- Autonomija - https://www.autonomija.info -

ANDREJ NIKOLAIDIS: Tri crtice

Dug

Kamijev „Mit o Sizifu“, prisjetićemo se, počinje iskazom: „Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – samoubistvo“. To, samoubistvo, dodajem, istovremeno je i ozbiljan teološki problem. Postoji stara dilema, varijacija trileme o porijeklu zla koja se pripisuje Epikuru – ako me sjećanje ne vara, pominje je i Borislav Pekić.

Nabrajajući božije atribute, teolozi tvrde da je, između ostalog, bog „vječan“ i „svemoguć“. Pitanje: može li bog počiniti samoubistvo razara njihov opis. Da je bog i zvanično proizvod, što za crkvu nedvojbeno jeste, zbog te dileme bile bi nužne izmjene na etiketi.

Zato što, ako može, nije vječan.

Ako pak ne može, nije svemoguć.

Samoubistvo je, kao što znamo, stigmatizovano. No ne i svako samoubistvo. Herojski čin u ratu, dobrovoljna smrt za „naciju, državu i vjeru“, samoubilački napad na tenk ili bunker, recimo, proizvoden je u društveni ideal. Takvo samoubistvo biva slavljeno, zavijeno u zastavu, propraćeno uz najveće počasti i pozdravne plotune, potom uvedeno u školske lektire i udžbenike istorije.

Društvo, istovremeno, nema milosti za samoubistvo počinjeno u osami, u hladnoći i očaju, samoubistvo koje nije tražilo utemeljenje u društvenom konsenzusu.

Crkva je izričita u zabrani samoubistva. Po njoj, život je dar od boga. Odbiješ li taj dar, bićeš kažnjen vječnošću provedenom u paklu.

Jer dar znači dug. Odbiti dar znači odbiti biti dužan. A to se ne prašta – ni u kapitalizmu, ni u hrišćanstvu.

Nietzsche je tvrdio da je odnos dužnik/povjerilac temeljni društveni odnos.

Prihvatimo li tu hipotezu, ukazaće nam se da je:

moral zajednice katalog onoga što dugujemo drugima,

tradicija ono što dugujemo precima,

porodica u kojoj smo rođeni ono što dugujemo roditeljima,

crkva upravitelj onoga što dugujemo Bogu,

patriotizam ono što dugujemo državi-naciji,

ekonomija ono što dugujemo lihvarima,

ekologija ono što dugujemo Majci Prirodi,

sam život ono što dugujemo Bogu, Prirodi, providnosti, slučaju

a politika čuvar sistema u kojem može biti promijenjeno sve – osim temeljnog dužničko-povjerilačkog odnosa: dakle ništa.

K vragu: pa što je onda, osim otplate duga, smisao života? Mislim, osim proizvodnje još dugova koje ćemo na vrat natovariti svojoj djeci?

Primjećujemo da je odnos dužnik/povjerilac pun posrednika, upravitelja duga koji nastupaju kao zastupnici interesa povjerioca. Crkva je tek najočitiji primjer. Isus umire za nas i tako nas oslobađa, nakon čega dugujemo jedino Crkvi, koja nas upozorava da otpis duga nije besplatan – dužni smo naime onima koji zastupaju Onoga koji nas je razriješio dugova. Akademije nauka i umjetnosti i ostale institucije nacionalne kulture pojavljuju se kao upravitelji tradicije. Vojska se tradicionalno pojavljuje kao upravitelj duga državi-naciji, dok u mirnodopskim uslovima njen posao preuzima klasa političkih predstavnika. Da ne pominjemo Superego, koji je najbrutalniji utjerivač duga: ma koliko krivice osjećali, ma koliko kajanjem kamata otplatili, glavnica duga ostaje netaknuta (štaviše: što se više kajemo, to je krivica veća), a sam iznos onoga što dugujemo nepoznat, premda očito – beskrajan. Pitanje duga je, očito, konstitutivno ne samo za naša društva, nego i našu ličnost. 

Zastupnici duga rado ističu da smo slobodni. Ne samo da nas je oslobodio Isus, nego nam slobode jamče i Ustav i zakoni, slobodarska tradicija, te napokon sama vojska, kao posljednja linija odbrane naše slobode. Konačno, slobodni smo izabrati svoga lihvara: izbor banke u kojoj ćemo uzeti kredit je raskošan i samo naš.

Šta je rješenje? Otpis duga to svakako nije. Otpis duga očito funkcioniše kao mjera vanrednog stanja: kada je sistem u opasnosti, uvodi se vanredno stanje, koje se ukida kada se stanje normalizuje.

Jasno je da onaj koji dug otpisuje posjeduje moć, kao i da sam otpis duga funkcioniše kao potvrda te moći, nipošto kao njeno (samo)ukidanje: njegova suverena volja nas duga oslobađa, što dakako ne znači da u dug ponovo nećemo zapasti. Ovdje valja parafrazirati Schmittovu definiciju suverenosti: suveren je onaj koji proglašava otpis duga.

Samoubica koji juriša na neprijateljski transporter čini to jer prihvata dug – stoga je negovo samoubistvo društveno prihvatljivo. Depresijom shrvani mladić život ne osjeća kao dar, on ne drži da je za TO pod čim pati dužan – a najmanje da je dužan zahvalnost. To je ono što društvo gordih dužnika neće oprostiti.

Država

Ima tome već više od decenije… U kafeu na obali sreo sam Petera, mađarskog pisca. Ne znam što je činio tamo. Ali sam, kao i uvijek kada sretnem izbezumljene strance koji bauljaju našom zemljom, uzalud tražeći izlaz iz lavirinta ružnoće i gluposti u koji su svojom voljom ušli, osjetio stid: kao da sam, nekako, za njihovu nesreću ja kriv.

Peter je bio sjajan tip. Bio je mizantrop, a to je jedini soj ljudi kojem bi trebalo dozvoliti ulazak u Crnu Goru, u kojoj će se jedino mizantropi uvijek osjećati dobro i pronaći sve ono što traže.

Prije nego što sam popio prvi espresso ispalio je tri brutalno politički nekorektne, dakle duhovite, opaske.

Pitao me: kako je ovdje u Crnoj Gori, je li istina da su Rusi pokupovali pola zemlje?

Da, rekao sam mu, oni doslovce kupuju teritoriju, niko ne zna koliki komad države posjeduju.

Za sad, Crnogorci su zadovoljni. Prodaju zemlju Rusima, kupe stanove i velike džipove, u kojima se onda voze po primorju i gunđaju zbog Rusa koji su sve pokupovali. Usput gorivo, koje njihovi džipovi naravno gutaju, kupuju na Lukoilovim, dakle ruskim pumpama. Uskoro, kako se priča, i neće biti drugih pumpi osim ruskih, jer će Lukoil, navodno, kupiti Jugopetrol, koji je Crna Gora ranije prodala Grcima, koji ne umiju zaraditi čak ni od prodaje goriva.

Pa šta je onda rješenje, pitao me je.

Rješenje je univerzalno i uvijek jedno, rekao sam mu: na koncu će Crnogorci dići revoluciju, sve nacionalizovati i onda sve od početka, iznova i iznova. Ili neće, no to je uvijek rješenje.

Onda je Peter, koji je u međuvremenu popio četiri espressa i prešao na Jagermeister, započeo nostalgični kolonijalni diskurs.

Pričao mi je o tome kako su i oni, Mađari, nekada imali izlaz na more. Pula je, rekao je, bila tradicionalno ljetovalište Mađara. Tamo je bilo naše more, kaže. Mi smo, rekao je, podigli Rijeku, čak je i Napulj jednom bio naš.

Meni je sinulo kako kafa, izgleda, djeluje kao sredstvo za anuliranje postkolonijalne svijesti.

Onda nas je razgovor odveo do suicida.

Stopa suicida je u Mađarskoj i dalje visoka, pričao mi je Peter, jedan od onih ljudi kojima po izrazu lica ne možeš reći je li mrtav ozbiljan ili najlucidnije sarkastičan. Ali ljudi sa strane sklonost Mađara suicidu pogrešno razumiju, nastavio je. Suicid u Mađarskoj nije stvar depresije. To je prije kulturološki fenomen. Mađari su ponosan narod. Narod koji voli slobodu. Umrijeti pod svojim uslovima, u vrijeme koje sam odrediš, to je jedina istinska sloboda. Tako je rekao.

Čuj Peter, kako meni izgleda, vi Mađari ste idealni okupatori, povjerio sam mu. Ako stanete na noge dok mi otjeramo Ruse, mogli biste okupirati Crnu Goru. Dođete, izgradite nešto puteva i ostale infrastrukture, a onda prosto nestanete – ubijete se. Ne moramo vas čak ni tjerati.

Tada mi je sinulo da istinski zrela demokratija nije ona u kojoj je obezbijeđena mirna smjenjivost vlasti, niti ona u kojoj su manjine kroz svoje predstavnike adekvatno zastupljene u Parlamentu, niti ona u kojoj postoji potpuna podjela vlasti, niti ona u kojoj je ostvarena puna vladavina prava, niti ona koja u borbi protiv korupcije uspješno koristi sva pravno-represivna sredstva…

Istinski zrela demokratija je tek ona u kojoj građani na odgovorne javne funkcije biraju isključivo osobe sklone suicidu.

Umjetnost

Mark Linkous je bio mrtav.

Godina je bila: 1996. Grad je bio: London. Njegov bend, Sparklehorse, svirao je kao predgrupa Radiohead na njihovoj evropskoj turneji. Linkous je progutao antidepresive i valijum, nalio se alkoholom, a onda svemu tome dodao i jednu žlicu heroina.

Pronašli su ga u hotelskoj sobi, gdje je ležao bez svijesti. Kada su ga bolničari podigli, njegovo srce je prestalo da kuca. Tek nekoliko minuta kasnije, aparati za reanimaciju registrovali su puls – seriju malih potresa koje niko na svijetu nije osjetio.

Sljedećih šest mjeseci proveo je u invalidskim kolicima. Nije traćio vrijeme: pisao je Good Morning Spider, čarobni i tužni album.

Linkous se sklonio od svijeta. Povukao se na farmu, šetao mokrim šumama i vjetrenim poljima i napisao još dva albuma: It’s A Wonderful Life i Dremt For Light Year in the Belly of a Mountain. Sparklehorse nikada nisu postali popularni. Linkousova muzika zvučala je kao da se o mokri drveni pod u napuštenoj seoskoj kući, u koju kroz zastore od paučine prodire svjetlo hladnog zimskog dana, lomi najfiniji, vjekovima stari porcelan. Njegova prva pjesma – Homecoming Queen – sa prvog albuma – Vivadixiesubmarinetransmissionplot – mogla je biti i posljednja: već tada sve je bilo polomljeno.

Mark Linkous je mrtav.

Dan je bio: subota, 6. mart 2010. Grad je bio: Knoxville, Tennessee. Mark Linkous je bio u posjeti prijatelju. Onda je shvatio da neizostavno mora otići. Iz prijateljeve kuće izašao je u vrt i pucao sebi u srce.

**

Stajao je na bini i slušao zvižduke publike.

Opet je zaboravio tekst pjesme. Ponekad bi zaboravio i akorde, ponekad se ne bi mogao sjetiti gdje se i zašto, za ime Boga, nalazi?

Odveli su ga u garderobu. Onda su otišli. Potom su se vratili i ubacili ga u kola.

Nije uspio prepoznati ulice kojima su ga vozili. Prisjetio se trenutka kada je na dodjeli Oscara svirao “Miss Misery”. Potom: koncert u holivudskom Henry Fonda teatru. Mikrofon je držao u ruci na kojoj je tintom ispisao „Kali – The Destroyer“. Jednom je bio na Beckovom koncertu. Tada ga je policija uhapsila i pretukla. Mislili su da je beskućnik.

Da: bio je zvijezda.

Probudio se u svom stanu. Ona je stajala nad krevetom. Glasno je govorila. Mahala je rukama. Bila je ljuta. Ustao je. Glavobolja je odjekivala kao grmljavina, glasnija čak i od njenih riječi.

Nastavila je da viče. Onda je on vikao na nju, ne bi li zaglušio njen glas, koji ga je ubadao među oči.

Ona je ušla u kupatilo i zaključala vrata. Osjetio je da ga obuzima bijes. Nogama je udarao o vrata. Prevrnuo je fotelju. Jastucima je gađao prozor. Volim te, vikao je dok je kao mali, uplašeni tajfun kružio sobom.

Na kuhinjskom stolu stajao je široki nož sa plastičnom drškom. To je jedini način da sve stane, pomislio je.

Dana 21. oktobra 2003. Elliott Smith je zario nož u svoje srce. Smithova djevojka, Jennifer Chiba, policiji je rekla da se tuširala kada je čula njegov vrisak. Kada je otvorila vrata kupatila, on je stajao pred njom, sa nožem u grudima. Kada je izvukla nož iz njegovog srca, on se srušio na pod.

**

Posljednje godine XX i prve godine ovog vijeka bile su teške za mene. Epizode depresije smjenjivale su se sa napadima paranoje i hipohondrije.

Mislim da sam preživio samo zato što sam pisao. Kada sam napisao „Mimesis“, bila je to godina 2003, bio sam, uslovno rečeno, bolje. Odluka je bila konačna i neopoziva: živjeću.

No nekoliko godina, kažem, nisam se mogao dosjetiti: zašto? Najbolji razlog koji sam uspio smisliti glasio je: da bih čuo novi Oldhamov album.

No posljednji veliki Oldhamov album, jedan od najvećih koje je iko ikada snimio –  „I See A Darkness“ – objavljen je u januaru 1999. Posljednja velika Oldhamova pjesma je „Grand Dark Feeling Of Emptiness“, iz 2001.

Sve što je Oldham radio poslije toga bila je tek samoparodija unikatne genijalnosti njegovih prvih ploča. Ne znam ništa o tome, nisam čitao ništa o tome, ali siguran sam da je Oldham, da bi preživio, odlučio da postane luda.

Mnogo godina kasnije, gledao sam snimak Oldhamovog koncerta. Ćelav, sa tolstojevskom bradom, stajao je na bini, odjeven u trik majicu i hot pants.

Iz kratkog šorca na čovjeku koji je u jednom trenutku bio moj razlog da živim, virilo je lijevo mudo.

Osjetio sam čistu, nepatvorenu radost. Tog sam se dana smijao sve dok nisam zaspao.

Vrijedilo je.   

(Autonomija, foto: Tanja Draškić Savić)

Podelite ovu stranicu!