Beba Mijatović: Latif i Dragoljub

Kako nam decu uče fašizmu od malih nogu

31. avg 2014

Govorila je moja baka da se nikad nije bojala i nikad bojati neće onih ljudi koji se istinski boje boga, ma koje vjere bili. Ti ljudi žive u skladu sa „zapovijestima“ jer duboko vjeruju da ih Bog vidi i kada su sami, to jest ono što ponajviše jesu u suštini. A „ničiji Bog“ ne promoviše uništavanje drugoga.

Današnje škole po Bosni, u koje na posebne ulaze ulaze djeca različitih konfesija, mogu unaprijed ispisati diplome svim svojim polaznicima i u njima im kvalifikaciju koju stiču već kročivši u takav objekat… a koja se zove „fašista“. Nijedan neće izbjeći da to postane u takvoj školi.

Sva druga učenja pored ovog postaju irelevantna, jer se po nedopustivoj osnovi mladi izdanci društva nauče najprije razornoj lekciji čije je ime „destrukcija i mržnja“. Tu ne cvjetaju nikakva plemenita znanja pa toj budućoj svijesti poezija i nauke o biljkama postaju smiješno nepotrebne. Lokacije tih škola pretvoriti odmah u fabrike oružja, bilo bi bar otvoreno i iskreno objelodanjivanje lica budućnosti takvog školovanja.

Jorge Burcay je autor zbirke priča kojima se služi u svojoj psihijatrijskoj ordinaciji u Argentini. Jedna od njih govori o okovanom slonu, i tako se i zove. Slon, odrastao i ogroman, nakon tačke koju izvodi u cirkusu, biva u prostoru namijenjenom za to, priveden laganim i malim lancem oko noge koji se natiče na veoma mali kočić u zemlji. Ostaje miran i zaustavljen u svakom kretanju kao da je zidinama zaustavljen, sve dok ponovo ne skinu lanac i ne povedu ga na pozornicu.

Tek upornim radoznalcima je objašnjenje postalo dostupno a ticalo se manipulisanja jednim iskustvom koje slon ima iz vremena kad je bio mali. Tada nije bio u stanju da izvali kočić jer je bio mali. Svijest o toj nemoći ustoličila se trajno u tom mozgu i postala zauvijek prepreka kretanju, kao da je okovan zidinama. I jeste, ali u glavi, u svome mozgu gdje uvijek „stanuju“ najžešće prepreke.

Tako isto, kolektivna svijest koja sa razlogom poteklim iz velikih razočaranja i nedavnih strašnih razloga za njih (uvijek je to nedavno jer je nezaboravno), zakiva sebi prepreku u snazi koju suštinski ima, da razvali bolesne barijere ka normalnom životu svih koji su jedni drugima komšijski sudbinski namijenjeni i gdje je prostorno svima svaki komšiluk domovina.

Svaki je i od mozgova upregnutih bolesnom idejom o potrebi razdvajanja koju će uvijek podržavati i proturati „jači“ makar u djeliću svijesti upamtio, iskusio ili sam shvatio, da je multikulturalnost oduvijek najnasušniji izazov zajedništvu koje obogaćuje u svemu i u svakom pogledu, pa i genetski razuđenijim bogatijim potencijalom u naslijeđu. Bliska ukrštanja su u živom svijetu već aksiomski dokazala veću mogućnost bolesnih formi nasljeđivanja.

Univerzum vrišti ovim očiglednim istinama, a sami sebi kopamo grobove za budućnost.

Misionari ovoga projekta, najsvetijeg i najprečega od svih, jer se bori za „vazduh“ koji ako se ne diše, sav život postaje bez smisla, napravite bilo gdje u Bosni, kao „zametak“ duhovnog zdravlja, školu za svu djecu i počnite da ih upisujete ma ko se suprotstavljao. Bolje je taj rizik ponijeti, nego rizik sigurnog satiranja budućih pravih ljudi već na prvim koracima života.

*****

Pitam ja moju konu preko tarabe kako joj se zove jedan mirisni cvijet u avliji. Ona zaturi šamiju već ustaljenim pokretom, da joj lice i usta postanu slobodniji, pa veli meni: „U vas, dijete, zovu ga dragoljub a u nas latif“.

Neka Latifa i neka Dragoljuba… Mirišu u obje avlije, ma kako ih mi nazivali…. A to što mirišu jer žive, jer dišu, jedino je dragocjeno i važno… I to slobodnije od sve bosanske djece, ostanu li nasilno razdvojeni.

Mladost takva ostaje bez mirisa zova budućnosti, have neopterećene otrovima… Spremna samo za mobilizacije protiv drugog ljudskog bića…

Njegoslava Beba Mijatović

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga