VUKAŠIN OBRADOVIĆ: Vlast tretira medije kao oglasnu tablu

07 Jun 2015

Nijedna politička garnitura u poslednjih 15 godina nije se odnosila prema njima kao prema delu demokratskog procesa

Vukašin Obradović rođen je 1962. u Vranju, a diplomirao je 1987. na beogradskom Fakultetu političkih nauka, na Odseku za novinarstvo. Ima bogatu novinarsku karijeru, a 1994. je pokrenuo lokalni tjednik Vranjske, jedini nezavisni medij na jugu Srbije. O profesionalnosti i kvaliteti njegova rada govore i tri novinarske nagrade – ‘Dušan Bogavac’, ‘Jug Grizelj’ i ‘Stanislav Staša Marinković’. Vrhunske domete u svom poslu Obradović je ponajprije dosegnuo kao komentator i urednik, a radi članaka o kriminalno-političkom podzemlju njemu i njegovoj porodici se tijekom 2008. prijetilo smrću, pa mu je bilo dodijeljeno policijsko osiguranje. Od 2010. je predsjednik najznačajnije novinarske organizacije u zemlji – Nezavisnog udruženja novinara Srbije.

Nedavno ste izjavili da u Srbiji ne postoje normalni uvjeti za bavljenje novinarstvom. Zasigurno to niste samo tako kazali: što je bio okidač toj dosta teškoj ocjeni?
Novinari u Srbiji danas su slabo plaćeni, većina živi na rubu egzistencije, uplašeni su, izloženi pritiscima i skloni autocenzuri. Mediji su uglavnom ekonomski upropašćeni i finansijski zavisni – i to ne od građana i tržišta, nego od države i raznih centara moći. Ne postoji transparentnost vlasništva i jasna vidljivost finansijskih tokova k medijima. U takvim uslovima, bez ikakve želje da amnestujem novinare od odgovornosti za stanje srpske medijske scene, teško je reći da postoje normalni uslovi za bavljenje novinarstvom.

Bez slobode govora nema demokratije

Sloboda izražavanja i nezavisnost medija spadaju u osnovne civilizacijske vrijednosti, čije se poštivanje podrazumijeva i u Srbiji. Koji su uvjeti nužni da bi se to i ostvarilo, odnosno da bi bilo nesporno?
Ne bih se složio sa vama, sloboda izražavanja i nezavisnost medija u Srbiji se ne podrazumevaju. Naprotiv, ako od 2000. do danas, da se ne vraćamo u prošla vremena, u nečemu postoji nesporan kontinuitet, onda je to tretiranje medija kao oglasne table, sredstva da se dođe i ostane na vlasti. Nijedna politička garnitura za ovih 15 godina nije se odnosila prema njima kao prema podrazumevajućem delu demokratskog procesa, ‘četvrtom stupu’ demokratije. Sve dok takvo shvatanje egzistira kao deo političkog i civilizacijskog modela vladanja, u Srbiji će sloboda izražavanja biti svedena na nivo incidenta, nužnog zla, performansa za Zapad.

Ne samo u Srbiji, nezavisnost medija je često na ispitu i pred izazovima: najdrastičnije je kad slobodu govora ugrožavaju institucije vlasti, bilo na lokalnom, regionalnom ili državnom nivou. Kako se boriti protiv cenzure i autocenzure, drastičnih posljedica takvih pritisaka?
Vrlo jednostavno. Kad ne bude pritisaka, neće biti cenzure; kad ne bude cenzure, neće biti ni autocenzure. Samo, da bi se to desilo, mora postojati politička volja, društveni konsenzus da nema demokratije bez slobodnih medija. Srbija je još daleko od civilizacijskog nivoa na kome će sloboda izražavanja biti neupitna kategorija političkog života.

Nakon donošenja medijskih zakona, Srbiju čeka i sprovođenje medijskih reformi, što podrazumijeva i privatizaciju velikog broja preostalih medija u javnom vlasništvu te prelazak na projektno financiranje. Kako sprovesti reforme, a pritom ne ostaviti široku mogućnost za nove oblike pritiska i guranja medija u različite oblike zavisnosti?
Vrlo je važno shvatiti da su medijske reforme proces i da nema promena preko noći. I do sada nismo imali problema sa sadržinom zakona, već sa njihovim sprovođenjem. To će biti ključno pitanje i ovoga puta. Set medijskih zakona, donesen u avgustu prošle godine, sadrži niz dobrih rešenja koja, pre svega, razvlašćuju državu u sferi informisanja, od izlaska iz vlasništva do zabrane budžetskog finansiranja kao načina kupovine medijskog sadržaja. Sada treba pažljivo pratiti kako se zakoni sprovode, a prve rezultate možemo očekivati za godinu ili dve. Ponavljam, sve pod uslovom da zaista postoji politička volja da se zakoni implementuju i da vlast dobrovoljno prihvati odricanje od mehanizama koji joj omogućuju kontrolu nad medijima.

Konzultira li i obavještava vlast vas i NUNS, čiji ste predsjednik, o načinima sprovođenja medijskih reformi?
Komunikacija sa Ministarstvom kulture oko medijskih reformi na zadovoljavajućem je nivou. Često se srećemo, razgovaramo, razmenjujemo informacije i tu nemamo nekakvih bitnih primedbi. Generalno gledano, problemi nastaju kada funkciju ministra informisanja umesto Ivana Tasovca preuzme Aleksandar Vučić, a on to u poslednje vreme često čini, pa neretko drži lekcije novinarima, prevaspitava medije ili, primerice, polemiše sa Dunjom Mijatović, šeficom medijskog odeljenja OSCE-a. Ponekad se može steći utisak da je Tasovac samo ministar kulture, a Vučić vršilac dužnosti ministra informisanja. I to loš, rigidan ministar.

Nedavno je bio aktualan slučaj novinarke Brankice Stanković i emisije Reporter, koja je otkazana uslijed prijetnji od strane nekih interesnih skupina: dojam je da je vlast preko svega prešla dosta licemjerno, poslavši novinarima poruku da su nezaštićeni i da ‘paze što rade’. Kakvi su brojčani pokazatelji o fizičkom ugrožavanju novinara i otkrivanju i kažnjavanju počinitelja napada na njih?
Prema podacima iz NUNS-ove baze podataka, između 2008. i 2013. desila su se 384 fizička i verbalna napada na novinare. Lani su zabeležena 24 ataka na naše kolege, a najdrastičnije je prebijanje urednika agencije Fonet Davora Pašalića. Grupa mladića napala ga je u dva navrata: krvnički su ga pretukli, uzvikujući, između ostalog, i ‘Ustašo, ustašo’. Slučaj je, nažalost, do danas ostao nerasvetljen, iako je formiran i specijalni istražni tim MUP-a. Pored relativno niskog nivoa otkrivanja napadača na novinare, posebno nas brine neadekvatna kaznena politika. I kada se ustvrdi da je novinar fizički ili verbalno maltretiran, kazne su uglavnom takve da više stimulišu nego šta odvraćaju sve one koji imaju nameru da se obračunavaju sa novinarima.

Sadejstvo države i tabloida

U srpskom javnom i političkom životu veoma je izražena tabloidizacija, specifična vrsta nasilja. Uglavnom je riječ o političkoj tabloidizaciji, a tabloidi se mogu tumačiti i kao posebna grana vlasti – putem njih se linčuje, presuđuje i reketira, pa se doimaju važnijima i od legalnih institucija. No, tko je tu zapravo koga tabloidizirao, država medije ili mediji državu?
Najpre smo imali tabloidizaciju medija, a onda su ti isti mediji tabloidizirali državu. Tabloidi i država su se sjedinili i, poput višeglave hidre, uništavaju kritički dijalog u društvu. Ne možete precizno odrediti gde završava država, a gde počinju tabloidi. To je postalo nemoguće, jer oni deluju u nekoj vrsti sadejstva. Nadopunjuju se, jer se institucionalni život iz državnog sistema, sudova, policije, tužilaštva, parlamenta… u velikoj meri preselio u tabloide. Hteli ili ne, ako zaista želite da se obavestite o namerama ili potezima vlasti, morate među obaveznu literaturu uvrstiti i tabloide.

Kao što danas služe Vučiću, tabloidi su služili i prijašnjim nositeljima vlasti i moći, pa su, primjerice, Dragan Đilas i Mišković i osnovali neke od njih. Ali, kao da ih sadašnji premijer najbolje koristi: zašto je on u tome uspješniji i umješniji od svojih prethodnika?
Vučić nije stvorio tabloide, nasledio je situaciju koja je već postojala, ali je uradio to da se oni od dvorskih pudlica pretvore u pitbulove. Vučić je napravio mehanizam u čijoj je osnovi finansijska zavisnost tabloida od države i raznih centara moći, šta mu je omogućilo da ih mnogo bolje kontroliše nego garniture pre njega. Učinio ih je brutalnijima i bezobzirnijima, pa oni bez milosti uništavaju sve političke protivnike, neistomišljenike ili oponente režimu. Pri tome, očito, imaju podršku tajnih službi i drugih poluga sistema koje ih hrane podacima i informacijama.

Je li gašenje društvenog dijaloga i kritičkih rasprava jedina svrha i cilj te tabloidizacije medijskog prostora?
Nisam siguran da joj je to jedina svrha i cilj, ali najvažnija posledica, nesumnjivo, jeste. Obrnuto proporcionalno, sa rastom uticaja tabloida, zamire društveni dijalog. To je, u neku ruku, i normalno. Jer, sve je manje pojedinaca koji su spremni da zarad kritičkog mišljenja prolaze kroz ‘toplog zeca’ koji im se potom servira u tabloidima, pri čemu se ne preza od uvreda, kleveta, zadiranja u privatni život… Ljudi se boje kritički govoriti o režimu, pre svega o Aleksandru Vučiću, jer znaju da rizikuju da se sledećeg dana nađu na naslovnoj strani nekog tabloida. To je ono šta, zapravo, obeležava političku scenu u Srbiji. Strah od tabloida generiše tišinu koja trenutačno vlada u Srbiji. Vrlo ćete retko naći medije i ljude koji su spremni da kritički govore o aktuelnoj vlasti, posebno o premijeru. Razumem to, jer kad tabloidi krenu sa linčom, nemaju granice, a vi nemate nikakvu mogućnost odbrane.

Konformizam i apatija

Svjedoci smo jedne, samo na prvu čudne pojave: najviši predstavnici vlasti, koji vidljivo kontroliraju i pritišću medije, sada počinju pričati da su i sami medijske žrtve. To je, naravno, apsurdno i ne odgovara činjenicama, što posebno postaje jasno kad se začuje stari politički vokabular o izdajnicima, stranim špijunima, tajkunskim plaćenicima…
Aleksandar Vučić se u prošloj godini, neko je prebrojao, na naslovnicama najvažnijih dnevnih listova pojavio čak 877 puta, od čega samo šest puta u negativnom kontekstu. I onda on i njegova klika optužuju medije da ruše Vladu i državu, pa i samog Vučića, kao šta je nedavno kazao predsednik Tomislav Nikolić!? Osim šta deluje tragikomično, to samo pokazuje da se društveni model vladanja, od 1990-ih naovamo, nije suštinski promenio. A taj model podrazumeva obavezno postojanje ‘državnih neprijatelja’, koje se po potrebi može okriviti za svaki neuspeh vladajuće garniture.

Je li poboljšanje medijske scene u Srbiji moguće bez nadzora i pritiska na vlast od strane međunarodnih institucija, ponajprije EU-a i OEBS-a?
Ne, jer je naša politička elita već pokazala kako zamišlja medijsku scenu. A ako postoji neka konkretna korist od EU-integracija, onda je to u tome šta one, pre svega, podrazumevaju usklađivanje pravne regulative sa evropskim standardima. Zato je važno da Srbija šta pre otvori pregovarački proces. Siguran sam da samo uz određenu dozu političkog pritiska možemo dobiti medijsku scenu kakva priliči kandidatu za prijem u Evropsku uniju.

Koliko novinari sami, kao profesija, i zajedno sa civilnim sektorom, kao svojim prirodnim saveznikom, mogu pridonijeti poboljšanju medijske sfere, a kroz nju i poboljšanju društva kao cjeline?
Novinari i civilni sektor kao da su, bar trenutačno, pod anestezijom. Većina je upala u neku vrstu konformizma i apatije. Izgubila se negde volja i želja da se sami suprotstavimo potcenjivačkom odnosu vlasti prema medijima, javnom ponižavanju novinara, degradaciji profesije. Moramo sami da učinimo mnogo više kako bismo, pre svega, zaštitili i sebe i profesiju kojom se bavimo. U prirodi svake vlasti je da pokušava kontrolisati medije, a mi smo tu da joj se suprotstavimo. Nisam baš ubeđen da kod većine novinara postoji jasna svest o tome da ćemo morati u toj borbi podneti i lične žrtve ako želimo na duži rok povratiti dostojanstvo i sami sebi i novinarstvu uopšte.

Kako vidite medijsku scenu Srbije za pet godina?
Novinarstvo će deliti sudbinu Srbije. Kakva nam bude Srbija za pet godina, takvo će biti i novinarstvo. Ništa bolje, ni gore.

(Drago Kovačević, Portal Novosti)