BORIS DEŽULOVIĆ: Želim Hrvatima suziti vjeru na veličinu tuš kabine

Razgovor povodom knjige najbrutalnije satire "Summa atheologiae"

11. nov 2019

Kad su prije mnogo godina jednog već tad ostarjelog visokoga katoličkog svećenika pitali kako uspijeva održati vjeru, danas bismo rekli kako može biti tako siguran da ima Boga, odgovorio im je: “Znam da Bog postoji zato što je Crkva uspjela opstati već 2000 godina unatoč ovakvim svojim svećenicima!”. Ako su katolički svećenici činjenica, a jesu, ako je okvirno dva tisućljeća postojanja Crkve također činjenica, a jest, te ako je činjenica i to da je, što god tko mislio o postojanju ili nepostojanju Boga, 2000 godina postojanja jedne institucije u kontinuitetu brutalno ozbiljno razdoblje za prikupljanje bogatstva, društvene i političke moći, onda bi predstavljalo maltene smrtni grijeh za čovjeka poput Borisa Dežulovića zaboraviti kritički analizirati i pisati o utjecaju takve institucije na svijet i čovječanstvo.

“Summa atheologiae: nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg” može se čitati ili kao brutalna društvena satira ili, ako je riječ o čitatelju beznadežno uskraćenom za niz darova Božjih, kao konačan dokaz da je riječ o posljednjem i najgorem prostačkom ispadu tog “militantnog ateista”, kako ga časte ljudi poput samodeklariranih militantnih katolika. Da stvar za neprosvijećene militantne duše bude gora, Dežulović na pola tisuće stranica ne popušta niti milimetra otežati im da ga dožive iole drukčijim. Bilo da je riječ o “želji da svoju knjigu izda u ‘srcu tame’, u samom Vatikanu”, bilo da se pita u stilu “ako je Bog ljubav, da li onda u krevetu u braku vodite ljubav ili Boga”, bilo da konstatira: “Pa svi vjeruju u ljubav, jedino Bog vjeruje u zakon i represiju! A ateizam nije ništa drugo doli vjera u čistu unutarnju, ničim uvjetovanu i iznuđenu ljubav!”

Dežulovićev najsnažniji, nepobjedivi argument je onaj kako je povijesna činjenica da su heretici neugodno često predstavljali bolji dio kršćanstva. Još i gore za jednodimenzionalnu duhovnu stvarnost, Dežulović kao da nije kadar niti se zafrkavati, a da to ne bude bez vraga. Osim ako je riječ o susretu Boga s Ladislavom Ilčićem. “Ja nisam ateistički misionar, i nemam nikakvu ambiciju širiti svijetom nevjeru.” Sigurno da se Dežulović pri priređivanju svoje knjige ludo zabavljao. Sumporne tragove toga da se nanjušiti kad, recimo, navodi “Bergogliovu ‘perestrojku’ ograničenog dosega i trajanja”. Ili kad niže viceve poput “Isusa Krista i Fate Fagdalene”. Kvaka je, međutim, u tome što je “Ateologija” pedantno posložena brutalna zajebancija na račun javnih ispada teških vjerskih zabluda, nazovimo to tako eufemistički. Nekad je to besmislen savjet vlč. Sudca “da ateisti izmole dar vjere od Boga”, jer kako moliti Boga za dar vjere ako ne vjeruješ? Školski primjer kvake 22. Nekad je riječ o molitvi župnika: “Danas želimo moliti da lokacijska dozvola koju je Grad Zagreb izdao 9. kolovoza ove godine što prije postane pravomoćna”, na što se poslovično ludo zajebantski raspoloženi Bog ovaj put razgnjevi s nebesa u društvu svog referenta Isusa Krista.

Kome nije bilo jasno kroz nekoliko stotina stranica, predivno je objasnio o čemu je riječ pravi Božji čovjek fra Drago Bojić u svom pogovoru “Theologia haeretica”: “Zajedničko je svim religijama da ne dopuštaju da se o njima, njihovim dogmama, vjerovanjima, tradicijama i vjerskoj praksi govori kritički. Zbog toga se tekstovi Borisa Dežulovića sabrani u knjizi … neće svidjeti vjernicima koji smatraju da se o vjeri i Bogu može i smije samo afirmativno pisati.

Oni će u tim tekstovima, po automatizmu vjerničke oholosti, neprosvijećenosti i fanatizma, iščitati autorovo neprijateljstvo i mržnju prema svemu što je religijsko, vjersko ili crkveno. Pritom, mnogi od njih, poznajući taj mentalno-duhovni sklop izbliza, neće ni pomisliti da ih upravo ovakvi tekstovi, možda baš zato što su pisani kao satira, stavljaju pred ozbiljna pitanja, pred ona od kojih se bježi ili koja se ne žele postaviti glasno, a koja tjeskobno i uznemirujuće titraju u svakom čovjeku.

Na panelu Zagreb Book Festivala u svibnju ove godine skupa su nastupili fra Drago Bojić, Zoran Grozdanov i Viktor Ivančić. Sad vam je, evo, fra Drago napisao nadahnut ‘Pogovor’ za knjigu, čak ga je zaključio urnebesnim vicom o susretu Boga i ateista. O kakvoj je to tajni vjere riječ koja se krije u sklonosti feralovaca druženju s duhovnicima i teolozima i obrnuto?

Odgovor je u onom otrcanom pledoajeu za ateiste, po kojemu ih se nepravedno i netočno isključuje iz društva vjerujućih, kao da je Bog jedino u što misleće biće ima i može vjerovati. Vjera je jedna od vrijednosti koju bi valjalo makar i silom oteti kolokvijalnim ‘vjernicima’ i vratiti ljudima i jezicima kojima može značiti i znači mnogo više od alibi vjere u svemogući nekakav i sveprožimajući entitet, što ljudima služi samo za oslobađanje od odgovornosti. Zašto djeca na vjeronauku ne bi učila i o drugim vjerama? Recimo, o vjeri u ljubav među ljudima bez obzira na vjeru ili spol? Zašto za domaći rad iz vjeronauka ne bi analizirali ‘Imagine’ Johna Lennona? Zar i njegovo sanjarenje nije vjera u mogućnost? Ja, recimo, već 30 godina čvrsto i nepokolebljivo vjerujem da Liverpool može osvojiti englesku Premier League: takva je moja vjera možda glupa i bolno uzaludna, vjerojatno i jest, ali je mnogo čišća, a svakako hrabrija od banalne vjere u Boga, jer je njena uzaludnost, za razliku od kukavičkoga kršćanstva ili islama, empirijski dokaziva i mjerljiva. Jednakom vjerom, recimo, vjerujem i da društvo može biti pravednije i bolje: i eto nas odjednom na terenu na kojemu feralovski bezbožni psovači mogu zajedno s duhovnicima i teolozima. Kao što nas za pitanja ‘građanske vjere’ ne kvalificira ateizam, tako ni njih ne diskvalificira njihova vjera. Najzad, teologija nije katekizam nego filozofija: i mnogi bi se vjernici, kad bi čitali, iznenadili koliko se iz pametnih rasprava o Bogu može naučiti o čovjeku.

Dječak čije odrastanje u vjeri i uz sakramente opisujete u eseju ‘Bog, ja i moja baba Kata’ sumnjivo nalikuje na Ivančićeva Robija. Ipak, fra Drago Bojić se u ‘Pogovoru’ na esej referira kao na autobiografski. I piše da ste po sakramentima ‘katolik jedan kroz jedan’, ‘totus catholicus’. U kojem trenutku vam je i zašto, dakle, duša pala u vječni bezdan, te ste postali ateist?

Esej je, naravno, autobiografski. Ja ne samo da sam zaista ‘totus catholicus’, čovjek, dakle, sa svim svetim sakramentima, uključujuči sakrament crkvenog vjenčanja – duga priča, da je sad ne prepričavam – nego sam totus catholicus postao još u socijalizmu. Sva je sreća ispala da ni ja ni moja pokojna baba nismo znali da se to ne smije. Kao takav, dakle kršteni, pričešćeni i krizmani militantni ateist, živ sam dokaz podjednako teološkog koliko i pravnog besmisla administracije običaja i rituala. Osim, jasno, onoga koji Crkvi omogućava da me kao krštenog računa u katolike i svake fiskalne godine na moje ime iz budžeta uzme stotinu kuna. Sakramente sam, uostalom, kao i svi, dobio kao malo i nesvjesno dijete, praktički dakle silom, a u crkvu sam išao samo da don Ivan Grubišić potvrdi mojoj babi kako sam u nedjelju bio na misi, sve da bih – kako vidite, vrlo katolički – kao nagradu dobio novac za sličice Fudbaleri i timovi ili novu ploču Jethro Tulla. S Bogom i religijom u međuvremenu sam raskrstio razmišljajući o besmislu cijeloga koncepta: zašto bi Bog stvarao svijet i čovjeka, samo da bi se ovaj poštovanjem njegovih strogih pravila kvalificirao za zagrobni život? Pa sam ga je stvorio, nitko ga nije tjerao na to! Zašto onda čovjeka nije odmah posadio u Raj, čemu cijela ta, i filozofski i tehnički, posve suvišna zajebancija? Ona bi imala nekog smisla samo kad bi Bog na taj način spašavao već postojeće ljude, koje je na zemlji zatekao nesavršene i grešne: ovako, meni je to već s 12-13 godina zvučalo idiotski, u filozofskom smislu prilično neozbiljno, i ja sam se već do viših razreda osnovne škole okrenuo nogometnom egzistencijalizmu.

Fra Drago Bojić piše i to da knjigu niste pisali kao ateistički misionar, iako se takvim predstavljate kako biste zafrkavali jednodimenzionalne fundamentaliste, nego je riječ o knjizi vrlo korisnoj i za vjernike čija se vizija Boga ne boji preispitivanja. Što vas je ponukalo da objavite ‘Summa atheologiae’?

Moj dragi prijatelj, profesor Claudio Battistelli s vatikanske Gregoriane, koji je ljubazno pristao napisati predgovor za knjigu, prisjetio se u tom tekstu kako sam mu, dok me nagovarao da ‘Summu’ objavim kod njih, odgovorio kako nemam nikakvu ambiciju širiti nevjeru svijetom nego je samo suziti Hrvatima. ‘Suziti Hrvatima vjeru? Koliko točno?’, provocirao me on, na što sam mu odgovorio: ‘Na veličinu tuš kabine. Dovoljno da budu čisti sami sa sobom, a da nema mjesta za Boga.’ Taj moj odgovor dr. Battistelliju bit će sasvim dobar i za vas.

Je li i prije 1990. postojao potencijal vjerskih elita na Balkanu kakav u knjizi opisujete na tragu bizarro fictiona? Ispada li, u tom slučaju, da Tito i njegovi apostoli i nisu bili tako u krivu kad su ih držali što dalje od pozicija moći?

U takozvanom komunizmu njihov je potencijal – ponavljam, jer to je dosta važno: potencijal – bio zapravo i veći. Zato ćete danas čuti takozvane prave vjernike kako se žale da je Crkva u ono vrijeme, izvan političkog sistema, imala svaki svoj pojedinačni smisao, smisao kojega je, svakoga do posljednjeg, izgubila ulaskom u sistem, zapravo ga preuzimajući, praktički se tako samoukinuvši kao teološki i religijski koncept. Držanje Crkve dalje od pozicija moći u tom smislu ne samo da nije Titov ili Staljinov izum: Crkvu podalje od vlasti drže i u nekim vrlo nekomunističkim sustavima, pa čak i u onima gdje je kršćanstvo, za razliku od Hrvatske, službena, državna religija, poput Norveške. Ili Britanije, gdje je, za razliku od Hrvatske, čak i Veliki petak državni blagdan, gdje je glava države ujedno crkveni poglavar, a biskupi sjede u parlamentu, pa ipak Crkva ne samo da ne dobiva ni penija iz budžeta nego joj u sinodu sjede i ateisti. Zbog toga bih, da sam kršćanski vjernik kao što nisam, Crkvu držao još dalje od vlasti nego što bih je držao kao ateist.

U svakom slučaju klerici dominantnih konfesija pokazali su se kao prijemčivi na nacionalizme. Je li etno-kršćanstvo u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, odnosno etno-islam, posljedica ili prethodnica nacionalističkih šovinizama koji su eksplodirali u ratovima na Balkanu i kakve imamo i danas?

Etablirajući se kao nositelji nacionalnog identiteta – na takav način da je na kraju naših političkih pretpovijesti svaki Hrvat u Hrvatskoj katolik, da je svaki pravoslavac na području bivše Jugoslavije Srbin, a svaki, recimo, srpski musliman Bošnjak – jugoslavenske su konfesije po definiciji i nositelji nacionalističkih šovinizama. Stare su konfesije na ovim prostorima prethodile modernim – ovo ‘modernim’ shvatite vrlo uvjetno – nacijama, i ne samo da ne mogu biti amnestirane historijske odgovornosti nego su krive po svim točkama optužnice. Tamo gdje nema njihova izravnoga grijeha činjenjem, dakle riječju i djelom – a nema toga prostora mnogo – suštinski je još i veći i tragičniji njihov grijeh nečinjenjem, odnosno grijeh propustom. U strogo teološkom smislu, naime – ili me barem tako učio babin brat, dobri moj fra Ferdo – manji je grijeh djelovati nekršćanski nego ne djelovati kršćanski.

Tu dolazimo do Vatikanskih ugovora. Ako znamo da je taj sporazum između Vatikana i Hrvatske međudržavni, s čime biste usporedili ili kako biste opisali političku razinu suvereniteta na koju je Hrvatska njime svedena?

Pa recimo da je, potpisujući Vatikanske ugovore, suverena Republika Hrvatska postala otprilike jednako suverena republika koliko je Nezavisna Država Hrvatska bila nezavisna država.

Koje riječi pape Franje, prema vašemu mišljenju, više zabole Kaptol – ono kad im svima skupa poruči da ‘sveti Petar nije imao bankovni račun, a sve da je nekad i trebao platiti porez, da bi ga Bog u tom slučaju poslao da lovi ribu i tako si zaradi novac’, ili možda osuda nacionalizama, rasizma prema migrantima ili, pak, stavovi o razvedenim katolicima?

Kaptol, naravno, sve to užasno nervira, ali više od svega – ili prije svega – nervira ih Papin ukupni redizajn Vatikana kakav je desetljećima i stoljećima služio kao pokriće kaptolskoj eliti, jednako svojedobno u društvenoj opoziciji kao danas u političkoj poziciji. Njima, međutim – kao i uvijek – na ruku ide biologija: Bergogliove reforme vidim tek kao kozmetičke, zgodne za dokumentarac, ali ne i za historiju Vatikana: one ne mijenjaju sustav nego njegov pojavni oblik. Nešto kao ‘socijalizam s ljudskim licem’. Povijest i crkveni kalendari puni su, uostalom, takozvanih dobrih papa. Čak je i rigidni, grozni Ivan Pavao II. bio ‘dobri papa’. Što bi se reklo, put u pakao popločali su dobri pape.

Što mislite zašto Hrvati unatoč svemu što su pretrpjeli od katoličkoga klera, od razočaranja u Crkvu nadalje, još idu na mise? I koliko uopće doista idu s obzirom na misterij da se, s jedne strane, dio svećenstva godinama tuži da su im crkve poluprazne, a s druge je na Savici u Zagrebu u dječjem parku umalo niknula katedrala? Stanari te četvrti čak su ozbiljno strahovali da se to ne dogodi preko noći. Doslovno.

Riječ je o smiješnom obredu koji nema baš nikakav spiritualni ili transcendentalni smisao nego je oduvijek i svugdje – a ne samo u današnjoj Hrvatskoj – isključivo ritualna demonstracija nazočnosti i pripadnosti, na način koji sam ja, rekoh, shvatio već kao desetogodišnjak. Od toga vremena, uostalom, i danas napamet znam cijelu liturgiju, i vrlo dobro znam – gledao sam kao dijete te nesretne babe u crnom i gledam danas te ozbiljne, odrasle ljude u svečanim nedjeljnim odijelima – da iza toga mrmorenja, rogoborenja i zamornog ponavljanja psalama lišenih svakog značenja nema savršeno ničega. Ali baš ničega. Ljudi u crkve idu da bi vidjeli i bili viđeni, ili zato što se u pastirovu krdu ostvaruju. Da, kao ovce, ali ostvarene ovce: to su one kojima neprijatelji nisu ni beskrupulozni pastiri, ni krvožedni vukovi, ni hladnokrvni mesari, nego njihova vlastita braća i sestre crnoga runa. Nisam stoga pretjerano euforičan zbog rezultata posljednjih istraživanja, prema kojima broj Hrvata, takozvanih praktičnih vjernika, u crkvama dramatično pada: riječ je, bojim se, samo o tome da se hrvatski katolici osjećaju zapostavljeni i izdani od svojih paranoičnih pastira. Koji se sad već opsesivno bave isključivo crnim ovcama.

(Sergej Županić, express.hr / Foto: YouTube printscreen)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Erotika
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga