ZLATKO ROMIĆ: POTICANJE NA MORALNI BEZOBRAZLUK

15 Jan 2015

Šta se zapravo krije iza desničarskog prava dijaspore na glasovanje?

Postoji mali milijun načina kako država može poticati građane na neodgovornost. Pri tomu nije riječ o predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, koji je unošenjem mega badnjaka u zgradu Predsjedništva dao zeleno svjetlo niže mu rangiranim dužnosnicima da od svojih službenih odaja prave instant hramove. Nije riječ niti o poticanju pravosuđa tajkuna i zlikovaca svih fela da se zbog nečinjenja ili blagih kazni i dalje nastave baviti – no-no – pljačkom kako i koga stignu. Nije riječ niti o medijskom poticanju građana da prihvate standardizaciju subukusa i govora mržnje u oblasti sveopće društvene kulture.

Riječ je, naime, o jednom perfidnom zovu države kom neodgovorne osobe naprosto ne mogu odoljeti, a na kojega se u konačnici može gledati i kao na moralni čist bezobrazluk. Ostavimo li po strani koliko suvremenih država tu praksu prakticira, još uvijek možemo uzeti dvije iz neposrednog nam susjedstva: Hrvatsku i Mađarsku. Taj perfidan zov na neodgovornost ove su države svojoj dijaspori dale u vidu zakonske mogućnosti da glasuju na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u matičnim im državama. Po čisto biološkim zakonima najnemoćniji da se tim instinktima odupru su političari u dijaspori koji svoje nacionalne stranke koriste kao vojarne za nacionalističku mobilizaciju s ciljem nikad do kraja ostvarenoga jedinstva. Takvi se primjer(c)i nalaze svuda gdje postoje nacionalno-manjinske stranke, a u našem slučaju propagandni razglasi najjače se čuju iz sjedišta Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Saveza vojvođanskih Mađara, odnosno iz usta njihovih predsjednika Petra Kuntića i Pásztor Istvána.

Prvi je, recimo, i za posljednje predsjedničke izbore u Hrvatskoj opetovao poziv vojvođanskim Hrvatima da svoj glas daju za kandidatkinju HDZ-a – DSHV-ove “sestrinske stranke” (sam Kuntić je tako naziva) – Kolindu Grabar–Kitarović, a drugi je prošle godine na parlamentarim izborima u Mađarskoj u Fideszu vidio jedinu opciju koja je vrijedna glasa ovdašnjih Mađara. Takav stav dvojice predsjednika ne samo da prelazi granice dobrog ukusa prema političkom spektru u matičnim im državama nego je, u smislu moralno čistog bezobrazluka, gradativno još i pojačan.

A zašto je davanje prava dijaspori da glasa, zapravo, kombinacija poticanja na neodgovornost i moralno čistoga bezobrazluka? U osnovi zbog toga što se građanima-suplemenjacima u drugim državama daje pravo da za razmjerno kratko vrijeme (koliko traje odlazak na biralište i zaokruživanje listića) bez ikakvih naknadnih obaveza za razmjerno dugo vrijeme odlučuju o sudbini ljudi u državi u kojoj sami ne žive (niti tamo plaćaju porez). Etatistička kombinacija poticanja izvandomovinskih suplemenjaka na neodgovornost i moralno čist bezobrazluk je i u tome što država-matica upravo na te dvije osobine i računa: imaju pravo, nemaju obveze i uživaju u tuđoj muci. Posljedice toga skoro da su se neposredno vidjele na posljednjim izborima u Hrvatskoj, jer je od 32.000 glasova razlike u korist Kolinde Grabar – Kitarović tridesetak tisuća bilo na štetu Ive Josipovića (prva je od oko 37.000 glasova dijaspore dobila preko 33.000, a drugi tek nešto više od 3.000). Kako stvari sada stoje, bar kada je riječ o Hrvatskoj, nije teško zamisliti u kolikoj bi potencijalnoj mjeri glasovi dijaspore mogli utjecati na sudbinu tamošnjih građana (među kojima također postoje nacionalne manjine, od kojih je jedna posebno zanimljiva i Hrvatskoj i Srbiji) prigodom izbora za budući sastav Sabora.

Zagrebemo li, međutim, u pozadinu, odnosno dubinsku strukturu države-matice da svojim krvnim srodnicima izvan granica omogući pravo glasa, doći ćemo i do prave suštine te nakane. Uzmemo li u obzir od koga su takve ideje potekle i tko ih je pravno uobličio i usvojio (isti), cilj se nameće sam po sebi: homogenizirati desnicu do maksimalnih mogućnosti. Pogledamo li rezultate posljednjih izbora u Hrvatskoj (ali i Mađarskoj prošle godine), sredstvo se pokazalo i više nego li učinkovitim: s izuzetkom Srbije i Vojvodine (što li će na ovu formulaciju reći “Politika” i “Kurir”?) gdje je, i pored poziva Petra Kuntića, s oko 55% glasova pobijedio Ivo Josipović u svim ostalim državama gdje su Hrvati glasovali Kolinda Grabar – Kitarović pobijedila je s većinom koja se kretala između 85 do 97-98 odsto!

Ako nešto u ovoj tužnoj priči može poslužiti za razvedravanje duha, onda je to podatak da je izlaznost dijaspore, i pored poticanja države-matice na neodgovornost i moralno čist bezobrazluk, razmjerno mala. Primjer za to je (i pored neviđeno vašarskih gužvi u Mostaru) činjenica da je u Bosni i Hercegovini od bar tristo-četiri stotine tisuća Hrvata to pravo iskoristilo tek oko 17.000, a u Vojvodini i Srbiji (uuups!), gdje ukupno živi više od 50.000 tek njih oko 400 (slovima: četiri stotine, bez tisuća). Druga, još i vedrija stvarnost tiče se same Srbije, a zbog koje zaslužuje da se s nje skinu nezasluženi oreoli države u kojoj su nositelji vlasti i građani “na ti” s klerofašizmom, šovinizmom, rasizmom i ksenofobijom. Srbija, naime, (još) nije ozakonila to pravo za svoju dijasporu. Ako to jednoga dana učini, bit će neizvjestan odgovor na pitanje koja će opcija pobijediti među Srbima u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini ili Chicagu i kakvu li će to sreću donijeti Petru Kuntiću i Pásztor Istvánu (od kojih se, naravno, očekuje da objeručke dočekaju ovu ideju).

I za kraj, jedan futuristički primjer iz života dolje autora ovoga teksta.

U trenutku kada se u četveročlanoj obitelji Romić na koncu ove vodi žestoka rasprava o proračunu za sljedeću godinu zazvoni zvono.

“Ooo, stričko otkud Vas? Ajte, uđite da popijemo štogod.”
“Nisam ja, derane, došo pit neg obavit svoju građansku dužnost.”
“Kaku dužnost? Dužni smo Vam štogod?”
“Ne, nego sam čuo da usvajate budžet pa sam došo glasat. Ajte, dico, pa da posli slavimo.”
(Stričko, naime, uz suprugu ima i šestero djece, desetak unučadi i isto toliko praunučadi.)

(Autonomija) 

Podelite ovu stranicu!