodika u Vladi, ali mu je upadljivo odbijao priznati ikakvu političku važnost: razgovarali su, priopćila je njegova Vlada, “o prometnom povezivanju Hrvatske i BiH s posebnim naglaskom na izgradnju novog cestovnog mosta kod Gradiške i pristupnih prometnica”. „Ako ima situacija u kojima netko unutar teritorija BiH, netko u okviru RS-a, ide s trasom autoceste koja treba srušiti kuće Hrvata koji tamo žive, onda je moja zadaća kao hrvatskog premijera da nazovem gospodina Dodika i kažem, može li trasa ići nekim drugim putem?“, rekao je Plenković, jasno sugerirajući za što Dodika smatra nadležnim: za izgradnju cesta; nipošto ne, za “konstitutivnost naroda”.

Milanović, pak, posve drukčije. On s Dodikom – kao s državnikom. Razgovarali su, doznali smo, “o stanju u Bosni i Hercegovini i njezinim euroatlantskim perspektivama, o problemima u provođenju Daytonskog sporazuma, te o položaju i pravima sva tri konstitutivna naroda, Hrvata, Srba i Bošnjaka”. Štoviše: „Interes je Republike Hrvatske stabilna i funkcionalna Bosna i Hercegovina, kao i osiguranje jednakih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao ravnopravnog i konstitutivnog naroda. Zbog toga Republika Hrvatska ne može ostati pasivna i neće podržati inicijative u smjeru jednostrane revizije Daytonskog sporazuma koje bi ugrozile mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini i jugoistočnoj Europi“.

Sve je to bilo prije godinu dana. Da je Milanovićeva podrška Dodiku – ili je to divljenje? – postala osmišljena politika, dokazuje Dodikova izjava od prije nekoliko dana, godinu nakon što je iz Milanovićeva ureda objavljeno citirano priopćenje. U istome intervjuu u kojemu je onako izvrijeđao Bošnjake, nastavljajući svoj posao slona u staklarnici BiH, Dodik je nastavio ovako: „Ja to samo otvoreno govorim i oni to savršeno dobro znaju. Kakva BiH, u kom smislu se ona osjeti u Banjaluci? Imate ovdje nekoliko njih koji dobijaju nešto para od nevladinih organizacija… Dominantan broj, 98 posto njih, smatra da je ovo nemoguća zemlja, smatraju to i Hrvati ali su previše mali, boje se majorizacije dodatne pa ja govorim umjesto njih, a oni mi kažu – ‘bravo gospodine Dodik’“.

“Bravo, gospodine Dodik”? “Hrvati kažu: “Bravo, gospodine Dodik”? Ma zar zaista? E, pa ako je tako, onda bravo, gospodine Milanoviću, Dodikov nezavisni socijaldemokratu u Europi.

(Autonomija, foto: Beta)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Ponovo radi bioskop
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga