BORIS DEŽULOVIĆ: Hrvatska i Srbija nisu u poziciji da patroniziraju BiH

"Srbija i Hrvatska ne samo da nisu čuvari stabilnosti Bosne i Hercegovine, nego su Dejtonskim sporazumom eksplicitno navedeni kao garanti nestabilnosti"

12. dec 2019

Da je Hrvatska u velikim problemima jasno je svakome ko je barem jednom automobilom prošao kroz nju, kaže, s velikom dozom rezignacije, hrvatski publicist i novinar Boris Dežulović. A onda, nakon malo znakovite šutnje, dodaje kako je „u Puli drugačije“, jer je to možda jedini grad danas u Hrvatskoj kojim ne dominiraju anahrone nacionalističke sile.

U Puli se s Dežulovićem nismo sreli slučajno, jer je i njegova posjeta „istarskom dragulju“ bila namjerna i ciljana. Kaže da uživa boraviti na Sa(n)jam knjige u Istri, ne odbijajući onima koji dolaze prvi put u Pulu biti od svake pomoći. Odgovara na pitanja, objašnjava kontekst, pokazuje gradske znamenitosti, preporučuje knjige…

Jedina stvar o kojoj izbjegava pričati je Split, jer kada govori o rodnom gradu, ne uspijeva zadržati pribranost i pada u vatru, za koju smatra da nije dostojna atmosfere sajma. Zato se sa „svojim Dalmatincima“ svaki dan nalazio negdje u uglu, za nekim starinskim stolom prekrivenim stoljnjakom „iz onog vremena“, i tada bi pričali o Splitu, Dalmaciji, Hajduku, Marjanu, turizmu, koji je uništio dušu cijele jadranske obale.

Osim Splita, jedna od stvari o kojoj često razmišlja i piše je političko stanje u Bosni i Hercegovini. Bogato novinarsko i životno iskustvo ne dozvoljava mu da se „hrani iluzijama“, pa su mu i odgovori na pitanja oštri i puni gorčine. Za Dežulovića nema dileme da je hrvatski nacionalizam pokretač mnogih zala u kojima je Bosna i Hercegovina bila meta i nakon kojih je, danas žrtva koja nema pravo reći da je patila.

Razgovor počinjemo aktuelnim događajima sa hrvatske političke scene i utrkom za izbor predsjednika države. I o toj stvari Dežulović ima drugačije mišljenje, a tvrdnju da će pobjednik izbora biti neko sa desnog političkog spektra objašnjava racionalno i ubjedljivo.

U Hrvatskoj se vodi zanimljiva bitka za izbor predsjednika države, u kojoj su glavni favoriti kandidati s krajnje desnice, aktuelna predsjenica Kolinda Grabar-Kitarović i Miroslav Škoro. Šta to govori o alternativi, recimo o Zoranu Milanoviću, koji se malo spominje, a trebalo je biti glavni konkurent aktuelnoj predsjednici?

-Bit ću malo strog prema njemu i reći ću da ne vidim zašto i on ne bi bio u toj varijanti kandidat desnice. Mi imamo tri kandidata desnice među favoritima. Milanović, osim svojim formalnim članstvom u stranci koja se formalno zove socijaldemokratska, ni po čemu ne pripada nečemu što bi trebalo biti opozicija desnici. Ne govorim samo o Milanoviću, nego o cijeloj stranci. Sve ove godine njihova je retorika uvjetno rečeno ili preciznije ono što mi volimo reći – desni centar.

Većih nesporazuma, osim ako ne izuzmemo deklarativni antifašizam, i nema i potpuno su jednako neupitne svetinje krajnje desnice i tog desnog centra, koji pokriva Socijaldemokratska partija, i ideološki, a boga mi, i u ovim drugim odrednicama koje se vrte oko nekog pa nazovimo ga neoliberalnog kapitalizma, gdje je SDP počesto u ovih 30 zadnjih godina nastupao čak i tvrđe od Hrvatske demokratske zajednice, koji je znao imati te neke narodnjačke momente, koji bi bili, opet, naravno deklarativno, jer su oni rodonačelnici svog užasa, otpor neoliberalnom kapitalizmu. Što se tiče izbora, mi nekog velikog izbora i nemamo. Naši se izbori kreću od desnog centra do krajnje desnice.

Odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini je u mandatu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović prilično zaoštren. Čini se da se od rata nikada više i direktnije hrvatska politika nije uplitala u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine?

-Nisam baš siguran, to je samo stvar nekih dojmova koji budu u predizbornim kampanjama pojačani. Mislim da se nikada od 1995. godine i završetka rata do danas nije prestajalo to petljanje – niti sa ove strane, niti sa srpske. Bezbroj puta sam ponovio i opominjao ne samo te korifeje desnice i nasljednike Tuđmanove, Šuškove i Bobanove ideologije „Hrvatska do Drine“, ili „skraćene Hrvatske, s Banovinom i zapadnom Hercegovinom“; upozoravao sam da Hrvatska, kao i Srbija, nije u poziciji da nastupa patronizirajuće prema Bosni i Hercegovini, kao što često rade.

Sjetimo se bezbroj izjava u kojima su naše političke vođe nastupale s nadmoćnim patronizirajućim stavom kako su Srbija i Hrvatska garanti stabilnosti Bosne i Hercegovine i kako imaju obavezu iz Dejtonskog sporazuma, što je potpuno obrtanje teza. Srbija i Hrvatska ne samo da nisu čuvari stabilnosti Bosne i Hercegovine, nego su Dejtonskim sporazumom eksplicitno navedeni kao garanti nestabilnosti i u tom smislu praktički opomenuti, da ne kažem i kažnjeni, kao direktni destabilizatori. Oni su garanti stabilnosti samo kao oni koji imaju obavezu da je ne stabiliziraju.

Srbija i Hrvatska moraju zapamtiti da one nisu nikakvi čuvari stabilnosti Bosne i Hercegovine, već su zatočenici čuvanja, jer oni su glavna prijetnja i imaju obavezu iz Dejtonskog sporazuma da se ne miješaju u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.

Kako gledate na politički savez između Milorada Dodika i Dragana Čovića, to je po kvalitetu najsolidniji politički savez u Bosni i Hercegovini, a po kontinuitetu i najduži?

-Niti je to ništa čudno, niti je ništa novo. To je nastavak jedne priče koja se proteže od onih crno-bijelih fotografija iz udžbnika povijesti, gdje četnici i ustaše zajedno s Nijemcima garantiraju stabilnost Bosne i Hercegovine. Nikada Hrvati i Srbi suštinski nisu imali nesporazuma s Bosnom i Hercegovinom. Čak ni u Drugom svjetskom ratu, osim jedne smiješne bitke, nisu imali nekih većih problema. Tako i u ovom ratu, jer su se Srbi i Hrvati veoma brzo dogovorili i nije neobično što neki ekstremistički portali ili mediji ili osobe nemaju nikakve probleme s prenošenjem ili dijeljenjem stavova i mišljenja srpske strane i da im je praktički taj takozvani bošnjački element u Bosni i Hercegovini zajednički neprijatelj, a u tom smislu i zajednički nazivnik. To je potpuno jasno, i to je bilo čak i za vrijeme rata. To je bio moj prvi šok kada sam 1991. godine, čak i puno prije nego je došlo do rata između Hrvata i Bošnjaka, posjetio Bosnu i Hercegovinu. Mjesecima prije sam svjedočio tome što je danas oličenje saveza Dodik – Čović, tom savezu Hrvata i Srba.

Čelnici tzv. Herceg-Bosne su u Hagu pravosnažno osuđeni za udruživanje s namjerom činjenja ratnih zločina, ali ta se presuda od dana kada je izrečena, a koju pamtimo po Praljkovom samoubistvu, u hrvatskoj javnosti odbacuje i osporava. Zašto nema unutrašnje snage u društvu da se suoči s istinama koje su dokazane u tom procesu?

-Opet se vraćam na činjenicu da je to kontinuitet. Ni mi, ni Srbi, ponavljam, zato što smo u tom smislu isti, nemamo nikakav problema s tim da se naprosto oglušujemo na neke historijske ocjene i valorizacije proteklih događaja. Ratni zločinci se i kod nas, i kod njih dočekuju kao narodni heroji, presude pravomoćne i pravosnažne se potpuno zanemaruju, njihova se pravosnažnost zanemaruje ili u nekom perverznom obratu čak pokazuje kao svejdočanstvo nekog herojskog procesa, nekog veličanstvenog povijesnog procesa. Nije daleko dan kada ne samo da nećemo šutjeti o presudama Haškog suda, nego ćemo ih isticati kao neke važne historijske događaje. Praljkovo samoubojstvo je već dan nakon toga bila mitska ikonična slika hrvatskog stradanja u Hagu. Radi se o retuširanju povijesti u realnom vremenu, u hodu.

Kako gledate na neprekidno insistiranje bosanskohercegovačkog HDZ-a da dobije treću izbornu jedinicu i legitimizira konačnu podjelu Bosne i Hecegovine na tri nacionalna entiteta, a neki kažu i tri nacionalne države? Hoće li Dragan Čović uspjeti u svom naumu?

-Teško mi je prognozirati, jer sam loš prognozor, a inače je bilo što šta će se dogoditi u Bosni i Hercegovini jako teško predvidjeti. Jedino što znam i za šta ne mora čovjek biti dobar prognozor jeste sljedeće: jedini siguran put za propast hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini je treći entitet. Od sto putova, to je jedini put koji sigurno vodi u propast. To je postjugoslavenski poučak, po kojem je svih sedam država, osim Slovenije, bespovratno propalo onog trenutka kada su preuzeli sudbinu u svoje ruke. Jedini način za Hrvate iz Bosne i Hercegovine da nestanu je to da naprave treći entitet. Izgleda paradoksalno, ali ništa što se Bosni i Hercegovini događa nije paradoksalno.

Nije li paradoksalno da se u vrijeme kada se Hrvatska nalazi u Evropskoj uniji procesima društvene liberalizacije u cijeloj zemlji jačaju retrogadne ideje i društvo se rapidnom brzinom ‘ustašizira’?

-S jedne strane je banalan razlog što je sa ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju prestala svaka potreba da se deklarativno pokazujemo Evropi. Popustile su te inspekcije i ti mehanizmi od EU-a koje smo mi zadovoljili, ušli smo u zajednicu, pustili su nas na miru i sada konačno možemo raditi šta hoćemo, bez straha od odgađanja tih nekih procesa. A što se samog procesa reustašizacije tiče, događa se ono što smo upozoravali prije 20 godina, pa su nam govorili kada god vidimo nekog ustašu, mi to u našim medijima prikazujemo ustaškijim nego što jeste, da je to marginalno, da je to folklor.

Ali, 25 godina kasnije to, Boga mi, nije više zafrkancija, tako da danas, 28 godina nakon što su Crnogorci sa Žarkovice gađali ustaše u Dubrovniku, ti danas imaš Thompsona na Stradunu koji viče „Za dom spremni“. Mi smo ostavarili želju tih vojnika sa Žarkovice, da gađaju ustaško leglo u Dubrovniku. Tad ih nije bilo, danas su tu. Toliko godina kasnije se ti upisuješ u ustaše, ali to mogu samo Srbi i Hrvati, da se nakon Drugog svjetskog rata upisuju u poraženu stranu. Povijest čovječastva nije vidjela takve budale.

(Jasmin Agić, Al Jazeera / Foto: YouTube printscreen)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Kuda?
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga