ZORAN PUSIĆ: Kako izbjeći da nas presuda ne osudi na sukob

24 Nov 2012

Ovo nije važna nogometna utakmica u kojoj je jedna strana pobijedila na penale ili sumnjivo dosuđenim jedanaestercem, nego trenutak kad izbor postupaka u velikoj mjeri može odrediti budućnost odnosa u regiji

Presuda Žalbenog vije?a izazvala je u Hrvatskoj i Srbiji eufori?ne reakcije suprotnog predznaka. Malo koji politi?ar može si dopustiti da ne dijeli op?e oduševljenje “pobjedom pravde” odnosno,  op?u frustriranost i ogor?enje “o?itom nepravdom”. Me?utim, u ovom slu?aju, za “iracionalno ponašanje balkanskih uro?enika”, kako nas intimno doživljava dio me?unarodne zajednice, prili?nu odgovornost snosi jedna od najrespektabilnijih me?unarodnih sudskih institucija, zamišljena kao visoko stru?na i visoko moralna, iznad svih korupcija i politi?kih utjecaja. Razlika izme?u osude na 24 godine zatvora i osloba?aju?e presude, donesene bez i jedne nove ?injenice, svjedo?enja ili dokaza ozbiljna je mrlja na rad MKSJ; ili je Raspravno ili je Žalbeno vije?e gadno pogriješilo. O stupnju racionalnosti ove presude govori nešto i podatak da su se najto?nija predvi?anja pokazala ona katoli?kog klera, koji je godinama sotonizirao “Haški sud”, a u ovom je slu?aju prognozirao osloba?aju?u presudu pod utjecajem molitvenog bdijenja. Da li su još neki vanpravni elementi utjecali na odluke Raspravnog ili Žalbenog vije?a (jedan ?lan Žalbenog vije?a takvu mogu?nost, prvi put u povijesti MKSJ, sugerira u izdvojenom mišljenju) bit ?e tema žu?nih pravnih i politi?kih rasprava koje ?e ovu presudu o tako osjetljivom pitanju, donesenu s tako tankom ve?inom, pratiti vjerojatno duže od postojanja samog Suda. Neki ovdašnji stru?njaci za bjelosvjetske zavjere, poput admirala Domazeta Loše, nemaju nikakve dvojbe ni danas: Raspravno vije?e radilo je po diktatu Velike Britanije, Žalbeno vije?e prema nalogu SAD.

Me?utim, egzodus Srba iz Hrvatske, zlo?ini , žrtve, zataškavanje i neprocesuiranje zlo?ina, masovna spaljivanja ku?a, govori Tu?mana, Jure Radi?a, Bosiljka Mišeti?a, uspostavljanje režima na granici koji je, mjesecima onemogu?avao, a, poslije, godinama otežavao povratak izbjeglica, … ostale su ?injenice koje, na žalost, odluka ni jednog suda ne može promijeniti.

Ovih dana ?esto se citira izjava Gotovine iz kratkog i odmjerenog govora održanog u eufori?noj atmosferi na glavnom zagreba?kom trgu: “Okrenimo se budu?nosti”. Mogu?e je da su pred Hrvatskom, što se ti?e okretanja prema budu?nosti, dva izbora. Može kratkovidno uživati u trijumfalizmu u kojem su sve glasniji tipovi s osebujnim shva?anjem pravde – ?uo se ve? jedan saborski zastupnik koji traži da se, na osnovu haške presude, abolira Glavaš i prekine su?enje Mer?epu.  Može odlu?iti da se ne obazire na tu?e frustracije i duboki osje?aj nepravde, posebno kod izbjeglica, koji ve? broje osamnaestu godinu svog izbjeglištva. Takve frustracije lako prelaze u mržnju koja bi mogla  desetlje?ima trovati život ljudima na ovom podru?ju i biti latentni izvor nekih novih sukoba. Brojni su primjeri, od stvaranja plodnog tla za uspon nacizma u Njema?koj poslije Prvog svjetskog rata, do stvaranja teroristi?kih organizacija, dobrim dijelom iz o?aja, me?u izbjeglim Palestincima.

Druga mogu?nost je da onaj dio hrvatskih politi?ara koji trenutno odre?uje hrvatsku politiku, prije svega Vlada i predsjednik Republike,  pokaže dovoljno mudrosti, koje je falilo Tu?manu i hrvatskom politi?kom vrhu nakon “Oluje”, da u “pobjedi pokaže velikodušnost”. Da se javno odrekne one politike koja je oslobo?enje zemlje uprljala svojim idejama o “etni?koj ?isto?i” i postupcima da se ona postigne, da ljudima koji su bili žrtve tih postupaka upute rije?i koje ?e pokazati da današnja hrvatska službena politika nije neosjetljiva na njihova stradanja i da te rije?i prate postupci koji ?e predstavljati konkretnu pomo?.

Za sada je takvu poruku, osim dvije polure?enice Predsjednika i premijera i izjava nekih hrvatskih nevladinih organizacija, najizravnije i na op?e iznena?enje, uputio sam Gotovina. Njegov smiren kratki govor na Trgu, dok su se oko njega tiskali ljudi koji su o?ekivali i priželjkivali govor s mnogo manje tolerancije, bio je u tolikoj opreci sa stvorenom atmosferom da je bio popra?en zvižducima iako je Gotovina u tim trenucima uživao status hodaju?eg sveca. Mnoge je podsjetio da se o Gotovininim današnjim stavovima puno pretpostavlja, a malo zna, da ni prije ni poslije “Oluje”, kad su se mnogi politi?ari, akademici, pisci i vojnici nadmetali u izjavama od kojih bi se danas mogla složiti knjiga o netrpeljivosti i netoleranciji, on nije dao ni jednu takvu izjavu. Njegova izjava u razgovoru s novinarkom Kurira, da na Hrvatsku kao svoju domovinu ima isto pravo svaki izbjeglica iz nje koji je danas u Srbiji kao i on sam, da se “svi oni koji žele trebaju vratiti, da je Hrvatska njihova ku?a kao i njegova”, bila je iznena?uju?a, a zvu?ala je iskreno i plemenito. Da budem precizan, meni je zvu?ala iskreno, a za Hrvatsku bi bilo jako važno i ja bi jako volio da je uistinu iskrena.

U ovom trenutku inicijativa koja ?e i?i prema smirenju situacije, ispravljanju nepravdi, jednakom tretmanu svih ratnih zlo?ina, treba do?i s hrvatske strane; srpska strana je povrije?ena ne?im što oni smatraju dubokom nepravdom i to ne toliko osloba?aju?om presudom za Gotovinu i Marka?a koliko implikacijom te presude – da zlo?ina u kojima su Srbi bili žrtve gotovo da nije ni bilo i da su seljaci ostavljali svoje ku?e, imanja, stoku i bježali u dugogodišnje izbjeglištvo “maltene” iz obijesti. Lako je sada nadmo?no pametovati da je glavni problem u Srbima i srpskim politi?arima jer se ne mogu suo?iti s istinom da je Srbija  bila agresor. Zamislimo na ?as kakve  bi ogor?ene i iracionalne reakcije bile u hrvatskoj javnosti i me?u hrvatskim politi?arima da je tanka ve?ina u Žalbenom vije?u prevagnula na drugu stranu.

Ovo nije važna nogometna utakmica u kojoj je jedna strana pobijedila na penale ili sumnjivo dosu?enim jedanaestercem, nego trenutak kad izbor postupaka  u velikoj mjeri može odrediti budu?nost odnosa u ovoj regiji i izme?u Hrvata i Srba (za ve?inu za koju to još uvijek nije privatna stvar svakog pojedinca). Nadam se da nije previše i od hrvatskih i od srpskih politi?ara o?ekivati malo više racionalnosti nego što to pokazuju nogometni navija?i. Racionalnost i empatiju, koje su uvijek nedostajale na ovim prostorima, a koje je u ovom slu?aju, podsjetivši da je svijet koji puta složeniji nego što izgleda, najjasnije pokazao sam Gotovina.

(H-alter)

Podelite ovu stranicu!