BAKIR TIRO: Željina „stotka“ – Heroji, legende i najdraža „petoba“

Sarajevski Željezničar slavi stoti rođendan; biti i djelićem Željine priče u bilo kojem periodu u proteklih 100 godina životna je privilegija

18. sep 2021

Pula, januar 1996. godine. Spremam se za trening i slušam radio. Spiker kaže: “U Sarajevu je nekoliko dana zaredom potpuno mirno. Život se polako vraća u normalne tokove. Teku i pripreme za reintegraciju okupiranih područja grada pod opsadom. Sarajevo je preživjelo”.

Na polusatnom putu do Rovinja kroz glavu mi je stalno prolazilo – hoću kući!

Na kratkom brifingu uoči treninga NK Rovinj treneri nam rekoše: “Mogli bismo igrati test utakmicu protiv Željezničara”.

Mi smo sarajevski Željezničar

“Kojeg Željezničara”, upitao je neko od saigrača dok smo stajali na centru terena slušajući plan daljnjeg toka priprema, na što nam odgovoriše:

“Protiv slavnog Želje iz Sarajeva”.

Sjeo sam na travu. Pokrio se rukama po licu. Pomislih rat je gotov. Napokon dolaze bolji dani. Dobri moji Istrijani okupili su se oko mene. Šalili se: “ne plači, eto igraj za njih”.

Nakon treninga ljudi iz uprave ušli su u svlačionicu i rekli mi da ostanem, da se ne vraćam odmah u Pulu.

Izašao sam ispred stadiona i u njihovom društvu ugledao Mišu Dragu Smajlovića, ponajveću Željinu “facu” svih vremena.

“Hoćemo kući”, kroz smiješak pitao me jedan od najvećih fudbalskih džentlmena zemlje koja se netom raspala u ratnom vihoru i osoba koja je, uz grupu Željinih istinskih zaljubljenika, u opkoljenom gradu klub spasila od gašenja.

“Volio bih”, odgovorio sam.

“Onda, na naš trening i idemo kući. Vraća se još šest, sedam igrača iz inostranstva, neki i sa kojima si bio ovdje. Gledali smo te ovih dana. Tu smo na pripremama. Mlad si. Razmisli. Da znaš, dole još nije dobra situacija. Ne znamo šta još može biti”, govorio je Smajlović, čovjek manira za ponos cijele Bosne i Hercegovine, čiji je selektor postao 2.000 godine.

“Da igram za Želju”, zamucao sam.

“Da”, odgovorio je, pa me još upitao za koga navijam.

Prešutio sam, jer do rata s tatom sam bio redovan na istoku olimpijskog “Koševa”.

U plavom ‘Željinom’ dresu

Dva dana poslije našeg razgovora opet sam bio u Rovinju. Ovaj put na treningu Željezničara. U plavom dresu dizajniranom i sa tri zlatna ljiljana. Prvi mi je prišao i podržao me Hadis Zubanović. Pomoć mi je pružio napadač koji će, ispostavit će se, za nešto više od dvije godine postići jedan od najznačajnijih golova ikada za Želju, kojem je prethodila sjajna akcija Adnana Pehlivanovića i Edina Šopovića, dvojca koji je, takođe, nosio i dres Rovinja.

A, na povratku kući prije kamenoloma u Hadžićima pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine zaustavili su naš autobus. Nedžad Krilić, tadašnji predsjednik Želje i legendarni Zdenko Jelić, nakon razgovora sa njima, uznemireni vratili su se unutra i rekli:

“Momci, djeco, molim vas, moramo biti oprezni. Snajper je danas s ćilimare na Ilidži pucao na automobile koji su išli ‘plavim putem’. Izgleda, pogođena je žena”.

Nastavili smo prema Hadžićima i opet smo zaustavljeni. Na narednom punktu. U autobus je ušao srpski vojnik te ironično pitao:

“Ko ste?”

“Fudbalski klub Željezničar”, odgovorio je Zdenko Jelić.

“Koji? Srpski ili balijski”, drsko je uzvratio.

“Sarajevski. Sarajevski. Mi smo sarajevski Željezničar”, odgovorio je jedan od najuglednijih i najboljih sportskih radnika u stogodišnjoj epohi Željezničara.

Pustili su nas. Uz psovke.

Prolazeći kroz Ilidžu, tada još okupirano sarajevsko predgrađe, ležali smo na podu autobusa, pojedini se i spustili između sjedišta pokriveni torbama u kojima je bila sportska oprema. Nisu pucali na nas. Stigli smo na Marijin Dvor gdje su bile privremene klupske prostorije (stadion “Grbavica” bio je totalno devastiran i dijelom spaljen na liniji fronta). Skandirajući dočekalo nas je nekoliko desetina navijača. Shvatio sam tada kakva je institucija FK Željezničar, kakve navijače ima i u tako teškim okolnostima.

Ne zaboravi karnistere s vodom

Narednih dana trenirali smo na teniskim terenima iznad pomoćnih igrališta stadiona “Koševo”. Da, upravo teniskih, jer nekadašnji šljakasti pomoćni fudbalski teren u ratu je postao groblje, a na ostala dva bio je, čini mi se, IFOR.

Zubanović me nazvao prije odlaska na prvi trening i naglasio da ne zaboravim karnistere sa vodom. Pitao sam: “kakve karnistere?”

“Da se okupaš poslije treninga. Nema vode u svlačionicama. Svako nosi svoje karnistere”, rekao je.

Ubrzo počeo je drugi dio sezone 1995/96. u prvoligaškom prvenstvu Bosne i Hercegovine. Posebno se sjećam treninga pred put za Bihać nakon kojeg su nas trener Mišo Drago Smajlović i njegov pomoćnik Dino Đurbuzović upozorili da ni slučajno ne zaboravimo dokumente jer će nas “unproforci” popisati kako bi nesmetano prošli kroz Mrkonjić Grad, dio entiteta Republika Srpska.

Nakon Jajca zaobišli smo ježeve i betonske prepreke i ušli na teritorij RS-a. Pripadnici IFOR-a su nas zaustavili i popisali. Listu su proslijedili kolegama pred Ključem, gdje smo opet za nekih 40-ak kilometara trebali ući na teritorij entiteta Federacije BiH.

I upravo negdje pred Ključem zaustavili su nas naoružani paravojnici, u prevodu – pravi četnici. Jedan od njih ušao je u autobus i počeo nas prebrojavati. Kada je saznao da je riječ o prvom timu FK Željezničar, pitao je ko je golman, a ko napadač? Dodao i da će ih oteti, da ćemo bez njih igrati u Bihaću.

“Nikoga oteti nećete. IFOR ima sve naše podatke i dužni ste nas pustiti”, rekao mu je Dino Đurbuzović prodornim glasom.

Nastao je muk. Ovaj je zatim poludio, galamio, ali izašao iz autobusa. Stigli smo do Ključa. Na koncu, nakon osam sati i u Bihać.

U herojskom gradu na Uni dočekali su nas na veličanstven način. Međutim, lokalni zvaničnici i moćnici na večeri su nam rekli “uz dužno poštovanje vašem velikom klubu, sutra na terenu nemate šta tražiti protiv našeg Jedinstva”.

Kontao sam: “Šta ovi pričaju, složit ćemo im pet komada?!” No, oni nama složiše pet komada.

Naši najbolji igrači nisu se mogli “s loptom sastaviti”. Sudije su osujetile svaki naš ozbiljniji pokušaj na njihovoj polovini terena. Bio je to moj najteži poraz. Ne zbog rezultata. Jednostavno, srušila se moja mladalačka iluzija. Uvidio sam da fudbal nije uvijek samo fudbal.

Demineri na treningu

Nekoliko dana poslije zvao me Edin Sprečo – Sepi, tadašnji klupski funkcioner, heroj s početka rata s Vrbanja mosta i jedan od fudbalera koji su ostavili neizbrisiv trag u Željinoj “sehari”. Rekao mi je da su stručni štab i predsjednik Krilić odlučili Zubanovića i mene finansijski nagraditi zbog truda na treninzima i utakmicama.

Odmah smo se našli na Koševskom brdu i oduševljeni krenuli na sastanak. Iako smo znali da to neće biti prevelika cifra, jer je klub u poratnom periodu bio u nezavidnoj situaciji, imali smo određene planove – gdje otići, kako potrošiti lovu. Predsjednik i Sepi su nas nahvalili i dali nam po kovertu. Ispred klupskih prostorija ushićeno smo ih otvarali. Da ne kažem derali. Zubanović prije mene. Razočaran, viknuo je:

“Langeta (tako se i danas oslovljavamo), ‘petoba’ samo. Nećemo nigdje”.

Ta “petoba” (50 njemačkih maraka), iz današnje perspektive, iako skoro simbolična jedna mi je od dražih zarada. Dok sam živ neću je zaboraviti.

Bilo je to neposredno prije 19. marta 1996. godine – jednog od važnijih dana u Željinoj blistavoj i turbulentnoj historiji. Dana kada se FK Željezničar vratio u svoj dom. Na stadion “Grbavica”.

Trenirali smo potom i na pomoćnom terenu “Grbavice”. Lopta je išla i u obližnje ruševine. I jedan od treninga je odgođen. Došli su demineri kako bi uklonili minsko-eksplozivna sredstva oko stadiona. Pričali su da ih je bilo. Baš tamo gdje smo išli po lopte. Niko nije stradao. Pukom srećom.

Velike utakmice i poseban respekt

Prije i poslije najtežih dana “stogodišnji gospodin” odigrao je puno velikih utakmica. Posebno se pamte kultni mečevi s Videotonom u polufinalu Kupa UEFA 1985. godine, što je i danas najveći rezultat tima iz Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni. Nezaboravan je i spektakl poslije pakla i prvi vječiti derbi po povratku na Grbavicu 2. maja 1996. godine, “Zubandan” 5. juna 1998. godine, Newcastle u play-offu Lige prvaka…

Od kada je osnovan 1921. godine, na ideju Dimitrija Dimitrijevića, imao je FK Željezničar mnogo velikih igrača i trenera: Josipa Joška Domorockog, Ivicu Osima, Mišu Dragu Smajlovića, Josipa Bukala, Milana Ribara, Josipa Katalinskog, Vasilija Radovića, Ilijasa Pašića, Veliju Bećirspahića, Envera Hadžiabdića, Edina Spreču, Branimira Jelušića, Milomira Odovića, Refika Šabanadžovića, Mehmeda Baždarevića, Mirsada Baljića, Slobodana Janjuša, Radmila Mihajlovića, Dželaludina Muharemovića, Amara Osima… Na Grbavici je stasao i najbolji fudbalski reprezentativac ove zemlje svih vremena Edin Džeko. I mnogi drugi…

Povodom Željine “stotke” poseban respekt herojima u kopačkama – njegovoj djeci i mladosti koji su u ratu skoro četiri godine pod granatama i kišom metaka trenirali i igrali utakmice, predvođeni Mišom Dragom Smajlovićem te svim ostalim trenerima. Duboki naklon radi igračkog doprinosa u najtežim danima posebno zaslužuju tadašnji prvotimci Adnan Gušo, Nermin Šamić, Ramiz Brajlović, Bulend Biščević, Samir Jahić, Alen Kurt, Edin Kunić, Nermin Fatić, Muamer Ahmetagić, Kemal Buljubašić, Fadil i Senad Žerić, Dželaludin Muharemović, Hadis Zubanović, Edin Šopović, Adnan Pehlivanović, Admir Adžem, Mario Dodik, Kemal Elkaz, Adin Mulaosmanović, Muamer Jahić, Muamer Hodžić, Alen Lalić, Admir Bašić, Aldin Husić, Muamer Divjan…

Biti i djelićem Željine priče u bilo kojem periodu u proteklih 36.500 dana istinska je životna privilegija.

Sretan 100. rođendan!

(Al Jazeera, Foto: N1)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Krečenje
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga