Žene čine većinu zaposlenih u medijima, i dalje su plaćene manje od svojih kolega

07 Nov 2016

Žene u prosjeku čine 30% zaposlenih na upravljačkim razinama u medijskim organizacijama

Unatoč feminizaciji novinarske profesije žene su u europskim medijskim industrijama (pa tako i u medijima u Hrvatskoj) i dalje marginalizirane te manje plaćene od svojih kolega, pokazalo je istraživanje Europskog instituta za rodnu ravnopravnost (EIGE)* o položaju žena u medijima u 28 zemalja članica Europske Unije.

Iako se status žena u medijima jako razlikuje u odnosu na različite države, ova studija potvrdila je postojanje efekta staklenog stropa i hijerarhijske segregacije u europskim medijskim industrijama. Istraživanje je uključivalo analizu organizacijske strukture i strukture zaposlenosti u ukupno 99 javnih i privatnih medijskih organizacija, pravilnika koji se odnose na ostvarivanje rodne ravnopravnosti, intervjue s predstavnicama medijskih organizacija te analizu sadržaja televizijskih programa. U projektu su od 2012. do 2013. godine sudjelovali Centar za istraživanje medija i komunikacije Fakulteta političkih znanosti (CIM) i udruga B.a.b.e.

Dobiveni rezultati pokazuju da u Hrvatskoj novinarska profesija prolazi kroz proces feminizacije – studij novinarstva većinom završavaju studentice (novinarstvo je 2012. studiralo 68% studentica i 32% studenata). Međutim, nakon studija diplomirane novinarke manje su plaćene od svojih muških kolega (u prosjeku, novinarke zarađuju 87% plaće svojih muških kolega na istim pozicijama). Studija EIGE-a ukazuje na hijerarhijsku i sektorsku segregaciju žena u medijskim organizacijama u Hrvatskoj. Iako žene čine većinu zaposlenih, one nisu zastupljene na najvišim upravljačkim pozicijama. Međutim, Hrvatska ipak pripada krugu europskih država u kojima je postignuta veća rodna ravnopravnost u medijskim organizacijama: iako ih nema na najvišim pozicijama, ukupno u srednjem i nižem menadžmentu čine oko polovice zaposlenih. No, na tim pozicijama češće su zastupljene u područjima koja se smatraju produžecima njihovih aktivnosti u kućanstvu ili onima koje se smatraju lakšima ili primjerenijima ženama, poput zabavnog programa, životnog stila, programa za djecu i mlade ili širih društvenih i kulturnih tema.

Medijske organizacije u Hrvatskoj blizu su europskom prosjeku u primjenama različitih mehanizama samoregulacije radi ostvarivanja veće rodne ravnopravnosti, a u tome je u vrijeme analize prednjačila javna televizija. Unatoč napretku u postizanju rodne ravnopravnosti u medijskim organizacijama u Hrvatskoj, ona se ne oslikava u reprezentaciji žena u medijskim sadržajima. Žene su i dalje podzastupljene u svim medijskim žanrovima osim zabavnih i kulturnih žanrova, te su podzastupljene kao izvori vijesti, komentatorice, stručnjakinje, političarke i subjekti priče.

Hrvatska prati promjene koje se događaju i u drugim zemljama članicama EU. U posljednjih dvadesetak godina veći udio žena završava sveučilišne studije novinarstva (2010. godine u EU 68% žena i 32% muškaraca diplomiralo je novinarstvo, kako pokazuje izvještaj EIGE), te su u sve većoj mjeri zastupljene u medijskim organizacijama, ali su i dalje podzastupljene u višim i upravnim pozicijama u medijskim organizacijama te su manje plaćene od svojih muških kolega. Izvještaj EIGE-a navodi da rodni jaz u plaćama u 2010. u prosjeku u EU iznosi 17%, dok su u nekim europskim zemljama novinarke plaćene i više od 20% manje od svojih kolega. Žene u prosjeku čine 30% zaposlenih na upravljačkim razinama u medijskim organizacijama. Najmanje su zastupljene u glavnim upravljačkim pozicijama (16%), a više u nižem menadžmentu (36%).

U napredovanju žene zastaju kod pozicija srednjeg menadžmenta, a intervjui sa ženama u upravljačkim pozicijama o njihovim karijernim putovima ukazali su na neke od mogućih mehanizama koji omogućuju i ograničavaju napredovanje. Pozitivna iskustva žena u mnogim slučajevima proizlaze iz transparentnih procedura zapošljavanja i napredovanja – u organizacijama gdje obrazovanje, vještine i dobar životopis imaju veću važnost od pripadanja neformalnim mrežama žene imaju mnogo veću mogućnost napredovanja. Neke od sugovornica u intervjuima navodile su seksizam i stereotipe prema ženama kao dodatne faktore koji ograničavaju napredovanje, ali i teže umrežavanje u krugove koji vode višim pozicijama, a kojima u mnogo većoj mjeri pripadaju njihovi kolege. Istraživanje je pokazalo da se ženama češće dodjeljuju zaduženja koja se smatraju “primjerenijima” ženama (kao što je rad na temama iz područja zabave ili životnog stila). Također, žene koje uspijevaju proći kroz određene barijere smatraju da se njihov rad ipak različito vrednuje od rada muških kolega na istoj poziciji, odnosno da moraju mnogo više raditi i imati bolje rezultate od muškaraca kako bi primile zasluge za svoj rad.

Osim u menadžmentu, žene su manje zastupljene i u važnijem ili prestižnijem novinarskom radu, pa primjerice žene rjeđe pišu tekstove o politici ili gospodarstvu i tekstovi novinarki se rjeđe najavljuju na naslovnicama. Obrasci zapošljavanja i napredovanja razlikuju se kod javnih i privatnih medija i između različitih zemalja. Javni mediji češće primjenjuju politike rodne ravnopravnosti, te žene u takvim institucijama lakše dolaze do viših pozicija. U nekim zemljama, kao što su Bugarska ili Latvija, žene čine više od polovice zaposlenih na višim razinama, dok ih je u Estoniji, Litvi, Rumunjskoj, Sloveniji, Finskoj i Švedskoj između 40 i 50%. U Irskoj, Grčkoj, Italiji i Malti najmanji je udio žena zaposlenih na višim razinama, oko svega 10%. Ako se promatraju samo najviše pozicije u medijskim organizacijama, u čak 15 europskih zemalja na tim razinama nije zaposlena niti jedna žena.

Veća rodna ravnopravnost u medijima se osim nacionalnih zakonodavnih sustava koji to podupiru može poticati i kroz različite oblike samoregulacije u medijima – kroz profesionalna udruženja i sindikate novinara/ki koji podupiru rodnu ravnopravnost (kao što se čini primjerice u Njemačkoj, Danskoj, Velikoj Britaniji ili u Mađarskoj), te posebne pravilnike i politike medijskih organizacija za ostvarivanje veće rodne ravnopravnosti. Istraživanje EIGE-a pokazalo je da samo četvrtina analiziranih medijskih organizacija ima takve pravilnike ili provodi takve politike. Iako ispitanice u studiji sumnjaju u učinkovitost takvog oblika regulacije u praksi ako ona nije podržana s organizacijskom kulturom u kojoj se osoblje poštuje jednako bez obzira na spol, rezultati ove studije pokazuju da su u organizacijama koje primjenjuju takav tip regulacije žene češće zastupljene na višim pozicijama. Javni mediji su napredniji u usvajanju pravilnika koji se odnose primjerice na različite potpore zaposlenicima/ama na porodiljnom dopustu, sankcioniranje diskriminacije ili seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu ili potiču treninge za zaposlenike/ce o rodnoj ravnopravnosti u medijima, te zato ženama omogućuju ravnopravnije uvjete rada i lakše napredovanje.

Istraživanje o položaju žena u europskim medijskim industrijama ukazuje na njihovu marginalizaciju u procesima odlučivanja i njihovoj medijskoj reprezentaciji unatoč sve većoj feminizaciji profesije. Međutim, ovo istraživanje pokazalo je kako usvajanje institucionalnih mehanizama i samoregulacije za postizanje rodne ravnopravnosti može pozitivno djelovati na boljem položaju žena, kao što je vidljivo na primjerima nekih europskih zemalja i javnih televizija u kojima je postignut veći stupanj rodne ravnopravnosti.

* Osim u izvještaju EIGE-a rezultati istraživanja objavljeni su i u knjizi “Gender Equality and the Media: A Challenge for Europe” (urednice Karen Ross i Claudia Padovani). Autorice poglavlja “Croatia. Does Equality in Organisation Lead to Equality in Content?” su Dina Vozab, asistentica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, i Adela Zember, novinarka i doktorandica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

(Libela)