Balkan: Manjine kao deo vlasti – korisni ili suvišni

"Tamo gde je sve deinstitucionalizovano i gde ne postoji vladavina zakona i manjinska prava su predmet 'dilova'"

28. mar 2019

Čim su predstavnici manjina u vlasti odmah se otvara sumnja u političku trgovinu – u stilu: mi vama pozicije, vi nama glasove i pozitivan imidž.

Postalo je uobičajeno u balkanskim državama da predstavnici nacionalnih manjina podržavaju parlamentarnu većinu, a neki od njih preuzmu i neku od visokih dužnosti u vlasti. Ako već država, u promatranom slučaju Hrvatska, Srbija ili Crna Gora, imaju zakone i jamči njihovu provedbu, postavlja se pitanje je li nužno da manjine budu u vlasti jer se odmah otvara sumnja u političku trgovinu – u stilu: mi vama pozicije, vi nama glasove i pozitivan imidž.

Kad je Hrvatska u pitanju, Ustavom i zakonima je regulirano da pripadnici manjina imaju zajamčenih osam mjesta u Saboru, od čega tri pripadaju srpskoj nacionalnoj manjini. U prethodnim vladama, uz podršku parlamentarnoj većini, neki su predstavnici Srba obnašali visoke dužnosti u vladi, čak držali i vicepremijersku poziciju, no ni tada, ni danas nije prošlo bez trzavica.

Podsjećajući da Republika Hrvatska ima Ustavom vrlo jasno definira prava manjina, komunikacijska i politička savjetnica Ankica Lamešić iz zagrebačke agencije Fakat smatra normalnim i ne nužnim da manjinski predstavnici budu u vlasti kako bi se ta prava provodila. „U tom slučaju, sami sebe demantiramo i degradiramo kao pravnu državu. Unatoč tomu, razumljivo mi je da žele biti u vlasti jer će tako, kao i svaka druga stranka s užom agendom, lakše generirati uspjeh. Poznata narodna glasi što si bliže vatri, bolje se griješ“, konstatira Lamešić.

Osiona elita

I susjedna Srbija je bogata manjinama, ima vrlo slične zakone i jamči zastupljenost manjinama u državnom parlamentu, no Nedim Sejdinović, predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine, primjećuje problem, za koji je siguran postoji i drugdje u regiji, po kojem je „svako pitanje zapravo predmet političke trgovine“.

Nema koristi ni za građane, ni za društvo

Manjinskim liderima je uvijek dobar izgovor, koji je djelomično i opravdan, da je položaj manjinskih zajednica bolji, odnosno da su međuetnički odnosi bolji, kada se manjinske stranke nalaze u vlasti, a ne u opoziciji, konstatira Nedim Sejdinović. Problem je u tome, dodaje, što od dogovora koje postižu s vladajućima „najčešće nemaju mnogo koristi ni građani ni društvo, a to je pogotovo slučaj ako su na vlasti nacionalisti koji su međusobno vezali zastave“. „U tom slučaju nacionalizmi su zamrznuti, a ne rekonstruisani“, kaže. Za primjer uzima hrvatsku zajednicu u Vojvodini, za čiju elitu podsjeća da je „imala veoma negativan stav prema Vučićevoj vlasti, a kada su se dogovorili međusobno, preko noći je promenjena ploča“. I Vučić je „odjednom postao čovek koji je ‘zaslužan za sve napretke u položaju Hrvata u Vojvodini’“, primjećuje Sejdinović.

„Tamo gde je sve deinstitucionalizovano, odnosno gde ne postoji vladavina zakona nego partokratija, i manjinska prava su predmet ‘dealova’. A ‘dealovi’ se vrše naravno između političkih i ekonomskih elita po principu – ne mešajte se u većinska pitanja i ‘ne filozofirajte puno’, ali zato ćete u svom manjinskom ‘rezervatu’ vladati manje-više kako hoćete. I onda ni na nacionalnom, ni na manjinskom nivou nemate niti vladavinu zakona niti demokratiju već osionu elitu, uglavnom potpuno neosetljivu na suštinski položaj građana“, ukazuje Sejdinović.

Stoga smatra da je problem mnogo dublji, jer sve navedeno „zapravo vodi krunjenju multinacionalnih identiteta pojedinih država i suštinskom nedostatku interkulturne komunikacije“. „Građani žive jedni pored drugih, a ne jedni sa drugima, i to predstavlja ozbiljan rezervoar za nesporazume i sukobe u odnosu na političku situaciju i političke potrebe“, dodaje.

Opasnost od rasta etničke distance

Specifičnost Crne Gore, kao multinacionalne države, jeste činjenica da nijedan narod nema natpolovičnu većinu i ona je definirana kao građanska država. Uz to, podsjeća Boris Raonić iz Građanske alijanse, u toj državi se nikad nije dogodila smjena vlasti na izborima – od uvođenja demokratskog sustava, a poslije i osamostaljena, vlada jedna stranka, povremeno uz pomoć partnera.

„U takvom ambijentu, sve nacionalne partije su partneri Demokratske partije socijalista (DPS), ali to na duge staze predstavlja veliku opasnost za njih same, jer po principu gravitacije, sateliti bivaju krunjeni. Građani su im bliski, ali zbog odsustva ikakve kritike, počinju da razmišljaju zašto bi glasali nacionalne partije, kada mogu glasati direktno za DPS“, konstatira Raonić.

Primjećuje i da se, „u atmosferi kada manjine imaju premnogo razloga za nezadovoljstvo, otvara prostor za doskorašnji makedonski model po kome postoje manjinske partije koje su u opoziciji i na vlasti“.

„U suprotnom, postoji velika opasnost od rasta etničke distance, a u kombinaciji sa ekonomskom krizom, to može biti veoma opasno, jer znamo iz istorije šta se dešava kada većina počne da okrivljuje manjinu za stanje u društvu“, upozorava Raonić.

Pitanje cilja i interesa zemalja

No, politički predstavnici manjina mogu biti korisni posrednici u rješavanju problema s matičnom državom, ali mogu biti i moneta za potkusurivanje u odnosima sa susjedima. Lamešić ipak primjećuje da bi bilo „iluzorno očekivati da zakulisnih igara nema – samo je pitanje cilja i interesa zemalja“.

U tom kontekstu, podsjeća na osuđujuću reakciju zastupnika talijanske nacionalne manjine Furija Radina na izjave predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija, koji je poručio „živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija“ ili „ne tako jasne stavove [zastupnika srpske nacionalne manjine] Milorada Pupovca pri sudjelovanju na određenim događajima u Srbiji“, koji je sudjelovao komemoraciji žrtvama „Oluje“ i stradanja Srba u toj akciji, koje je organizirano u Bačkoj Palanci. Znakovita joj je i izjava zastupnika romske i drugih manjina, Veljka Kajtazija kako u brodogradilištu Uljanik nema Roma, pa „valjda samim tim ne treba imati stav o gorućoj temi u državi“. Po njezinom mišljenju, to „ostavlja prostor onim glasnim građanima koji spore broj zastupnika manjina u Hrvatskom saboru“.

„Zanimljivo je također da su isti predstavnici manjina već niz godina na vladajućim pozicijama, a ‘teren’ nije baš zadovoljan. Racionalno bi bilo izabrati nekog drugog predstavnika, ali vidimo da se to ne događa“, dodaje.

Taoci međudržavnih politika

Nedim Sejdinović primjećuje i da je položaj manjina moneta za potkusurivanje i na unutarnjem planu, pa navodi primjer djelovanja Sulejmana Ugljanina u Sandžaku. „Kada je deo vlasti, onda je položaj bošnjačke manjine manje-više dobar, a kada nema ministarstvo onda se ‘podiže revolucija’. A u oba slučaja je položaj jako, jako loš“, konstatira Sejdinović.

S druge strane, nastavlja, manjine su „uvek i taoci međudržavnih politika“, pa navodi primjer Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) koji je, za razliku od današnjih dana, tokom devedesetih bio opozicija „miloševićevsko-radikalskoj“ vlasti. „Sada ih je dogovor Orban-Vučić bacio u ralje naprednjacima i to je dovelo do toga da je unutar mađarske zajednice SVM po prvi put dobio ozbiljnu antinaprednjačku opoziciju“, ukazuje Sejdinović.

Promatrajući isti fenomen iz perspektive Srbije, Sejdinović konstatira da „manjine mogu i treba da budu snažna spona između država“, ali i primjećuje kako je „velika šteta zbog toga što se ta prednost ne koristi u većem obimu i što je ta saradnja veoma često deo političkih dogovora“. Kaže ipak i da „ne treba gledati sve crno, jer ima i uspešnih modernizirajućih prekograničnih projekata u kojima su i manjinski građani aktivno učestvovali i imali korist od njih“.

„Što se tiče manjina kao moneta za potkusurivanje, to je takođe veoma čest slučaj. Smešno je tvrditi da političke elite brinu o svojim manjinama iz humanih razloga. Uvek je u pitanju jasan politički i ekonomski interes. Manjine mogu biti naravno i predmet destabilizacije država, a tome smo mnogo svedočili“, kaže Sejdinović.

Važna je edukacija građana

Osim što sudjeluju u vlasti ili je podržavaju, pripadnici manjina znaju biti i glasni opozicionari. I redovito se suočavaju s govorom mržnje, nacionalizmom i šovinizmom. Na pitanje koliko je njihova pozicija zapravo teška u lošoj političkoj atmosferi kojoj svjedočimo, Sejdinović odgovara da „manjinske stranke mogu da budu efikasna opozicija jedino ako su u snažnoj vezi sa pojedinim većinskim strankama koje će im dati ‘neizdajnički’ legitimitet“. U suprotnom će se, dodaje, „susresti sa govorom mržnje i nacionalizmom, a opozicione stranke mogu kroz propagandu da budu dezavuisani zbog saradnje sa manjinskim strankama“.

Kad su u pitanju govor mržnje, nacionalizam i šovinizam, Lamešić podsjeća da su manjine bogatstvo svakog naroda i stoga se moraju poštivati njihova prava. No, smatram da nije korektno dodatno dijeliti manjine na njihove predstavnike i „obične“ članove manjina po pitanju nasilja, govora mržnje i svega navedenog.

„Razlike u svakodnevnom životu često i nema, osim što će se za takav slučaj prije čuti ako se radi o javnoj osobi, ali ne znači da se događa samo njima. Nužno je više educirati građane i spriječiti navedeno, a svako kršenje zakona propisano sankcionirati. Naravno, više opće kulture i retoričkih kvaliteta u političkoj areni ne bi škodilo, ali to je sad već druga tema“, zaključuje Lamešić.

(Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Aktivisti
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga