BORIS DEŽULOVIĆ: Srpski pacijent

Ministar zdravstva operaciju je, jasna stvar, platio iz svog džepa, i ničeg spornog tu ne bi bilo da on, na onu svoju nesreću, nije upravo – ministar zdravstva. Između njega kao takvog, i njegova bezgraničnog povjerenja u njemačko zdravstvo kao takvo, stoji naime nešto što se kolokvijalno naziva političkom i profesionalnom etikom

11. maja 2010

– Mislite li da je čitava ova priča u Srbiji poljuljala poverenje ljudi u lekare? – pitala je nedavno novinarka Večernjih novosti ministra zdravstva u srpskoj vladi.

– Nijednog trenutka ne mogu da budem nezadovoljan ponašanjem građana – odgovorio je ministar Tomica Milosavljević. – Oni su se ponašali onako kako se racionalan i razuman čovek ponaša. Dobijali su različite poruke, a Srbi po definiciji ne veruju vlastima.

Upadljivi nesporazum između ministra zdravstva Tomice Milosavljevića, čitatelja Peščanika i njihovog povjerenja u domaće ljekare objašnjiv je činjenicom da je intervju u Novostima star tri mjeseca, i da se „čitava ova priča“ koju novinarka spominje ne odnosi, kako ovako istrgnuta iz historijskog konteksta može izgledati, na aferu s ministrovom operacijom u Njemačkoj, nego na već zaboravljenu – o tempora, o virus! – masovnu histeriju oko svinjske gripe i podijeljenih mišljenja srpskih ljekara oko prirode pandemije i potrebe za cijepljenjem građana.

Ovako, naime, otrgnuti iz konteksta, „racionalni i razumni građani“ kojima ministar „ne može da ne bude nezadovoljan“, izgledaju kao da ih rođeni ministar zajebava: samo tri mjeseca nakon što je u Novostima izrazio svoje zadovoljstvo njihovim ponašanjem i povjerenjem u domaće zdravstvo, ministar zdravstva se, na nesreću, razbolio, i na sreću – pun povjerenja u svoj resor i „domaće lekare“ – u posljednji čas otputovao na operaciju u München.

Ministar zdravstva operaciju je, jasna stvar, platio iz svog džepa, i ničeg spornog tu ne bi bilo da on, na onu svoju nesreću, nije upravo – ministar zdravstva. Između njega kao takvog, i njegova bezgraničnog povjerenja u njemačko zdravstvo kao takvo, stoji naime nešto što se kolokvijalno naziva političkom i profesionalnom etikom.

Postavimo stoga pitanje ponešto preciznije. Poput, recimo, novinarke B92:

– Kada ste postavljeni na mesto ministra zdravlja, prvo što ste poručili građanima i pacijentima bilo je da ćete promeniti taj osećaj koji pacijenti imaju, osećaj bespomoćnosti kada uđu u bolnicu – podsjeća ministra Milosavljevića novinarka B92.

– Tom porukom sam hteo u stvari da kažem da će svaki konkretan korak koji napravimo biti usmeren pre svega ka tome da vratimo dostojanstvo pacijentu – odgovara samopouzdano ministar Milosavljević. – Jer imam utisak da je u stvari najtragičnija posledica krize zdravstvenog sistema upravo to odsustvo poverenja bolesnog čoveka u njegov zdravstveni sistem.

KBC Zvezdara

Upadljivi nesporazum između čitatelja Peščanika, ministra Tomice Milosavljevića i njegovog utiska o nepovjerenju bolesnog čovjeka u zdravstveni sistem, objašnjiv je činjenicom da je intervju televiziji B92 star gotovo osam godina, i da se taj ministrov „utisak“ ne odnosi, kako ovako istrgnut iz historijskog konteksta može izgledati, na aferu s ministrovom operacijom u Njemačkoj iz 2010. – iz vremena dakle „najtragičnijih posledica krize zdravstvenog sistema“ – već na stanje u srpskom zdravstvu 2002. godine, kad je preuzeo mandat za „konkretne korake“.

Postavimo stoga pitanje još preciznije. Ovaj put poput, recimo, novinarke Blica:

– Gospodine ministre – pita ga tako u još jednom nedavnom intervjuu novinarka – verujete li da ćemo dočekati dan da Lekarska komora javno u novinama prozove nekog lekara?

– Sigurno je da hoćemo, zato što je ona upravo zbog toga i napravljena – odgovara ministar glasom koji zvuči kao da bez ostatka vjeruje u ono što priča. – Ne smete da pođete od toga da su doktori Supermeni bez mane. I oni su ljudi satkani od ljudskih kvaliteta i slabosti. Samo što u našem poslu postoji nešto što se zove profesionalna etika koja postoji u svakom poslu. U ovim vremenima, profesionalna etika počinje da liči na fraziranje, isprazna je i nema pokriće.

Upadljivi nesporazum između Tomice Milosavljevića, čitatelja Peščanika i njihovog povjerenja u profesionalnu etiku ministra zdravstva, objašnjiv je činjenicom da je ovaj intervju Blicu star gotovo četiri godine, i da se „profesionalna etika“ koju ministar spominje ne odnosi, kako ovako istrgnuta iz historijskog konteksta može izgledati, na aferu s ministrovom operacijom u Njemačkoj iz 2010. – iz vremena dakle kad ministrova „profesionalna etika počinje da liči na fraziranje“ – već na afere koje su srpsko zdravstvo potresale još 2006. godine.

Postavimo stoga pitanje krajnje i brutalno precizno. Poput, recimo, novinarke Blica u istom intervjuu:

– Ko leči ministra zdravlja? – pita ona te 2006. ministra Milosavljevića, kratko i jasno.

– Hvala bogu, ministar je zdrav – odgovorio je tada ministar Milosavljević. – Kada mi treba lekarski savet, onda pitam suprugu koja je takođe lekar. Kod kuće sami sebe lečimo, obično – loše.

Sada konačno znamo i kako su stvari krenule po zlu. Ono što je ministar u zajebanciji dao naslutiti – da za „lekarski savet pita suprugu koja je takođe lekar“, što znači da „kod kuće sami sebe lečimo“, što znači „obično – loše“, što opet stvara „utisak da je najtragičnija posledica krize zdravstvenog sistema odsustvo poverenja bolesnog čoveka u njegov zdravstveni sistem“, jer Srbi, da podsjetim, „po definiciji ne veruju vlastima“ – ostvarilo se na nezgodan način četiri godine kasnije.

E sad, je li zaista „za savet pitao suprugu koja je takođe lekar“, jesu li njih dvoje „sami sebe lečili“, dakle kao i „obično – loše“, nije poznato. Tek, ministar je, nakon svih onih uvjeravanja u „profesionalnu etiku“, „vraćanje dostojanstva pacijentu“ i „poverenja bolesnog čoveka u njegov zdravstveni sistem“, po vlastito zdravlje otišao u – Njemačku. Što je otprilike kao kad bi ministar financija štedio u austrijskoj banci, kad bi ministar poljoprivrede u Mercatoru kupovao kineski pasulj i turski praziluk, ili kad bi se sin ministra prosvjete školovao u Kanadi. Ili kad bi žena ministra vanjskih poslova ljetovala, šta ja znam, u ustaškoj Hrvatskoj.

Nije poznato štedi li srpski ministar u stranim bankama, ne znamo ni kupuje li ministar poljoprivrede kineski pasulj, niti gdje studiraju djeca ministra prosvjete. Znamo, međutim, gdje ljetuje supruga ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića.

– U Opatiju sam s roditeljima dolazila često kao dete, a poslednji put pre osamnaest godina, u društvu drugarica. Sada mi se ukazala prilika za kraći odmor, pa smo odabrali Opatiju. Opatija je meni uvek divna, ostala je nekako ista i odgovara mi mir koji ovdje vlada – izjavila je novinarima riječkog Novog lista Nataša Jeremić, novinarka RTS–a i supruga šefa srpske diplomacije, uhvaćena u opuštenom ćaskanju s roditeljima na terasi opatijskog hotela Ambasador.

Zašto zaboga, pitate se vi, Nataša Jeremić ne bi smjela ljetovati – dobro, proljetovati – u Hrvatskoj? Postavimo stoga to pitanje preciznije. Recimo, njenom suprugu, ministru vanjskih poslova.

– Da li biste se vi odazvali na poziv da letujete u Hrvatskoj? – pita Vuka Jeremića novinar Pressa. – Mora da ste primetili njihovu turističku kampanju?

– Mene lično nisu uverili – kratko odgovara ministar.

– Znači, nećete da letujete u Hrvatskoj? – inzistira novinar.

– Mislim da građani Srbije treba da idu na odmor na ono mesto koje je u skladu sa njihovim, pre svega, materijalnim mogućnostima – pojašnjava Jeremić da ne bi bilo zabune – ali i tamo gde se osećaju bezbedno i gde su dobrodošli.

Upadljivi nesporazum između čitatelja Peščanika, ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića, njegove supruge Nataše i njihovog povjerenja u hrvatski turizam objašnjiv je činjenicom da je intervju Pressu star godinu dana, da datira iz ljeta prošle godine, i da se „osećaj bezbednosti“ i „materijalne mogućnosti“ koji ministar spominje ne odnosi – kako ovako istrgnut iz historijskog konteksta može izgledati – na ljupku afericu s ministrovom suprugom na odmoru u Opatiji, nego na lanjsku hrvatsku turističku kampanju i podsmješljiv Jeremićev prezir prema „osećaju bezbednosti“ i „materijalnim mogućnostima“ srpskih turista u Hrvatskoj, „tako lijepoj i tako blizu“.

Ovako, naime, otrgnuti iz konteksta, isti oni Milosavljevićevi „racionalni i razumni građani“ koji po njegovom kolegi Jeremiću „treba da idu na odmor na ono mesto koje je u skladu sa njihovim, pre svega, materijalnim mogućnostima, ali i tamo gde se osećaju bezbedno i gde su dobrodošli“ – načelno, dakle, tamo gdje treba i da se liječe – izgledaju kao da ih rođeni ministar zajebava: samo godinu dana nakon što je u Pressu s indignacijom odbio mogućnost ljetovanja u Hrvatskoj, i izrazio svoju zabrinutost nad „bezbednošću“ srpskih turista u Lepoj Njihovoj, šefu srpske diplomacije supruga se, na nesreću, umorila, i na sreću – puna povjerenja u svoj „osećaj bezbednosti“, ali i „materijalne mogućnosti“ – u posljednji čas otputovala na odmor u Opatiju, dakle usred Hrvatske.

Žena Vuka Jeremića odmor u Opatiji platila je, jasna stvar, iz svog džepa – ili iz njegovog, svejedno – i ničeg spornog tu ne bi bilo da joj muž, na onu svoju nesreću, nije ministar vanjskih poslova, i da iz te fotelje Srbima ne preporučuje ljetovanje u Hrvatskoj. Između njega kao takvog, i njegova bezgraničnog nepovjerenja u hrvatski turizam kao takav, stoji naime nešto što se kolokvijalno naziva političkom i, hm, bračnom etikom.

Postavimo stoga pitanje krajnje i brutalno precizno.

– Gde letuje ministar spoljnih poslova? – pitamo 2010. Vuka Jeremića, kratko i jasno.

– Hvala bogu, ministar letuje tamo gde mu to dozvoljavaju osećaj bezbednosti i materijalne mogućnosti – odgovorio bi ministar Jeremić. – Kada treba da putujem, onda pitam suprugu koja takođe voli da putuje.

Sada, shvatili ste, konačno znamo i kako su stvari krenule po zlu. Ono što je ministar u zajebanciji dao naslutiti – da ga Hrvati „lično nisu uverili“, što znači „da građani Srbije treba da idu na odmor na mesto koje je u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima“, ali i „tamo gde se osećaju bezbedno i gde su dobrodošli“, što stvara nezgodan utisak da ministar vanjskih poslova nema povjerenja u Hrvate – ostvarilo se na nezgodan već sljedećeg ljeta.

E sad, je li zaista Nataša Jeremić „za savet pitala supruga koja takođe voli da putuje“, nije poznato. Tek, ministar je, nakon svih uvjeravanja u „osećaj nebezbednosti“, „materijalne nemogućnosti“ i nepovjerenja srpskog turiste u hrvatski ugostiteljski sistem, vlastitu suprugu poslao na odmor u – Hrvatsku. Što je otprilike kao kad bi ministar zdravstva od vlastitog zdravstvenog sistema i još vlastitije žene, „takođe lekara“, pobjegao da se liječi, šta ja znam, u Njemačku.

Ispada, naime, da a) ministar Vuk Jeremić laže kad kaže da nema povjerenja u Hrvate, ili da se b) želi riješiti žene. Da odnose s Hrvatskom zaoštrava dakle zato što c) brani načela međunarodnog prava i srpske nacionalne interese, ili zato što se d) želi riješiti žene.

Kao, uostalom, i ministar zdravstva Tomica Milosavljević, koji ili e) nema povjerenja u vlastiti resor, ili f) ima ženu koja ga se želi riješiti.

Postavit ćemo stoga pitanje ponešto preciznije.

– Kada ste postavljeni na mesto ministra spoljnih poslova, prvo što ste poručili građanima i pacijentima bilo je da ćete promeniti taj osećaj koji Srbi imaju, osećaj bespomoćnosti kada idu u inostranstvo – podsjetit ćemo ministra Jeremića.

– Tom porukom sam hteo u stvari da kažem da će svaki konkretan korak koji napravimo biti usmeren pre svega ka tome da vratimo dostojanstvo Srbima – odgovorio bi samopouzdano ministar Jeremić. – Jer imam utisak da je u stvari najtragičnija posledica naše spoljne politike odsustvo poverenja srpskog turiste u hrvatski turizam.

Srbima pak koji se ponašaju „onako kako se racionalan i razuman čovek ponaša“ – pa se liječe i ljetuju kod kuće, u Srbiji – za utjehu ostaje višak povjerenja što ga, kako vidimo, kod kuće imaju njihovi ministri.

www.pescanik.net

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Erotika
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga