ANDREJ NIKOLAIDIS: Smrt od korone u ime ekonomije

Ljudima je u prvoj fazi pandemije uskraćena sloboda, u ime njihovog zdravlja, a sada su pušteni da umru

04. avg 2020

Teško je u to povjerovati, uvijek iznenadi, ali – ljudi, čak i političari, ponekad govore istinu.

Naprimjer, Radovan Karadžić, godine 1991, kada je sa skupštinske govornice zaprijetio Bošnjacima nestankom. Obećanje će već sljedeće godine pokušati i ispuniti.

Ili Slobodan Milošević, u junu 1989. na Gazimestanu, kada je najavio oružane bitke. Koje će on, koju godinu kasnije, i povesti.

Ili Ivica Dačić, kada je prije koju godinu rekao kako su post-jugoslovenski ratovi devedesetih bili tek prvo poluvrijeme. Za drugo će i on i Vučić, čim dođe čas, biti spremni.

Sve navedene izjave su balkanska verzija takozvanih samoispunjavajućih proročanstva: onaj u čijim je rukama kako će biti, najavljuje ono što će biti. On ne samo da zna šta će biti, nego će se lično postarati da tako bude.

Takva su, samoispunjavajuća proročanstva, i izjave političara o suživotu i gotovo pa miroljubivoj koegzistenciji sa korona virusom. Kada oni tobože predviđaju šta će biti sa koronom, oni saopštavaju ono što već znaju.

Ljudski životi nisu sveti

Virus je, vele sad, tu i dugo će ostati sa nama – kao komšija migrant, takoreći. Stoga se treba naučiti živjeti s njim.

Zimus, kad je sve počelo, bila je druga priča: idemo u izolaciju, virusu ćemo zatvoriti ulaz u naše zajednice, sve dok ga ne istijebimo. Pa je Crna Gora, vjerna Njegošu, sprovela „istragu virusa“ i trijumfalno se proglasila „corona-free destinacijom“. Taj natpis, kao spomenik prerano proglašene pobjede, još stoji na bilbordu kraj puta Bar-Ulcinj, usred zemlje koja je danas najgore pogođena korona virusom u ovom dijelu svijeta.

Posve izlišno, ponovo nam je demonstrirano da moći ništa nije sveto, čak ni ljudski životi. Naročito ne ljudski životi. Zavisno od procjene države… Ljudima je u prvoj fazi pandemije uskraćena sloboda, u ime njihovog zdravlja. Tada nam je govoreno da će trpjeti ekonomija, ali da je zdravlje građana najvažnije. U drugoj, ovoj fazi pandemije, građani su pušteni da se zaraze i umru, u ime ekonomije. Kako je to formulisao predsjednik crnogorskog vladinog tijela za borbu protiv pandemije: „Javno zdravlje se brani ekonomijom“.

Ljudi koji umiru od korona virusa nisu morali umrijeti. Nisu trebali umrijeti. Njihova smrt je bila sve, samo ne neizbježna. Nije istina da je moralo tako.

Istina je jednostavna i užasna. Njihova smrt bila je odluka države. Da je država ponovo sprovela mjere kakve je sprovela zimus, ti ljudi bi bili živi. Umjesto toga, država je, kao i uvijek, jer svrha država je zaštita bogatstva bogatih a ne glave siromašnih, odlučila da su guzonjine pare važnije od fukarinog života. Tačka.

Sami pali, sami se ubili

Zato sada država građane okrivljuje da su sami krivi što su se zarazili. Građani su, po državi, razmažena i nedisciplinovana djeca. Ko ih j… – sami pali, sami se ubili, pa ne mogu im ja čitav život stajati iznad glave i čuvati ih, kaže država.

Mjere zaštite stanovništva nisu trebale biti uklonjene. Nisu smjele biti uklonjene. Umjesto zaštite stanovništva, države su se, rekosmo, opredijelile za zaštitu „ekonomije“.

Sjećate li se vremena karantina, kada su nam države poručivale kako je lockdown nužan, jer bi u suprotnom ljekari mogli doći u etički tešku situaciju da u bolnicama odlučuju o tome ko će od zaraženih živjeti a ko umrijeti?

… a onda su odlučili pustiti virus da se slobodno razmnožava među stanovništvom. Danas se epidemiolozi, umjesto zaštitom stanovništva, bave privredom – umjesto o mjerama koje će spasiti ljudske živote, oni govore o mjerama koje „neće ugroziti ekonomiju“, iako je posve jasno da ono od čega živi „ekonomija“ znači smrt za stanovništvo. Do juče, takozvana „struka“ je odlučivala samostalno a ljudski život joj je bio svetinja. Danas „struka“ potpisuje odluke političara, a ovi odluke kapitala, koji, kao što je opštepoznato, ima samo jednu svetinju. A to nije ljudski život.

Sjećate li se kako su nam govorili da je nošenje maski apsolutno nedovoljna mjera zaštite, stoga će država poduzeti ozbiljnije, valjane mjere?

Danas, kada virus bjesni deset puta snažnije nego juče, no ni blizu tako snažno kako će sutra, naredba nošenja maski – i da, pranja ruku – je jedina mjera koju država poduzima.

Diktatura i tamnica naroda

Izbor „zaraza ili siromaštvo i glad“ je lažan.

Postojalo je vrlo jednostavno rješenje kako namaći pare koje nedostaju.

Nama nije trebalo ukidanje mjera zaštite stanovništva, nego porezi na ekstrabogatstvo, nacionalizacija i eksproprijacija, u ime krize i vanrednog stanja koje je, bilo proglašeno ili ne, očito.

Postoji genijalan vic o samoispunjavajućem proročanstvu iz vremena dok je Miomir Mugoša bio gradonačelnik Podgorice. Mugoša odredi trasu bulevara. Onda ode na kafu kod domaćina kroz čije je opština naumila da gradi. Popije kafu, prevrne šoljicu. Onda gleda u šolju pa domaćinu kaže: bogami, vidim ti put posred kuće.

Ali nema političara koji bi u šolju pogledao bogatima i vidio im manjak u sefu.

Mladi, rođeni u kapitalizmu, vjerovatno i ne znaju da to može. Da, djeco: može. Dođe država, uzme od guzonja i da vama. Takva država vam se zove diktatura i tamnica naroda.

(Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!

Karikatura nedelje
STUPS: Razbibriga
Pretraga arhive
Pretraga po datumu
Pretraga po kategorijama
Google Pretraga