ANDREJ NIKOLAIDIS: Svi smo mi paradajz turisti

Nije se lako izvući iz siromaštva

01. avg 2021

Mi smo sirotinja, pa onda sve drugo.

Sve je naše iz siromaštva: i ono malo velikog što smo dosegli, i sva ona mizerija koju neprekidno izručujemo na sebe, upornije no što pada kiša u Jorkširu.

Nije se lako izvući iz siromaštva. Jer ono, kao i velika carstva, traje još dugo nakon što formalno nestane. Zaradiš, pa imaš. Recimo i da imaš puno. Ali i dalje svijet vidiš i o svijetu sudiš kao siromah – onako kako si naučio, onako kako su svi tvoji činili.

Bogati su ljudi u suštini konzervativni. Bez obzira na to koliko dekadentni bili, bez obzira na sve transgresije kojima bi mogao biti ispunjen njihov život, bez obzira na sve liberalne vrijednosti, bonton klase, koje bi mogli vatreno zastupati, bez obzira na svu nježnost koju mogu gajiti za tamnopute, hendikepirane ili gej ljude, bogati iznad svega žele jedno: da sve ostane onako kako jeste – da oni ostanu bogati, hoću reći.

Siromašni ljudi su u suštini revolucionarni. Oni su to čak i kada trpe, kada su ponizni. Daj siromašnom čovjeku šansu za prevrat, pa ćeš vidjeti. Ako kojim slučajem još nisu spremni za revoluciju, to samo znači da nisu dovoljno siromašni, kao što je znao Marks (a i Engels).

Zato su vladari izumili srednju klasu: konzervativnu sirotinju koja misli da nije sirotinja. Izumili su sirotinju koja živi u iluziji da ima fer šansu da, bude li marljivo radila i učila, postane bogata. Klasu koja brani sistem, jer vjeruje da unutar tog sistema njena djeca mogu postati nešto više od onoga što su bili oni. Djeca nam, doduše, uglavnom postaju narkomani, alkoholičari i trajno nezaposleni, a umjesto uglednih univerziteta pohađaju kladionice, no nada ionako opstaje uprkos stotinama hiljada godina svakodnevnih dokaza da je izlišna.

Ima jedna priča što pripovijedaju je ljudi dovoljno stari da gora vremena pamte jednako dobro kao i ona bolja. Izgleda da se ta priča provlači čitavom jadranskom obalom: ja sam je čuo u Istri. Ide ovako… Nekada, ne tako davno, kada bi ljudi u selu pojeli pršut – a od pršuta bi najmanje sreće vidjeli domaćini; jer taj se komad mesa čuvao za goste; jer siromaštvo, za razliku od bogatstva, ono je što ne želimo da drugi kod nas primijete – kada bi, rekosmo, pojeli pršut, kost koja bi od pršuta ostala, kost sa koje bi oglodali i zadnju žilicu, išmirglanu kost, takoreći, koristili bi kao začin jelima. Tako se kuvalo prije Mišelinovih zvjezdica: ubereš malo zelja iz bašte, pa ga sa dva-tri krompira ubaciš u lonac vrele vode. A onda svemu tome, kao najdragocjeniji začin, dodaš i onu kost od pršuta.

Od prvoga snijega do ranoga proljeća, ta kost bi šetala od kuće do kuće, od lonca do lonca. Imućni seljanin, dakle onaj ko je imao više kostiju, sa jednom koskom skuvao bi nekoliko obroka, a onda bi je proslijedio dalje. Sretnici su do kosti dolazili već u novembru. Ali ni oni koje bi kost zapala tek u februaru, nisu bili kivni na sudbinu i ljude. Kost od koje je čitavo selo kuvalo ručak bila je vanredno dobar regulator socijalnih tenzija i, sve u svemu, pripremila ljude da, onda kada je došao trenutak, komunizam prihvate kao nešto najprirodnije na svijetu.

Kada sam to ispričao rođaki rodom od Trebinja, rekla mi je: “A, to je ništa – moja je prababa davala zube za svadbu”. Prababa joj je jedina u kraju imala zubnu protezu, pa bi krezave nevjeste pred svadbu dolazile do nje da je mole “da im posudi zube”, ne bi li zablistale na svadbi, ne bi li lijepo ispale na slici koju će do smrti držati na ormaru sa posteljinom koju od moljaca čuva lavanda, ne bi li, makar jednom, makar na toj slici, ostale lijepe za djecu i unuke. Žena bi zube bez riječi izvadila, oprala i dala. Kada je ta žena umrla, siguran sam, u Raj je ispratilo jato anđela bijelih i blještavih kao osmijeh seoske mlade na dan vjenčanja.

Iz takve je sirotinje nikao naš turizam. Bio on “elitni” ili “paradajz”, njegova je osnova ista: prodaješ ono što je, kako bi religiozni ljudi rekli, Bog dao. Nekoć je takav turizam bio nezamisliv – ne zato što ljudi nisu mogli putovati, ne zato što nije bilo apartmana i restorana na obali, nego iz istog razloga zbog kojeg je, do poznog srednjeg vijeka, bilo nezamislivo bankarstvo.

Vilim iz Oksera na prelazu iz 12. u 13. stoljeće, piše: “Lihvar djeluje protiv prirodnog zakona svemira jer prodaje vrijeme koje je zajedničko svim bićima… ništa ne daje sebe na dar na način toliko usklađen s prirodom kao što to čini vrijeme: htjele-ne-htjele, stvari imaju vrijeme. Dakle, budući da lihvar prodaje ono što pripada svim bićima on vrijeđa sva bića općenito, čak i kamenje, odakle proizilazi da ako ljudi i šute pred lihvarima, kamenje bi proplakalo da može; i to je jedan od razloga zbog kojih Crkva progoni lihvare”.

Sunce i more, baš kao i vrijeme, pripada svim bićima. Crkva je u međuvremenu prigrlila lihvare, pa i sama postala jedan od njih. Danas crkva prodaje i vrijeme i sunce i more: danas postoje i crkvene banke i crkveni hoteli.

Turizam, još, znači i rentanje porodične intime i takozvane “svetosti doma” – po toj “svetosti”, naime, u ljetnjim mjesecima šeću nepoznati ljudi u gaćama, oni kojima si izdao sobe svoje porodične kuće.

Time dolazimo do poente ovog teksta. Šta bi, ako ne siromaštvo, jednu zemlju moglo natjerati da priželjkuje “invaziju”, zakrčene puteve, brda smeća na ulicama, buku do ranih jutarnjih sati? Šta bi, osim siromaštva, jednu zemlju moglo natjerati da svjesno zarazi vlastito stanovništvo, pošalje ga, koliko najesen, u bolnice i u rake, zato što je to jedini način da zaradi novac?

Slažem se: novac se mora zaraditi, od nečega se mora živjeti. A i umrijeti. Samo kažem: bogati ga ne zarađuju tako. Bogati ne zarađuju tako što ugrožavaju zdravlje svoje, nego tako što gaze zdravlje tuđih porodica. Mi, koji smo sirotinja i od sirotinje, moramo drugačije: mi izdajemo ono što imamo, a to su zdravlje, tijelo, pamet, vlastiti domovi. Bogati kupuju udobnost. Mi svoju izdajemo.

Otud je tragikomična naša opsjednutost “elitnim gostima” i prezir prema “paradajz turistima”. U prvima prepoznajemo ono što bismo htjeli biti, u drugima ono što i sami jesmo. Kao da nam je ispod časti služiti slične sebi, kao da je čast posluživati one koji nas mogu kupiti.

Kada negdje otputujemo, ako uopšte uspijemo otputovati, šta smo mi, ako ne “paradajz turisti”?

(CDM, Foto: Lupiga)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Braća po materi
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga